nedjelja, 29. prosinca 2013.

Bozic u mom kraju

Došlo je i to predbožićno jutro ( Badnjak ) kad se ljudi okupljaju u gradovima čekajući božić. U gradu Rijeci na Korzu se okupilo mnogo ljudi gdje su imali tradicionalna jela kao na primjer bakalar na bijelo i tako dalje. Korzno je tako rekuć bilo pretrpano da se nisi mogao provući od jednog kraja do kraja drugog nikako. Bilo je dosta poznatih ljudi - glumaca, gradonačelnika, voditelja vijesti i tako dalje i dalje. Bilo je i siromašnih beskućnika što je njima ovo dobrodošli jer je ovo sve bilo besplatno naravno pa su se pošteno najeli i uživali bar jedan dan i to je jako pohvalno od grada što je organizirano. Među gomili ljudi bilo je i televizijskih novinara kao i svake godine. Na korzu se jelo i pilo do kasnih večernjih sati kad su se većina ljudi razišli i krenuli kućama.
Srijeda je, božićno jutro. Obitelj se okuplja, pije se i jede. Slavi se do kasno u noć pa i drugo jutro. Bilo je toliko puno ljudi. Ali nekoliko dana prije, u trgovinama i u prometu bila je tolika gužva da je svima došlo da puste svoje aute na cestama i da odu ća pješice, ali ipak su ostali haha. Blagajne se u trgovinama pune, ljudi kupuju iako je velika recesija, kupuju borove / jelke da ih okite i tako dalje.
U kućama se okupila obitelj koja se nisu dugo vidjela i slave Božić. Kao i svake godine to slavlje bude tradicionalno ali i brzo prođe. Svi se mole da ne bude gora recesija u idućoj godini i da bude bolji život ali to je nemoguće izmoliti kad je tu "viša vlast" koja to upravlja. I tako bliži se kraj dana, noć, jutro, svi mamurni, pijani, razbacani po kućama čekaju trežnjenje ali neki i ne.

ponedjeljak, 23. prosinca 2013.

Vozacki ispit

Bilo je to zimsko jutro.Resio sam da se upisem i da polazem vozacki ispit za auto.Pozvao sam svog frenda i zajedno smo otisli do Auto Skole,gde sam se ja upisao i kupio sam testove za polaganje vozackog ispita.Svakog dana sam ucio po 5-6 sati, i za kratko vreme sam presao 700 stranica sa pitanjima o saobracaju.Dosao je i taj dan dan kada sam izasao na polaganje.Radili smo testove 2 sata i kad sam predao, i kad su pregledali moj test video sam da sam pao samo za 2 poena.Bilo mi je jako tesko i jako krivo sto se to desilo , zato jer sam pao samo na jedno pitanje koje je vredelo 2 poena.Nadao sam se da cu poloziti iz prvog puta,ali sam se prevario i bio sam jako tuzan.Sledeci ispitni rok bio je je za mesec dana.Tada sam resio da se dobro spremim i da naucim sva moguca pitanja.Zajedno sam ucio sa svojim prijateljem koji mi je pokazivao neke fore u resavanju komplikovanih raskrsnica.Posle 2 nedelje ja sam znao skoro sva pitanja, i puno stvari su mi izgledale i bile mnogo mnogo jasnije.Dosao je i taj dan dan kada sam izasao po drugi put da polazem testove.Uradio sam sva pitanja za 20 minuta,i predao nakon par sati su me pozvali i rekli da sam prosao test za maksimalnih 90 poena.Bio sam jako srecan i odmah sam pozvao svoje prijatelje da ih castim picem u oblizenjem kaficu.Ali kada su mi rekli da sutra dan polazem i voznju nisam bio zadovoljan.Posto sam bio nesiguran sto se tice voznje kamiona nisam znao kako i sta da radim, i bio sam dosta nesiguran i uplasen.Otisao sam na poligon za polaganje voznje i odmah sam pao.Ponovo sam bio razocaran i bilo mi je tesko.Kad sam reko prijateljima da sam opet pao,svi su poceli da se smeju.A ja sam bio toliko ljut,besan i iznerviran da sam svom snagom udario jednog i izbio mu dva zuba.Tada sam izasao iz kafica i otisao pravo kuci.Par dana nisam imao nikakve volje da ucim ponovo sve iz pocetka,ali kroz razgovor sa svojim ocem,zakljucio sam da ne trebam da odustajem i da moram da se borim.Tada sam uzeo casove voznje i za par dana sam potpuno savladao voznju u gradu.Izasao sam ponovo na testove i voznju i prosao iz prvog puta.Bio sam jako srecan,kroz par dana sam dobio i posao Vozaca.I sada zajedno vozim i radim sa svojim najboljim prijateljem.

subota, 21. prosinca 2013.

Muzicar


Oduvek sam mastao da postanem bogat i slavan.Jos od malena me je privlacila muzika.Voleo sam da pevam i sviram klavijature.Sa 5 godina otac me je odveo i upisao u muzicku skolu.Tamo sam sa svojim prijateljima ucio da pevam i sviram klavir.Po zavrsetku skole,odlucio sam da nastavim dalje skolovanje,ali i da se prebacim da sviram klavijature.Za 18ti rodjendan otac mi je kupio solidnu klavijaturu marke Korg PA50.Bio sam jako srecan,i jedva sam cekao drugarima da pokazem sta znam.Na jednom rodjendanu naterali su me da odsviram pesmu od Sinana - Ej otkad sam se rodio,kad sam to odsvirao,svi su poceli da se veseli i svi su mi govorili kako dobro sviram i pevam i da ce jednog dana nesto biti od mene.Ja sam nastavio da vezbam i vezbam i kroz par meseci,puno sam napredovao.Sa jos nekim svojim prijateljima,odlucio sam da napravim bend,koji bi svirao i pevao po svadbama i veseljima.Jednog dana dok smo sedeli i dosadjivali se kod nas kuci je dosao jedan covek ,koji je ponudio dobru svotu novca da sviramo kod njega na svadbi, i rekao nam je da ce pevati Saban Saulic.Bio sam jako srecan,sto cu svirati pred jednom legendom kakav je Saban.Dosao je i taj dan,spakovali smo se i krenuli,kad smo dosli kod tog coveka,on nas je lepo ugostio i upoznao nas je sa ostalim muzicarima.Mi smo tu malo vezbali i onda su gosti poceli da dolaze i mi smo zajedno svirali i pevali.Na kraju dana,kada je sve bilo gotovo,Saban nam se zahvalio i rekao kako smo dobri i da ce jednog dana biti nesto od nas,samo je poterbno jos dosta dosta vezbe.Nama je to jako puno znacilo i odlucili smo da cemo se dok god mozemo baviti ovim poslom.

petak, 20. prosinca 2013.

Sajam

Bio je to jedan lijep i sunčan dan u sred zime i 12. mjeseca, da neobično ali je i moguće. Nedjelja, sunčan i topao dan za ovo doba godina kao da je početak proljeća. U Preluku ( Opatija ) se održava svake nedjelje, ovisno o vremenu održava se sajam, znači sve i svašta, od hrane pa do raznih alata i auta. Kao i svake nedjelje, ljudi bude krcato kao i auta parkiranih kraj ceste, tu se ne može proći koliko ljudi i auta ima kao da se nešto besplatno dijeli. Autobusi jedva prolaze, ljudi razgovarajju međusobno, auti rade baš odlična atmosfera. Ima prostora mnogo gdje ljudi na jednom djelu prodaju raznu domaću hranu, a na drugom djelu alate, djelove za razna vozila, pa uredski alati i tako dalje. Bilo je to ogroman plac/prostor za ovakav sajam. Na zadnjem djelu placa/prostora održao se sajam vozila, pa od onih najstarijih tkz. oldtajmera pa do ovih najnovijih... Malo dalje od sajma auta, održava se od devet sati ujutro pa do petnaest sati vožnja kartingom i utrke. Iako je skupa karta za iznajmiti karting vozilo, nije mi bilo žao dati za jednu kartu jer sam se tako lijepo provozao, to je takav gušt i zanimljivo za vozit da bih to sebi kupio ili napravio, ali to nije bilo moguće haha. Cijena karte je skupa za ono koliko dugo mogu vozit, mogao sam voziti dvanaest minuta samo za veliku cifru, ali dobro, probao sam i to jednom u životu. Stiglo je i dvanaest sati kad se ljudi sa štandovima spremaju i pripremaju za odlazak. DO petnaest sati traje to spremanje kao i karting vožnje i utrke razne. Ubrzo se i promet normalizira, auti parkirani sa strane se "raskrčuju" i vraća se sve u normalu. Ljudi tu koji prodavaju dosta zarade, ali ne i previše. Ljudi koji kupuju, vole starinske stvari pa kupuju to da sačuvaju tradiciju te stvari. Kao i svake nedjelje, nadamo se da će tako potrajati i dalje.

četvrtak, 19. prosinca 2013.

Udes od jarana

Bio je to petak, dobro se sjecam jer je skola zavrsila i vikend je poceo. Dosao sam ko svaki normalni petak kuci, ostavio stvari i izasao sam vani da igram fudbala. Poslje fudbala sam dosao kuci , istusirao se te se spremio da izadjem sa jaranima. Sastali smo se u 20:00h ispred jednog kafica u gradu, da proslavimo polozeni vozacki ispit od jarana Benje .Posto je za njega vozacki ispit jedna velka stvar organizovao je veliki party sa mnogo alkohola i tako to , te ja za polozenje vozackog ispita od roditelja dobio Golf 5.
Poceli smo da slavimo , na partyu je bilo pravo dobro, otisao sam na balkon da zapalim jednu i da uzmem svjezeg zraka. Vratio sam se na party i odjednom nije bilo Benje, zabrinuo sam se te sam pitao ostala dva jarana gdje je Benjo , te su odgovorili da ne znaju. Istrcao sam ispred kafica da pogledam jel stoji isad auto od Benje tu, kosto sam i ocekivao auta nije bilo te sam uzeo mobilni telefon , okrenuo sam Benjin broj, al se nije javio.
Odmah sam otisao nazad u kafic uzeo sam kljuceve od svog auta te sam krenuo do Benjine kuce da vidim jeli tu , nije ga bilo. Bio sam veoma zabrinut , vratio sam se na Party i rekao sam dvojci jarana da ga nema , da je odjednom nestao. Zabrinuli su se takoder, te smo krenuli da ga trazimo , kruzili smo sa autima po gradu al jednostavno ga nismo mogli naci.
Posto ga nismo mogli naci, grad je povelik odlucili smo da odemo spavat i da cekamo sutra da nam se javi. Zaspao sam te sam po mom misljenju 10 minuta spavao dok me nisu Benjini roditelji nazvali i poceli vristati na mene, sta si uradio sa Benjom , eno ga lezi u bolnici prevrnuo je se sa autom , rekao sam im da se smire i da dolazim..
Kada sam dosao roditelji su plakali ,al srecom po Benju i po nas nista mu nije bilo , samo par ogrebotina, te sam bio sretan sto se nista ozbiljnije nije desilo.

srijeda, 18. prosinca 2013.

Saobracajka

Djetinjstvo - najljepše doba u čovjekovom životu. Jedini period života kada smo se bezbrižno igrali i zabavljali. Kao mali dječaci znali smo ustati rano, doručkovati i odmah istrčati vani da igramo fudbala, uvijek smo imali nekog svog igrača kojeg smo voljeli i htjeli da budemo kao on. Dobro poznata igra na ulici picigen to je isključivo "muška" igra u kojoj je potrebna brzina i dobri refleksi, nismo bili tako dobri, ali smo se trudili u svakom pogledu. Bilo je nas 6 dječaka koji bi se skoro svaki dan igrali na ulici, nekada bi padala kiša tako da smo samo posmatrali iz kuće kako pada po našem "terenu". Tuga na licu bi se vidjela. Fudbal to nam je bilo nešto najdraže u djetinjstvu. Dani su prolazili, a mi smo rasli. Ali smo zato svaki dan bili na ulici i igrali fudbala, uvijek se okupljali u isto vrijeme. Jedno jutro svi smo se skupili da igramo fudbala na ulici, dok smo igrali lopta nam je otišla niz ulicu, jedan dječak je potrčao za njom u nadi da će je stići i vratiti, ali evo šta se dešava. Dok je trčao izletio je pred auto koje ga je udarilo, čovjek koji je vozio izašao je iz auta da vidi šta se desilo, bio je u toliko pijanom stanju da je jedva izašao. Mi smo potrčali prema drugu, ali on je ležao na ulici, nije davao nikakve znake života. Otrčali smo do obližnje kuće gdje smo rekli šta se desilo, ljudi iz ostalih kuća su istrčali i pozvali hitnu pomoć, pomoć je stigla za par minuta, ali nije mogla da spasi jedan život. Toga dana ćemo se uvijek sjećati, sjećanje na našeg druga. Poslije toga udesa ništa nije kao prije, mi smo se i dalje okupljali na ulici, ali sa tužnim licem. Jedan mladi život je ugašen, zar još treba da bude jedan? Zato vozačima treba skrenuti pažnju da ne voze u pijanom stanju.

utorak, 17. prosinca 2013.

Opijanje u skoli

U trećem razredu srednje škole, počeli smo izlaziti petkom i subotom po kafićima, sa rajom se provoditi, opijati, uništavati sebe na neki način.
Nisam konzumirao cigarete, ali sam zato mnogo pio. Opustio sam se u školi, dobivao sam slabe ocjene, izostajao s nastave, bježao sa časova. Nisam dolazio na prvi čas, roditeljima nisam govorio ni za šta, sve je išlo gore i gore. Jednoga petka dogovorili smo se, da se utalimo, to jest da svi uložimo nešto novca i kupimo alkoholna pića i da se napijemo u školi. Donijeli smo novac u petak prije škole, otišli uzeli alkoholna pića i sakrili u torbe. Poslije toga smo otišli nešto pojesti pa u školu i krenuli piti. Sakrili smo se u jedno mjesto, gdje rijetko zalazi iko, sem čistaćica poslije nastave kada čiste.
Stišali smo se, nismo toliko pričali i počeli smo piti, nismo bili na nastavi nikako. Jedan moj jaran je uzeo i pomiješao četiri vrste alkohola i počeo piti, pokušali smo ga odvratiti od toga, ali ni sami nismo imali snage za to. Pili smo dok sve nismo iskapili. Na njemu se vidjelo da nije dobro i da će mu se nešto desiti. Ali čim bi krenuo to reći, došla bi nova tema i mi bi nastavili komunicirati. Nakon što smo popili sve, on je krenuo ustati, ali nije mogao i udario je potiljkom od zid i prokrvario. Krenuo sam po pomoć, ali sam se i ja okliznuo. Oni su se počeli derati i dozivali su pomoć. Vremena je ponestajalo. U tom dijelu škole nije bilo nikoga, pa sam nekako došao do zbornice i pozvao profesore. Odmah su pritekli u pomoć i njega odmah do najbliže bolnice prevezli. Nama su pozvali roditelje i otišli smo u kancelariju kod direktora. Odmah smo dobili privremeno izbačenje iz škole i rečeno nam je da čekamo konačnu odluku škole. Roditelji su mi zabranili sve od interneta do izlazaka. Kasnije kada sam se otrijeznio, razmišljao sam o svemu, shvatio da smo napravili veliku grešku u životu.

ponedjeljak, 16. prosinca 2013.

Ljeto


Bilo je to leto 2012 godine. Napolju je bilo veoma toplo, cak 35 stepeni celziusa. Drustvo i ja smo otisli na neki, pomalo udaljeni bazen. Krenuli smo sa mojim autom, jer oni nisu imali vozacku tog leta. Bazen je bio udaljen negde oko 16km. Nista daleko, stigli smo za oko 15 minuta, izasli otisli prvo kupiti kartu, pa se spremiti i pravac bazen. Na prvi pogled mislio sam ono, wauw, stvarno je bilo kul tamo i na prvi pogled nam se veoma dopalo. Imalo je i puno seksi devojka sa kojim bi se mogli kupati i tako to. Nista, otisli smo na neko mesto ostaviti peskire i te male stvari i posto je bazen bio napolju, namazali smo se malo sa kremom protiv sunca. Voda je bilo ne odlicna, ne perfektna, ne pretopla, ali topla je bila. Poceli smo se kupati i primetim kako me neka tu gleda onako, neobicno. U pocetku sam mislio ono, ma odkud znam mozda jer sam joj poznat. Posle nekog vremena ona i dalje gleda i ja resim da pridjem i da vidim ono u cemu je problem. Prisao sam joj i poceo pricati onako, upoznali smo se i bili smo neko vreme zajedno na bazenu. Pricali smo odakle smo i tako to, razmenili brojeve mobilnih telefona i upoznali se malo bolje. Mislio da se malo zaljubila, ali ne mogu reci da nisam ni ja bas. Bila je veoma kulturna, fino vaspitana i veoma lepa. Hteo sam malo duze tu provesti sa njom vremena, i sto je bolje upoznati, da se i kasnije mozemo vidjati. Nakon razgovora resili smo malo zaplivati zajedno i uzivati u suncu. Posle plivanja otisli smo kupiti nesto hladno za pice. Nisam jos dugo bio tu, mozda jos jedno pola sata od toga i pozeleli smo krenuti, ona mi je rekla da je mogu nazvati i da se mozemo naci i otici negde na pice ili tako negde. Ja sam se slozio naravno, zasto da ne, lepa cura mozda mogu uspeti kod nje. Njoj je takodje trebao prevoz posto kako kaze dosla je taxiem. Naravno da sam pristao povesti je do njene kuce. Tamo smo se pozdravili i ja i ekipa smo krenuli kuci. Nadam se da cu se skoro naci sa njom jer mi se mnogo svidja cura.

subota, 14. prosinca 2013.

Luda voznja

Jedan od mojih boljih drugova bio je Amer. Zivio je blizu mene , i svaki dan smo se druzili. On je imao auto , golfa 2 , i kada nije bio sa mnom vozao bi se . On je to auto "napucao" toliko da mnogi ne mogu da vjeruju da je to golf 2. Najveci problem je bio taj sto je Amer bio ljubitelj brze voznje, i njegovi roditelji su strahovali da bi se jednom mogao slupati , ili udariti neko dijete sa obzirom da je u nasem naselju osnovna skola i djeca redovno kao muhe bez glave pretrcavaju ulicu. Jednom se to zamalo desilo dok sam se vozao s njim . Isao je skoro 100 km/h i izletilo je dijete na ulicu . Ali srecom uspio ga je nekako zaobici . Ali prije mjesec dana to se opet desilo , ali ovaj put sa vecim posljedicama . Amera sam sreo u tramvaju dok sam se vracao iz skole . Pricao mi je kako ce citav dan provesti sa svojim autom , i da planira i neku ulicnu utrku. Ja sam ga upozorio i podsjetio da ono sto se desilo , ali on mi je samo odmahnuo rukom i rekao kako je on profesionalac i da mu se to vise nikada nece desiti. Sa obzirom da je to bio petak , posljednji dan skole u sedmici , izasao sam vani sa haverima na igraliste da malo odigramo nogometa. Sve je bilo kao i obicno dok nismo culi skripu guma i glasno jaukanje. Odmah sam znao da je Amer napravio saobracajku . Dotrcali smo do mjesta nesrece i vidjeli grozan prizor. Zena je lezala u lokvi krvi , a Amerovo auto je bilo skroz slupano. Amera je policija privela , a zena je imala nekoliko preloma. Najveci problem za Amera je bio taj sto on nije imao vozacku . Bio je mjesec dana u pritvoru i nako toga su ga pustili . Njegovo auto je njegov otac prodao na otpadu , a Amer je nakon toga kupio motor . Rekao je da sa motorom moze samo sebi nastetiti , i ce od sada biti pazljiviji ..

petak, 13. prosinca 2013.

Vrijedni kupon

Jedne divne subotne večeri, nazvao sam svog kolegu zvanog Kristiana i dogovorali smo se šta bi mogli da radimo i kako da se zabavimo ovaj vikend. Birali smo između planinarenja, da idemo sa biciklima na daleke puteve ili ribarenje. Bili smo se odlučili za ribarenje, jer je sada sezona veoma dobrih riba. I tako se mi dogovorili da odemo pecati u jedno staro poznato mjesto za ribarenje zvano „ jezero života „, odlučili smo krenuti u 3:00 ujutro da bi mogli stignuti do 7:00 sati ujutro. Prošla je večer i kolega je došao prije toga na jedan sat da se još pripremimo. Spakovali smo sebi ribarsku opremu, odjeću da imamo ukoliko se nešto desi i da jedemo nešto. Krenuli smo poprilično po vremenu i nakon dugotajnog putovanja smo stigli na „ jezero života „. Kada smo stigli, našli smo sebi divno mjesto na mostu i odma smo raspakovali se i bacili ude, no nismo bili sami, bilo je još mnogo iskusnih ribara koji su tu ranije od nas i bez sreće su bili. Niti jednu ribu nisu uspjeli upecati. Zabacili smo ude i otišli da uzmemo malo doručkovati jer nismo stigli kada smo krenuli. Dok smo mi fino jeli, ude se micalo, mi smo rekli nije to ništa opasno, no desila se suprotnost, bila je jako velika, Kristian je vukao i vukao ali je bilo ne moguće samo, onda sam mu došao u pomoć i izvukli smo je ! Bio je som težine od 4KG, nismo mogli vjerovati da smo toliku ribu uhvatili. Isto tako i ostali iskusni ribari su začuđeno gledali, dok smo je gledali razmišljali smo šta da uradimo s njom, ali iskusni ribari su nam rekli da je pustimo, i tako smo i uradili. Onda smo još malo bili zajedno pecali, no ništa nismo upecali. Krenuli smo kući i otišli i nakon dugog vremena smo pričali o tome, kako smo uhvatili soma od 4KG !!!

utorak, 10. prosinca 2013.

Tuning


Bila je to jedna lijepa i sunčana Subota kada se na Grobniku, blizu grada Rijeke organizirao tuning automobila. Vjerovatno znate što je to tuning, ko nezna to je uređivanje automobila iz vana, znači felge i ostala oprema. Bila je to subota ujutro kad je dvadesetak natjecatelja "nabrijao" tj. tunirao svoj automobil. Auti su bili preljepi kako su ih dobro uredili i "našminkali". Tog dana, održavalo se natjecanje za tri najbolja tunirana auta. Tri najbolja tunirana auta su bila predstavljena u cijeloh Hrvatskoj, obišli su pola svijeta. U aute je uloženo mnogo truda pa i novaca, što se tiče vozača, vozači su mladi, imaju od prilike tridesetak godina, plus/minus. Kao i svake godine, tako i ove organiziran je tuning, trajao je skoro 6 sati, bio je to dug dan. Prvo su se održale utrke s njima a zatim izložba auta na posebnim "foteljama" za automobile. Bilo je petstotinjak gostiju iz različitih djelova hrvatske i svijeta. Razgeldavali su aute i divili se, neki su se raspitivali za prodaju ali to nažalost nije bilo moguće. Nakon par dobrih sati rada s autom došlo je i vrijeme glasovanja gostiju za najbolji tuning. Pošto je gostiju bilo mnogo, bilo je otvoreno više biračkih jedinica, od prilike desetak. Nakon tri i pol sata glasovanja i brojanja glasova, stigli su rezultati brzo. Među tuniranim autima bio je i moj koji je bio treći na ljestvici što mi je bilo jako drago i bio sam sretan. Dobio sam nagradu, tj. srebrenu veliku medalju i moj auto je dobio nagradu "pun rezervar do kraja godine". Znači plaćati će mi gorivo do kraja godine. I bilo je već jako kasno, poslje ponoći kad smo se svi razišli. Bio je to jako lijep provod.

ponedjeljak, 9. prosinca 2013.

Muzički festival

Otkako znam za sebe uvijek sam volio pjesme i pjevati. Iako nisam znao ni pričati, a tek text pjesme, ja sam pjevušio nešto, plesao i slično. Svi su mi govorili da me nisu mogli zamisliti bez muzike. Tako sam odmah počeo uz instrumente, upisao sam muzičku školu i u njoj sam pjevao, a i svirao. Bio sam veoma uspješan i želio sam se baviti muzikom profesionalno. Tako sam nakon završetka osnovne škole upisao srednju muzičku školu i nastavio to što volim.
U trećem razredu srednje muzičke škole, kada sam imao sedamnaest godina održavao se festival muzike u Kaknju, ujedno i takmičenje u solo pjevanju. Prijavio sam se i pripremao se punih 5 mjeseci za to takmičenje. Znao sam da će biti teško, da će konkurencija biti velika, ali sam vjerovao u sebe. Kada je došao dan takmičenja imao sam veliku tremu. Mislio sam da će me ona koštati toga i da zbog toga neću pobijediti. Međutim kada sam došao dole, trema je potpuno nestala. Pjevali su veliki muzički profesionalci, mnogobrojna publika je bila prisutna, baš kao koncert. Uskoro je počeo takmičarski dio i ja sam izašao prvi s pjesmom "Noc mi te duguje". Počeo sam pjevati, bio sam smiren i skoncentrisan na samo to. Ništa mi nije odvlačilo pažnju, misli su bile samo ka pjesmi. Kada sam završio, čuo se veliki aplauz, ustali su ljudi i čestitali. Bio sam zaista oduševljen, nisam mogao vjerovati. Nakon svih takmičara, došlo je i do proglašenja pobjednika. Izašli smo svi na binu i čekali taj trenutak. Kada je Enis Bešlagić, legenda Bosne, proglasio mene za pobjednika kleknuo sam na koljena i zaplakao. Nisam mogao zadržati emocije nakon te velike pobjede pred tolikim narodom.

nedjelja, 8. prosinca 2013.

Kriminal

Evo kako priča ide. Poznavao sam jednog momka koji je trenirao fudbal, sve sam kvalitet, nisu ga zanimale te krimi priče. Ali su ga stigli takvi dani da je stiglo novo lice. Jednoga dana sve je brate puklo, u osnovnoj školi povuklo ga društvo, počeo sa cigarama, ubrzo sa gudrom. Mali nije imao izlaza, uvijek ga je bunilo što nije rođen bogat, zašto mama mu se muči, manja plata, više posla. Kući čekali računi, a pored svega toga ostao bez oca. Mali je zamišljao svaki dan da šta poželi ima, svaki dan drugu djevojku da šeta, i da priča kako je na vrhu svjetskih poznatih lica. Htio je da pomogne, da dođe do para nije znao kako. Fudbal ostavio po strani , uvukao se u probleme, mali igrao se vatrom. Nije bilo teško već peti put to prošlo je, stao je na noge nije znao kada dosta je, sve slađa je slava kako su odmicale godine. Mali bavio se kriminalom. Ali kako vrijeme leti, vrijeme bilo je da zastane, đavo došao da se sveti, đavo došao iz najgoreg, primio je poziv, strah se nazire, u njemu riječi majčine sine volim te, pazi se. Tek tada osjetio kajanje, srce na trenutak zastaje, plaši se dal je najgore. Pali auto u suzama, sjećanja se vrate, dok ga drhtaj ne zadržava, dotrčava do stana na vrata lupa i zvoni, niko mu ne otvara. Vrata razvaljuje, ulazi u stan, majka leži bez života, pored nje prosuta voda, grli je ljubi je, ali uzalud mu sve. Kroz mokre oči sve vidi se, pogledao je oko sebe, vidio je stari sat, policu sa slikama, sve je na istom mjestu isto neće biti nikada, tu je i onaj krevet na kome imao je miran san, što uredan izgleda. On pijan sam, još jedna flaša viskija, otvara prozor, tišina istine pritiska gutljaj posljednji ispija jedva progovori, kriv sam, ZNAM!

petak, 6. prosinca 2013.

Fudbal kao klinac

To je valjda svugda bilo, posle skole, brzo domaci se uradi pa odmah patike i na fudbal. Kada sam bio manji uvek smo isli na skolsko igraliste i tako zepali fudbal do negde oko 8 i onda kuci. Pravila smo imali, kada sada pogledam, mnogo smesna. Uvek je onaj koji ne zna da igra bio u golu. Ja sam uvek donosio loptu i uvek sam ja odredjivao ekipe, jer ako se ne sloze ja odoh pa nek igraju sa flasama. I tako po cele dane igramo, ja sam imao svoju ekipo sa kojom sam igrao vec dugo dugo i bili smo veoma uigrani, svako je znao gde treba da ide i odlicno smo igrali. I tako jednoga dana odlucimo mi promeniti mesto igranja. Gledamo mi gde mozemo da i kad padnemo da ne boli, pa smo se vozili biciklama da nadjemo neko travanato mesto. I tako nadjemo mi neku livadu, prelepa trava i ima drvo kod kojeg bi mogli praviti pauze. Razmisljamo mi, nije daleko mozemo biciklama brzo doci i resimo mi tu cemo se igrati fudbala. Ali imali smo samo jedan problem, ta livada nije bila kao za igranje, vec je pripadala jednom starom coveku koji je bio mnogo strog. Ali on je ziveo malo dalje od te livade pa nije ni dolazio toliko cesto. I tako igrali smo se dugo tu i bili smo veoma zadovoljni, cak smo jednom mi klinci organizovali kao neki turnir izmedju nas, cak smo zvali i decu iz drugih sela. Veoma nam se svidelo i imali smo ideju da je ogradimo nekako, mislim tu livadu, da nam lopta nebih isla vani. I tako dogovorimo se mi kad i gde da se nadjemo i svako je doneo po nesto za izgradju. I tako poceli smo raditi sa ogradnjom i radili smo punih dva dana. I bas kao najavljeno, bas u tom trenutku kad smo bili pri kraju dolazi taj covek da pogleda sta mu je sa livadom, a nas sest radimo. Kao da se u tom trenutnu osecao kao mlad covek, mozemo reci da potrcao do nas i poceo se drati na nas i pretio nam onim njegovim velikim statop koji je nosio kod sebe. Mi smo se mnogo uplasili, neki su pobegli a neki ostali da pricaju sa njim. Ja sam naravno pobegao, jer ne zelim ulaziti u tu svadju. Nakon toga smo se dogovorili da nastavimo igru na skolskom igralistu i da neko vreme necemo menjati lokaciju. Nastavljali smo se tu zezati i igrati i uzivati u nasem detinjstvu.

četvrtak, 5. prosinca 2013.

Fotoaparat

Jednog dana sam setala po gradu sa prijateljicom te u izlogu jedne trgovine ugledala prelijepi fotoaparat. Odlucila sam uci i malo se raspitati. Prodavac mi je objasnio malo karakteristike tog aparata i rekao da je odlican i jako trazen model i da im je trenutno na akciji, pa je cijena samo 2000 kuna. Zahvalila sam mu se na pomoci i rekla da cu jos vidjeti, i da se nadam da ih nece sve prodati. Posto sam stedila vec duze vrijeme imala sam nesto novaca ali nisam bila sigurna koliko. Dosla sam doma i odma isla vidjeti koliko sam ustedjela. Izbrojila sam 1700 kuna. Odlucila sam smisliti nacin da brzo zaradim jos 300 kuna dok je jos fotoaparat na akciji. Pitala sam tatu dali mogu mu nekako pomoci p je rekao da pokosim dvoriste umjesto njega pa ce mi platiti 100 kuna. Odma sam uzela kosilicu i pokosila svu travu. To je vidjela i susjeda pa je ponudila da odma pokosim i njezino dvoriste i da ce mi platiti. Nakon obavljenog posla dali su mi novce, te sam bila zadovoljna sta sam uspjela zaraditi iako mi je falilo jos 100 kuna. Srecom pa je mama vidjela koliko se trudim i odlucila mi je ranije dati dzeparac. Sva sretna sam uzela ustedjevinu i zaradjene novce, te izbrojala tocno 2000 kuna. Sutradan ujutro sam ponosno otisla u trgovinu i nasrecu jos nisu prodali sve fotoaparate.Kupila sam sebi i jedva docekala da isprobam. Slikala sam gradom i isprobavala razne efekte i bila odusevljena kako su slike izgledale. Doma sam stavila slike na kopjuter da i moji ukucani vide sta sve moj novi fotoaparat moze. Svi si bili jako zadovoljni mojim umijecem ali i ponosni jer novce nisam potrosila na neku glupost vec kupila nesto s cim ce se svi moci sluziti i zabavljati.

srijeda, 4. prosinca 2013.

Ljetna igra

Jedna od najpoznatijih igara je definitno - zmurka. Mi u naselju smo najvise voljeli igrati zmurke ljeti , i to po citavom naselju. Igrali smo i zimi , ali je ljeti ipak mnogo bolje . Ljeto 2011. Ljetni raspust je napokon dosao . Juni je tada bio veoma topao , velike vrucine i naravno poceli smo ponovo igrati zmurke. Pravila su bila sljedeca : Sakrivati se mozes po citavom naselju ali ne smijes izlaziti iz njega , ganja ekipa od 5 ekipu od 5 clanova, ne smijes se opirati i kada te uhvate moras mirno stajati. Mi smo vec imali uigrane ekipe , tako da smo svaki put samo uloge mijenjali. Jedna ekipa ganja jedan dan , druga drugi i sve tako . Bilo je tu dosta komicnih scena. Neke smo trazili i po sat vremena , neki su se sakrivali ispod auta , neki na drveca , neki su hinjski se sakrivali u blizini mjesta za " tuspas " i odmah izletili i tuspasili se. Ali imali smo i mjesta gdje se nismo smjeli sakrivati, tacnije po pravilima se smjelo ali niko nije imao damu da ode tamo . To je bila kuca od jednog covjeka koji je u ratu izgubio nogu , i koji svaku noc provede pokraj prozora sa puskom u ruci cekajuci da mu neko dode ispred kuce . Postar samo onako u trku baci racune u avliju , a sa obzirom da ih on ne uzima tu se nakupilo racuna i sada to izgleda kao smetljiste. Jednu noc smo se dogovorili da se sakrijemo u njegovo dvoriste. Bila je to veoma hrabra odluka sa obzirom nakve posljedice su moguce. 21:00 h . Skupili smo se na mjestu gdje se inace skupljamo. Moja ekipa je ovaj put bjezala. Nas 5-oro je brzo stiglo do te kuce . Na 10-tak metara od kuce smo razradili plan i taktiku u slucaju da nas uhvate. Polahko smo usli u dvoriste i sakrili se ispod drveta koje je bilo jedino u tom dvoristu. Svjetla u kuci su bila ugasena , sto je znacilo da vlasnik kuce nije tu . Ekipa koja je ganjala naravno nije znala da smo mi tu , sto je znacilo da oni nece provjeravati ovaj dio . "Ali kada vide da nas nema na mjestima gdje se inace sakrivamo sigurno ce doci ovako" - Rekao je Admir koji je bio kapiten naseg tima. Dva sata smo proveli tu ispod drveta , a jedno od pravilo je bilo da ako nakon 2 sata nas ne pronadu da smo mi pobjednici. Culi smo da neko ide prema kuci , i misleci da je druga ekipa mi smo ustali i krenuli . Ali prevarili smo se . To je bio vlasnik kuce sa puskom u ruci. Kada nas je vidio poceo je da urla i uperio pusku u nas . Poceli smo bjezati glavom bez obzira , a on je opalio 2-3 metka prema nama . Na nasu srecu niko nije pogoden , a komsije su prijavile pucnjavu policiji koja je ubrzo stigla i privela ga. Bio je to jos jedan od nasih dogadjaja koji smo skupa prezivljeli , ali definitivno jedan od najopasnijih do sada.

utorak, 3. prosinca 2013.

Sverc

Bilo je leto.Sa svojim najboljim drugom,kao i obicno sedeo sam u basti kafica koji se nalazio odmah ispod nase zgrade.Pricali smo medjusobno o nekim dosadnim temama, i pomalo gledali kako cure prolaze.Odjednom dok smo sedeli i ispijali kafu , prisao nam je jedan covek i upitao nas sta cemo da popijemo.Mi smo narucili po viski i on je pitao dali moze da sedne do nas mi smo rekli da moze.Kada je seo poceo je da nam prica o tome kako zaraditi novac, i na kraju razgovora upitao nas je dali bismo mi zeleli da radimo za njega.Mi smo se pogledali i odmah smo bez razmisljanja pristali.Posao je bio da istovarujemo nekakvu robu iz voza,koja bi stizale jednom nedeljno, a plata po poslu bila bi 1000 eura.Mi smo bili jako srecni i odmah smo pristali.Upitali smo ga kad krecemo da radimo , on nam je na to odgovorio da krecemo od veceras, i da budemo na skladistu tacno u 11 uvece.Nama je bilo veoma cudno to sto posao radimo kasno u noc, i kada ga je moj drug upitao koja je roba u pitanju, nepoznati covek je odgovorio da gleda svoj posao.Kao sto smo se dogovorili sa covekom ja i drug smo bili tacno u 11 na starom skladustu, i kada je voz stigao,poceli smo da istovaramo kutije.Kada smo istovarali skoro sve , meni je slucajno ispala jedna kutija, i kada je pala pogledali smo i videli da se unutra nalaze svercovane cigarete i viski.Tada smo rekli hajde da zavrsimo ovaj posao i da sto pre uzmemo lovu i bezimo.Samo sto smo istovarali poslednju kutiju , zacula se pucnjava , uplasili smo se i nismo znali gde da bezimo,ja sam rekao drugu da podje zamnom , bezali smo preko nekih poljana, i taman kad smo bili blizu grada,presrela nas je policijska patrola i uhapsili su nas.Bio sam jako zabrinut jer nisam znao sta cu i kako cu nazvati svoje roditelje i reci im da me je policija uhapsila,otac bi me razbio od batina.Policajci su nam rekli da sacekamo u hodniku , i nakon par minuta nas je pozvao komandir policijske stanice,mi smo usli, ponudio nas je cigaretama i narucio da nam donesu po sok.Kada smo popili sok pitao nas je sta smo mi zapravo tamo trazili i ko su ti ljudi sa kojima smo radili.Moj drug je odmah poceo da prica,na sta sam ga ja zgazio po nozi, i time mu dao do znanja sta ce se desiti sa nama ako pocnemo da pevamo.Drug je samo rekao da smo videli neke ljude kako istovaraju kutije iz vagona.Policajci su nam rekli da ce nas ovaj put pustiti i nece javiti nasim roditeljima , ali ako nas jos jednom uhvate u nekom slicnom posu nece biti dobro.Mi smo se zahvalili i obecali da necemo vise nikad raditi ilegalne poslove.

ponedjeljak, 2. prosinca 2013.

Skok na glavu

Bilo je to jednog dana kada smo ja i moj najbolji prijatelj bili na moru u Budvi. Ujutro kad smo se probudili spremili smo se i krenuli doruckovati , poslije smo se i pripremali se za kupanje. Kada smo krenuli na more bilo je upozorenja od roditelja da ne pravimo gluposti , a jedno od njih je da skacemo na glavu.Roditelji su nam nabrajali da ne skacemo na glavu jer mozemo skociti na stijenu. Mi to nismo ozbiljno shvacali i smijali smo se tomu. Spremili smo se i krenuli na plazu. Dosli smo na plazu i raspremili stvari.Bilo je tu mnogo dobrih zgodnih cura, ikako ono ide otisli smo se pokazatai odnoso sta znamo. Isli smo skociti u more prvi put na noge. Kupali smo se onda. Nakon nekog vremena dogovorili smo se da idemo malo otplivati. Otisli smo daleko jedno 500 metara od nasih roditelja. Dosli smo do stijena nekih sa kojih se moze skakati. Izasli smo iz vode i trazili smo mjesto sa kojeg bi mogli skociti. Nasli smo mjesto i popeli se na stijenu koja je bila visoka skoro pa 10 metara. Skroz smo zaboravili sta su nam nasi roditelji pricali prije nego sto smo krenuli na more. I sad dogovorili smo se da cemo skociti na noge. Uhvatili smo zalet i krenuli skociti ja sam skocio dobro ali moj prijatelj kada se podignuo iz vode cuo sam vrisak drzao se za ruku. Pogledao sam mu ruku i vidio krv i kako je ruka rasjecena. Brzo sam ga izvadio iz vode i otisli smo do roditelja i rekli sta se dogodilo. Moj prijatelj je otisao na hitnu da mu zašiju ranu. Meni je cijelo vrijeme bilo krivo sto nisam poslusao roditelje vec se njima ismijavao te njihovim pricama.I tako lose se dogodilo , necemu sto su nas roditelji opinjali a mi smo se samo oglusivali na to i ismijavali cijelo vrijeme..

subota, 30. studenoga 2013.

Klizaliste

Posto u mom gradu snijeg rijetko kada padne, a i kad padne brzo se otopi, jedva sam docekala da se otvori klizaliste. Svake godine se blizu centra grada napravi umjetno klizaliste kako bi i mi se mogli negdje zabaviti, a da ne moramo putovati daleko. Jedva sam docekala vikend da se i ja okusam opet u klizanju. Nasla sam se s frendovima u gradu i odma smo odlucili otici da vidimo kako su ove godine uredili. Bila je ogromna guzva jer su svi htjeli okusati se na ledu. Bilo je i starih i mladih, roditelja s djecom, i svi su jedva iscekivali svoj red na ledu. Sve klizaljke su bile iznajmljene pa smo morali sacekati malo. Oko klizalista su bili razni standovi, pa smo odlucili provjeriti sta se sve nudi. Bilo je tu sokova, kuhanog vina, pive, ali i kuhanog kukuruza, pecenih kestena, kokica, secerne vate. Stvarno smo se odusevili i svatko je kupio nesto za sebe kako bi nam vrijeme brze proslo dok cekamo i nas red na ledu. Nakon oko sat vremena cekanja napokon smo docekali. Zgrabili smo klizaljke, obukli i krenuli se okusati u klizanju. Posto nismo bas neki klizaci u pocetku smo se svi drzali ograde i pokusavali odrzati ravnotezu. Nakon nekog vremena smo se ohrabrili i tada je krenula prava zabava. Bilo je dosta ljudi, padalo se, smijalo, neki su pokusavali izvesti razne piruete, ali najcesce su zavrsavali s guzicom na ledu. Ali bilo je veselo, svi smo se smijali i nitko se nije ljutio na to. Padala sam i ja, jer iako izgleda lako, bas i nije lako odrzat ravnotezu na ledu. Nakon sta smo se umorili od silnog padanja i puzanja po ledu odlucili smo da i drugima damo klizaljke da se zabave. Klizaliste ce tu ionako biti mjesec dana, a mi cemo se sigurno vratiti jos koji put. 

petak, 29. studenoga 2013.

Izbacenje iz skole

Dok sam još išao u osnovnu školu, bio sam nemiran, pravio sam razne probleme, ali nikad to nije bilo toliko strašno. Imao sam smanjeno vladanje nekad, roditelju su par puta morali doći u školu, ali sve što sam činio nije bilo opasno. Nije nanosilo nikome veliku štetu, niti ozbiljne posljedice. Kada sam se upisao u srednju školu i počeo ići u nju, kao da sam se smirio. Bio sam mirniji pošto nisam nikoga poznavao, na početku mi je bilo sve novo, nisam toliko nemiran bio i neki "belaj" sve dok nisam upoznao novo društvo. Bila je to grupica od četiri učenika iz razreda uključujući i mene. Išli smo zajedno uvijek, pa smo se tako dobro upoznali i bližili. Bili su problematični što je mene privuklo da se družim s njima. Pravili smo razne ludarije po školi, zezali profesore, ismijavali ih kao i u učenike, bježali sa nastave i slično. Za sve to smo uvijek bili kažnjavani, jer direktor škole i nije baš neki fini čovjek. Bio je ogroman građom, krupnog i dubokog glasa, a i opasan. Tokom školovanja, bilo je dosta zanimljivih i "ludih" situacija, ali jedna mi je ostala u sjećanju. Ta jedna me je koštala te škole, i nažalost nisam mogao nastaviti školovanje tu. Bližio se kraj prvog polugodišta u trećem razredu, i kao i svi, tako i profesor matematike počeo je sa ispitivanjem, testovima, pismenim zadaćama i svim ostalim. Imao sam dvije slabe ocjene, tako da je bila dovoljna još jedna i da padnem na polugodištu. Profesor je bio miran, povučen, nije galamio, prava dobrica. Bojao se svih muškaraca u razredu, bježao od nas, radili smo šta hoćemo. Jedan čas uzeli smo i zapalili sveske, sve se usmrdilo i učionica je bila puna dima. Otvorili smo prozor i izbacili je u snijeg dole. Njemu to nije bilo pravo i odlučio je da nas krišom upiše u dnevnik, a pritom i da slabu ocjenu. Mi to odmah nismo vidjeli i on je to učinio. Nakon par trenutaka, štreberi iz prvih klupa su nam rekli da je to učinio i da postoje male šanse da prođemo. Nas je to razljutilo, te smo se sva četvorica zaletili na njega. Gurnuli smo ga, prislonuli uza zid i oteli dnevnik. Provjerili smo je li to zaista učinio. Kada se ispostavilo da jeste, uzeli smo izderali stranice dnevnika i bacili kroz prozor. Taman kada smo to učinili, na vratima se pojavio strašni direktor sa svojim zamjenikom. Odmah se počeo derati na nas, prijeteći nam. Mislili smo da nije baš toliko ozbiljan, sve dok nas nije pozvao u kancelariju. Kada smo sišli dole, rekao je da pozovemo svoje roditelje i počeo je preturati po dokumentima učenika. Znao sam da to ne valja, za sve smo krivi, posebno ja, jer sam se odao tako lošem društvu. Ubrzo su stigli roditelji, a i policija koju su pozvali. Išli smo na ispitivanje, dali svoju izjavu, a kao poklon dobili svoje papire i izbačenje iz škole..

četvrtak, 28. studenoga 2013.

Najbolji igrac

Sve je pocelo nekad davno,u mom kvartu. Bio sam mali,i kao svako dijete pikao loptu po kraju. Donosio vodu starijima,kupio loptu i ostalo. Tako samo polako srastao u igraca. Trenirirao sam u lokalnom klubu,ali je uskoro dosao AC Milan Camp. Prijavio sam se misleci da nemam sta izgubiti,a i ispostavilo se tako.
Prosao sam kroz sve mladje kategorije i onda par godina nakon...
Jednog dana sam uspeo osvariti svoj san i postati najbolji fudbaler na svetu. Cela sezona mi je isla dobro, davao sam puno lepih i dobrih golova, davao sam takodje i prelepe asistencije. Svi ti golovi i sve te asistencije su mi puno znacile, takodje i timu. U toj sezoni sam veoma dobro igrao, i veoma sam zadovoljan. Trener je takodje bio puno zadovoljan. U toj sezoni bili smo kvalifikovani za Ligu Sampiona. Bio sam puno uzbudjen, jer sigurno ta Liga Sampiona moze odluciti, hocu li biti najbolji igrac na svetu ili ne. Igrao sam za AC Milan. Ekipa je bila odlicna, igrali smo veoma dobro, slozno, timski i bez svanje. U zadnje dve sezone smo takodje odlicno igrali, bili smo najbolji na svetu. Trener je bio odusevljen nasom igrom, i na licu mu se videlo da je veoma srecan stime. Vec na prvoj utakmici protiv Ajaxa sam dao sve od sebe. Zabio sam tri gola i dao jednu asistenciju. Na toj utakmici stekao sam samopouzdanje i vise se nisam ni plasio za dalje utakmciu u Ligi Sampiona. Na svakoj utakmici sam blistao, svima je vec bilo jasno, da trenutno boljeg i nema. Grupnu vazu smo prosli kao iz sale. Bez remija i bez izgubljene utakmice. Za sada sam bio najbolji strelac i asistent u isto vreme, sto nije skoro nikome poslo za rukom. Zadovoljan sam bio, to jest prezadovoljan, jer je ta zlatna lopta na spanskom "Ballon D'or" na neki nacin vec moja. Ali znao sam da se do kraja Lige Sampiona moram truditi, da nebih izgubio tu titilu najboljeg strelca a i asistenta. Saigraci su se trudili da sto vise budem u centru paznje i da sto vise dobivam lopte, a i takodje i trener da sto vise i igram. U Ligi Sampiona smo isli veoma dobro, sve smo pobedjivali lako i bez puno napora. Polufinale je nekako bilo najteze. Sastali smo se sa FC Barcelonom. Posle nas najboljim timom sveta. Utakmica je bila veoma teska, ali smo ih nekako pobedili. Takodje i na toj utakmici sam blistao. Finale mogu vam reci i nije bilo bas tesko, pobedili smo rezultatom 3:0 i osvojili Ligu Sampiona. Posle nekog vremena, bio je odabir za "Ballon D'or". Ja i jos dva igraca su bili u tom "Triu" za zlatnu loptu. Kao sto je i bilo ocekivano, ja sam je osvojio. Bio sam vise nego previse srecan zbog toga, jer mi se ispunio san i postao sam najbolji igrac sveta. Sledeci cilj mi je ta du i ostanem, i ako Bog da, da i sledece godine osvojim tu zlatnu loptu i da takodje blistam u sezoni.

srijeda, 27. studenoga 2013.

Ozlijeda ruke

Svaki mjesec naša škola bi organizovala nogometni turnir na kojem su moguli učestvovati svi razredi naše škole. Igrači ekipa morali su biti samo iz jednog razreda, tako da je turnir često imao dosta ekipa. Igrao sam na svakom turniru, zajedno sa svojom ekipom, ali jedan će mi ostati u dugom i tužnom sjećanju.Bio je mjesec maj, lijepo vrijeme već bilo, sunce grijalo na sve strane. Petak, škola organizovala turnir odmah poslije nastave. Mi smo se prijavili, kao i mnoge druge ekipe. Bile su po prvi put uvedene nagrade i to velike. Imali smo jak sastav, nismo imali problema s povredama igrača, tako da smo išli na osvajanje turnira. Odmah poslije nastave, otišli smo po opremu i krenuli ka vanjskom terenu. Kada smo došli, tribine su pune, igrala se već prva utakmica, organizacija je bila na nivou kao i uvijek. Lijepa umjetna trava privlačila je sve ljubitelje fudbala pa tako i nas. Odmah smo se presvukli i počeli zagrijavati s loptom. Igrala se grupna faza, po četiri ekipe su bile u grupi, i svaka je protiv svake igrala, tako da su prolazile dvije prvo plasirane ekipe. Nakon završetka I grupe, uslijedila je i II grupa u kojoj je bila i moja ekipa. Prvu utakmicu smo igrali protiv favorizovanog IV-4. To je ekipa koja je najviše puta dosada osvojila turnir i koji uvijek idu na pobjedu. Znali smo da neće biti lahko i da ćemo teško izvući i neriješen rezultat protiv njih. Ušli smo u utakmicu ofanzivno, napadali, ali nismo imali sreće. Promašili smo par sto postotnih prilika i uslijedile su dvije kontre i dva gola. Nakon prvog poluvremena rezultat je bio dva nula za njih. Znali smo da moramo odmah u drugom poluvremenu dati gol da bi se vratili, tako je i bilo. Odmah po početku drugog poluvremena postigli smo na sreću pogodak, lopta se odbila od njihovog igrača i prevarila golmana. Igralo se na našoj polovici, htjeli su se osigurati, ali nisu mogli dati gol. Uslijedila je kontra, lopta je išla ka meni, išao sam sam na golmana. Kada sam se okrenuo vidio sam da me jedan igrač stiže, sačekao sam ga i loptu prebacio pored njega, ali sam odjednom osjetio jaku bol i pao sam. Bio je to lom ruke, igrač je nakon što je proletio pored mene, zapeo i pao mi na ruku. Čim sam ustao, primjetio sam da je to težak lom i da su slomljene dvije kosti. Ustao sam odmah i krenuo ka Domu zdravlja s jaranom, bol je bila prevelika, ruka je malo otekla već bila. Kada sam došao gore, poslali su me u Hitnu. Na dalnjim pregledima uočili su da je to ozbiljna povreda i da ću morati biti podvrgnut operacionom zahvatu. To me je jako plašilo. Nakon par sati kada sam se probudio, ležao sam u sobi sa drugim pacijentima, pogledao sam na ruku, bila je stavljena u određeni položaj i otac mi je rekao da je ne smijem pomjerati. Rekao mi je da više nikad neće biti u funkciji kao prije i da je to teška ozlijeda. Počeo sam plakati i nisam mogao prestati, bilo mi je krivo i žao što sam radi jednog nogometnog turnira tako ozbiljno povrijedio ruku, koja nikad neće biti ona stara. Kasnije sam išao na razne terapije, vježbao i trenirao, ali nikad to nije bilo kao prije.

utorak, 26. studenoga 2013.

Incident s bivsom

To je bilo jedne zimske i jako hladne noći. Ustao sam rano i pripremio se za Dan, razmišljao sam šta ću da radim i da li ću sam biti ili sa kolegama otići. Poslije jutarnjog doručka i kahvice, nazvao sam svoje kolege, smotanog Damira i Amara šminkera. Pričali smo šta ćemo da radimo, onda smo se dogovorili da ćemo da idemo na skijanje na jedno brdu zvano „Ratiš“, no prvo bi trebali pripremiti sve. I tako ja i Damir odemo sve to fino spakovati, hranu da jedemo kao energija za skijanje i suha odjeća ukoliko se mnogo pokvlasimo, da se ne bi prehladili. A međuvremeno Amar šminker je otišao da nađe djevojke neke, da idu s nama na „Ratiš“, tražio je po gradu kao luđak i sreo je tri školske drugarice, s kojima smo bili jako dobri i naravno jedna od tih je bila moja bivša, ali Amar to naravno nije ni pratio, jer je samo htio da obavi svoj zadatak i da se idemo više skijati. Ja i moj kolega Damir smo bili sve spakovali i samo još čekali Amara da dođe sa Djevojkama da se imamo s još nećim zabaviti ako nam dosadi skijanje. Kroz jedno pola sata dolazi napokon Amar sa djevojkama i ja uvidim svoju bivšu kako ide zajedno sa ostalima. Bilo mi je jako neugodno jer se nismo baš pošteno rastavili, varao sam je sa drugaricom koja hvala bogu , nije bila. I tako mi krenemo svi zajedno na „Ratiš“ da se idemo skijati. Nakon nekoliko sati smo stigli na „Ratiš“ , ostavili svoje stvari u jednoj Vikendici koja je bila zajednička i svi iz našeg okoliša su je mogli koristiti. Onda smo počeli se skijati i sankati sa djevojkama oko osam sati i već se počelo smrkavati, te smo krenuli kući. Bilo je nama svima jako zima, te su se svi zagrlili da bi bilo vruće svima, naravno ja sam morao se sa bivšom jer nemam tolike sreće da dobijem drugu. Zagrlili smo se mi i idemo kući, međutim, nešto nas je navratilo da idemo polahko i tako kako mo stigli kući, ostali su otišli a ja i moja bivša zajedno otišli mojoj kući i prenoćiti.

ponedjeljak, 25. studenoga 2013.

Prijatelji zivotinja

U nasem gradu se svake subote organiziraju razna dogadjanja na glavnom trgu. Kako nisam imala nista u planu zvala sam prijateljicu da idemo malo prosetati i vidjeti sta su pripremili ovoga puta. Dolaskom na trg vidjeli smo razne satore, balone i znali smo da necemo pozaliti sta smo dosle. Na nase veselje docekalo nas je puno pasa i macaka. Naime lokalni azil je organizirao akciju udomljavanja tih zivotinja. Bilo je raznih pasmina pasa, velikih i malih, stenaca, macica. Skupljali su i donacije kako bi nastavili s daljnim radom, hranu, cijepljenje i steriliziranje tih napustenih zivotinja. Prodavali su i majce, salice i kape sa porukama o brizi za zivotinje, te sa raznim slikama pasa i zivotinja. Na nekim standovima se mogla i kupiti razna oprema za pse i macke, povodci, hrana, samponi, zdjelice, sve sta vam treba za brigu za vasega ljubimca. Skupilo se puno ljudi i i svi su bili odusevljeni, a pogotovo djeca. Dosli su i novinari kako bi pomogli promociji ove akcije. Kupila sam si majcu i donirala kako bi im barem malo pomogla, a i da imam uspomenu na ovaj dan. Bio je uzitak vidjeti nasmijanu djecu kako se igraju sa zaigranim pascicima, al i macke koje zadovoljno predu dok ih svi maze. Bilo je i onih koji su imali razna pitanja, a volonteri su strpljivo svakome objasnjavali da u zivotinje dresirane, cijepljene te da se mogu odma udomiti. Iako su djeca nagovarala roditelje da odma posvoje psa ili macku naravno nije tako jednostavno jer briga o zivotinjama zahtjeva puno volje, truda ali i vremena. Sutradan u novinama je izasao clanak o toj akciji, i saznala sam da je velik broj zivotinja uspjesno udomljen ali i da je skupljen velik broj donacija tako da ce azil koji pomaze zivotinjama i dalje nastaviti s radom. Drago mi je da je akcija uspjela i da sam i ja pridonijela barem malo.

nedjelja, 24. studenoga 2013.

Mahalska igra

Bilo je prije 2 godine, negdje predkraj skolske godine. Sa obzirom da je skola zavrsavala vecinu svog slobodnog vremena sam provodio vani sa jaranima iz mahale. Tarik , Benjo , Ado itd.. U mahali je bio jedan most , na cijoj ogradi su mnogi pjani hodali . Tako i mi iz mahale , poslije svake igre u kojoj neka ekipa izgupi , ta ekipa je morala hodati po toj ogradi. Ta ograda je bila siroka cca 20 cm . Zanimljivo , niko nije upao u rijeku , to radimo skoro 2 godine i svi su uspjesno presli . U mahali su se organizirali turniri u nogometu . Ekipa iz susjedne mahale je prvi put ucestovala na turniru i nisu znali za to nase pravile poslije izgubljene utakmice. Neki iz nase ekipe su za svaki slucaj uvjezbavali hod po ogradi ako bi slucajno izgubili , ali za to su bile male sanse jer poslljedne 3 godine mi osvajamo taj turnir. I dosao je taj dan .. Mi smo na terenu od ranog jutra . Ljudi se polahko skupljaju .. Turnir je trajao 4 sata , i nasa ekipa je ponovo osvojila turnir. U finalu smo dobili bas ovu novu ekipu , koja prvi put ucestvuje. I kada su oni krenuli sa stadiona , potrcali smo za njima i zaustavili ih. Odveli smo ih do mosta , i objasnili im pravila nase igre. Cetvorica su uspjesno presla ali posljednji se poceo derati na nas , govoreci kako je ovo cisti bezobrazluk. Tada je doletio frajer kojeg smo zvali bob , imao je oko 200 kg i podigao ga lagano na ogradu. Poceo je hodati i negdje na pola mosta desilo se ono sto se nikako nije smjelo desiti - Upao je u rijeku. Najgore od svega je to sto je rijeka imala puno virova , i lahko ga je vir mogao povuci . Na srecu uspjeli smo ga izvuci . Izvinjavali smo mu se pola sata , a on nam je uz smijesak oprostio i rekao da nam je ovo odlicna igra , ali veoma opasna.

subota, 23. studenoga 2013.

Odlazak na selo

Bio je lep i suncan letnji dan. Sa svojim najboljim drugom sam sedeo ispred prodavnice i ispijao hladno pivo.Posto nam je bilo jako dosadno predlozio sam mu da odemo par dana kod mene na selo.On je na to pristao.Zatim sam otisao kuci i uzeo kljuceve od auta i od kuce i krenuli smo.Posto je moje selo daleko od grada na nekih pola sata brze voznje,put je bio jako los i morali smo da vozimo sporije.Seli smo u mog Golfa dvojku i krenuli.Na izlazu iz grada primetio sam kako se auto gusi i staje.Rekao sam sta je sada ovo,i stali smo i otvorili haubu , nisam mogao da vidim nikakav kvar.I onda mi je drug rekao da mi je nestalo benzina.Tada sam se iznervirao i poceo da psujem.Onda smo odlucili da guramo auto do najblize pumpe i kada smo stigli,sipali smo benzin i kupili flasu Jack Danielsa,seli smo na klupu i popili tu flasu Jacka.Kada smo krenuli vec je poceo da pada mrak.Samo sto smo posli zaustavila nas je jedna patrola policije.Posto sam ja vozio , rekli su mi da izadjem iz vozila.Ja sam izasao i oni su mi rekli Oces da pisemo kaznu ili ces da das po 5 eura.Ja sam se na to nasmejao i dao im po 5 eura i oni su me pustili.Nastavili smo put i kada smo stigli na 10 KM od mog sela , cuo sam neki zvuk i osetio sam kako auto zanosi na levu stranu.Zaustavio sam vozilo i izasao i ugledao sam i video da mi je guma izbusena.Imao sam rezervnu u gepeku ,ali nismo imali dizalicu.Tada smo odlucili da prespavamo u autu pa da sutra ujutru potrazimo pomoc.Kada je svanulo jutro drug me je probudio i zakljucali smo auto i krenuli peske do vulkanizera.Kada smo otisli , covek nam je zalepio gumu i dao dizalicu i mi smo gumu promenili i nastavili put.Konacno smo dosli kod mene na selo.Taj dan smo proveli razgovarajuci.Uvece smo odlucili da odemo u obliznju kafanu da popijemo i pojedemo nesto.Kada smo usli,seljaci su nas gledali sa zaprepascenjem.Mi smo se tu upoznali sa njima, i platili im po pice u kafani.Kasnije smo otisli kuci i legli ranije.Ujutru smo se spakovali , oprali smo i sredili auto i krenuli smo. Po povratku kuci ponovo smo stali na obliznju benzinsku pumpu i kupili po flasu Jack Danielsa.Nastavili smo put i uvece stigli kuci.Ovo ce biti 2 lepa i zanimljiva dana u mom zivotu.

četvrtak, 21. studenoga 2013.

Rodjendan

Bio je to 10. Septembar 2006 godine. Imao sam 9 godina i obozavao sam rodjedane, najvise zbog igracaka i jos raznoraznih poklona. Svecice sam obozavao duvati, jer sam toliko verovao u to da ako zamislim tu neku zelju ona ce se ostvariti. Bilo je toplo i lepo vreme, bas onako za rodjendane. Taj dan sam proveo veoma lepo i zauvek ce mi ostati u secanju. Dosli su mi svi drugari i sve drugarice iz skole. Veoma smo se zabavljali igrackama koje sam posedevao, a takodje i igranjem fudbala, smurka i tih igrara. Kada smo trebali duvati svecice, svi smo se okupili oko jednoga stola. Moja mama je donela veliku tortu sa slikom Super Maria. Obozavao sam ga a i igrao sam Super Maria po ceo dan. Kada sam zamislio zelju dunuo sto sam jace mogao, da bih sve svece odjednom ugasio i uspeo sam. Posle toga seli smo jesti turtu a i razna druga jela, koja je moja mama spremila za nas. Tu smo bili veoma dugo i bas smo se najeli. Posle toga otisli smo se opet igrati i uzivali u tom danu. Na kraju toga dana dosla je i moja baka iz inostranstva i donela tonu poklona zbog kojih sam mnogo bio srecan. Kada su svi otisli, bio sam pomalo tuzan ali ipak srecan jer mi je rodjendan i bicu stariji. Dugo sam otvarao poklone koje sam dobio od svih njih i uzivao gledaci ih. Veoma sam bio srecan. Dobio sam razne poklone, kao na primer, auta, motore, vojnike, ratnike, odela i jos razne poklone. Odmah sam se poceo igrati sa time i izprobavao sva ta odela koja sam dobio. Svaki poklon mi se na neki nacin svideo ali bakin poklon najvise. Ona mi je kupila helikopter na daljinski upravljac. To sam veoma voleo i uvek sam zeleo imati takav poklon. Odmah sam ga raspakovao i poceo se igrai. Uvece smo ostali samo ja, tata, mama, sestra i baka. Gledali smo jedan lep film i uzivali. Posle tog dana, sve sam gledao na drugaciji nacin. Jer imao sam 10 godina, i osecao sam se nekako posebno. Sledeceg dana svi drugari su mi pricali kako je bilo odlicno na rodjendanu i da su se veoma zabavili i uzivali. Meni se to naravno dopalo i bio sam zadovoljan.

srijeda, 20. studenoga 2013.

Skijanje

Bio je to jedan sunčan i lijep dan. Skupilo se neko društvo i mojoj kući i razgovarali "što ćemo danas raditi?". Pošto je to bilo zimsko doba, najavili su snijeg a već ima otvorenih skijališta pa smo donijeli odluku da idemo na skijalište Platak blizu Rijeke. Dogovorili smo da idemo drugi dan oko devet sati ujutro. Skupili smo se ujutro, spremili jelo i piše i krenuli smo nas petero s jednim autom na Platak. Vozili smo se do tamo pola sata i kad smo došli tamo je bila velika kužva, bilo je jako hladno tamo pošto je bilo puno snijega. Iznajmili smo skije i popeli se na vrh brda i skijali svi zajedno i utrkivali se. Pa nakon dva i pol dobrih sata skijanja, bilo je to pola dvanaest, ručali smo i nastavili skijati. Nakon četri sata provedeno na snijegu vrijeme je da se spremimo i polako u neki restoran ili kafić da nešto jedemo pa da idemo kući. I tako je bilo, spremili smo sve i krenuli u jedan dobar restoran malo dalje od skijališta. Bilo je hladno a i snijeg je počeo padati neki "gusti". U restoranu smo bili dobrih sat i pol vremena, ljepo se najeli i krenuli nazad kući. Odvezli smo se do kuće i kod nas je počeo padati neki "sitni" snijeg. Kući smo razgovarali kako nam je bilo super na skijalištu i da bi mogli opet za koji dan, ali nema se novaca. Ako padne kod nas snijeg, mogli bi nešto kod nas napraviti za zabavu. Pošto Platan nije daleko možemo i tamo skijati jer ovdje nema pre velikog prostora. Svi smo se razišli i drugi dan išli na posao koji stalno obavljamo. Planiramo i dalje tako neke izlete u kraj.

utorak, 19. studenoga 2013.

Djecije radosti

Dok sam jos bio u osnovnoj , tacnije to je bilo kad sam imao 13 godina , ja i jarani smo se penjali na obdaniste i odatle gadjali ljude koji prolaze , najcesce su to bile grudve kada bi pao snijeg. Najveci problem je bio snijeg , jer sa obzirom da nas je bilo puno , brzo bi potrosili taj snijeg koji bi napadao po krovu , pa bi morali silaziti i praviti grudve pa se opet penjati tako da nas je to zivciralo ali ipak smo se zabavljali. I tako smo svake zime gadjali ljude i smijali se kada bi se oni poceli okretati i traziti ko ih je pogodio. Jednom nas je jedan covjek i otkrio ali nas nije mogao sve pohvatati tako da smo se uspjeli nekako izvuci. Blizio se kraj skole , tacnije prvog polugodista , a to je znacilo i nase ponovno okupljanje na obdanistu . Svaku vecer smo se okupljali na skolskom igralistu odakle smo krenuli prema obdanistu . Ali desilo se ono cega smo se svi plasili. Taj dan smo kao i inace cekali da padne snijeg pa da pocnemo sa nasim ” obavezama ” . Kada smo potrosili snijeg na krovu , jaran je sisao i napravio 20-tak grudvi i podijelio svima . Medutim , jedna od grudvi je u sebi imala kamen . Dok je pravio grudvu stavio je kamen i ponasao se normalno da drugi ne bi skontali. Ta grudva je zavrsila kod Tarika. Mi smo svi potrosili svoje grudve i sad je red bio na njega . Neka djevojka je nailazila , i onda se desio belaj. Tarik joj je ” razbio ” glavu , pocela je da krvari , nismo znali sta da radimo u tom trenutku. Ubrzo je dosla hitna i odvezla djevojku, a Tarika je policija odvela da dadne izjavu. Bio je to jos jedan od belaja iz nase mahale , koji se ipak na svu srecu dobro zavrsio.

ponedjeljak, 18. studenoga 2013.

Nezaboravan party

Desilo se to iznenada.Moji prijatelji iz osnovne zeljeli su da organizujemo jedan termin i tako se prisjetimo starih dana iz osnovne.Naravno vecina je prihvatila poziv bez pogovora,termin se trebao odrzat u subotu navecer.I tako dodje subota mi se sakupismo i umjesto termina odlucili smo da napravimo lom.Krenuli smo do najblize prodavnice i poceli kupovati pive i ostalo bila je to festa koju nikad necu zaboravit kako bi se reklo nezaboravan dernek.Do tada najbolja , a bilo ih je jos nezaboravnih.I tako svi smo se slozili da umjesto termina organizujemo festu hladno smo se svi slozili i krenuli na jedno dobro poznatno nama mjesto gdje smo provodili dane u osnovnoj i opijali se.Napokon kada smo dosli bili smo prepuni nismo vjerovali koliko smo uzeli.I tako poceli smo saljevat i prepucavat se pustili smo laganu muziku i poceli budaljasat,sve sto se radi kada si na drugom svjetu.Sve nam je bilo ravno do neba , fudbal je pao skroz u drugi plan niko vise nije mislio na to,hladno smo saljevali sve sto smo imali.Sve dublje smo isli u noc a mi nismo imali gdje kuci nismo mogli javili smo nasim starcima da cemo nocit kod jarana i tako proveli citavu noc na hladnom mjestu svi smo se smrznuli ali vrijedilo je.Jos malo nesta pica je ostalo neki su bili zalegli bili su umorni ali ja i jos neki moji drugovi ostali smo i dokrajcili ono sto nam je ostalo.Bili smo ko lampe ja sam iz torbice izvadio petacu hladno smo je sastavili,bila je to noc za nezaborav.I tako mi smo se zezali jedno pola sata a poslije nas je prenijelo i leglli smo spavat od umora.Sutradan kada smo se probudili nismo bili pri sebi a vala ni gdje smo zaspali nismo mogli vjerovat,kad odjednom se stvori ideja da odemo malo odigrat fudbala,svi smo se slozili ali bili smo mamurni niko nista nije mogao jedva smo loptu osutali.Bila je to fantasticna nezaboravna festa koju smo organizovali moji drugovi iz osnovne umjesto termina hladni parti odnosno nezaboravni...

nedjelja, 17. studenoga 2013.

Kobno navijanje

Približavao se vječiti gradski derbi između ekipe Željezničara i ekipe Sarajeva. Mjesto odigravanja je bio stadion Grbavica. Kao i svi moji jarani, tako sam i ja htio da idem gledati tekmu i biti među njima. Skupio sam novac potreban za kartu i prevoz do gore i samo sam čekao tu subotu da krenemo ka gradu. Roditelji mi i nisu bili baš da idem gledati utakmicu gore. Govorili su mi da i sam znam kakvih posljedica ima, šta se sve dešava na takvim skupovima, te da bi bolje bilo da ostanem kući i gledam. Meni je to ulazilo na jedno, a izlazilo na drugo uho. Kako je prolazio dan po dan, utakmica se bližila, u meni je bila sve veća doza nekog straha. Znao sam šta se sve dešava, da bude problema s policijom, kobnih tuča među navijačima, smrtnih slučajeva, ali jarani su me ohrabrivalji tako da sam odlučio ići. Utakmica se igrala u subotu u šest sati poslije podne, dogovor je bio u četiri sata da se nađemo na jednom mjestu odakle će krenuti određena skupina navijača Željezničara. Došla je i subota, a ja uzbudljiviji nego ikada. Nisam mogao čekati četiri sata, pa sam sa jaranima otišao krug kroz grad da vidimo šta se sve zbiva na ulicama i da li je to ludilo već počelo. Prolazeći kroz grad već su se počele okupljati manje grupice navijača i jednog i drugog tima, ali još to nije bilo ono pravo. U četiri sata sa jaranima sam otišao na dogovoreno mjesto odakle ćemo u velikoj skupini krenuti ka Grbavici. Kada smo se svi okupili krenuli smo s pjesmom ka stadionu. Pjevalo se, navijalo, osjećao sam se sigurno među svim tim ljudima. Kada smo došli pred stadion već je bila velika gužva, ljudi su stajali u redovima i sa velikom radošću čekali da uđu na tribine i gledaju taj vječiti derbi.Čekalo se dugo u redu, bile su pojačane sigurnose provjere na ulazima. Masa policije je bila okolo i zajedno sa sigurnosnim firmama pomno pratila svaki pokert nas i bili su spremni za bilo kakvu intervenciju. Pjevalo se uveliko, gledao sam oko sebe i uživao jednostavno. U jednom trenutku sam pomislio na moje roditelje i zapitao se kako je njima pred TV-om gledati sve ovo. Zaista nemoguće je sve to opisati. Kada smo ušli na tribine, navijanje je odmah počelo. Pjevala se pjesma za pjesmom, skakali smo, radovali se sve do početka utakmice. Tačno u 18:00 utakmica je počela i nekako se pojačao taj ritam navijanja, bilo je glasnije sve to, valjda iz razloga što igračima treba ohrabrenje, ta podrška njihovog dvanaestog igrača, ne znam ni sam što. Bila je to tvrda utakmica, igralo se većinom na sredini terena. Ekipe i jedne i druge momčadi nisu se previše trudile, nekako kao da su išli na taj remi, na nerješen rezultat. Nakon skoro dva sata ludovanja i navijanja, sudija je označio kraj terena, a utakmica je završena nerješeno. Navijači su bili isti kakvi i prije početka utakmice, kao da nisu došli da gledaju tu ljepotu fudbala, nego jednostavno da se ižive tu na narodu. Kada smo krenuli prema izlazu, kao da se uduplao broj službenika koji su bili odgovorni za sigurnost ovdje. Masa njih je stajalo i regulisalo nerede. Odmah su počele razne tuče između policije i navijača, lomile su se stolice, letjele flaše i baklje. Tada gledajući sve to, u glavi mi je bilo samo da dođem do kuće sigurno i bez posljedica. Znao sam da sam trebao poslušati roditelje, jer bez razloga ne govore sigurno. Izašao sam sa terena i odjednom su se svi izgubili "jarani" sem jednog, kojem takođe nije bilo lahko gledati sve to i pritom štiti sebe. Brinuo sam se i za njega koliko i za sebe. Želio sam da obojica dođemo kući bez poverda.
Kako smo odmicali, tako su sve veći neredi bili. Išli smo mirno za jednom grupom navijača Sarajeva i nismo ni slutili da će se okrenuti i napasti nas iz čista mira. Odjednom su se okrenuli i počeli gađati nas flašama, bakljama, mi smo krenuli bježati, ali jedna flaša polomljena pogodila je mog druga u glavu. On je odmah pao i pritom se još više udario. Gledao sam odmah oko sebe, ali kao da su čekali to i da svi odu. Nigdje nikog nije bilo. On je ležao nepomično i krvario, pokušavao sam ga pridići i osvijestiti ali uzalud. Uzeo sam mobitel i okrenuo prvo hitnu pomoć, a zatim i policiju. Ubrzo na mjesto nesreće stigli su državni službenici i zbrinuli mog druga. Bio sam u šoku, nisam znao kako sve to reći kući svojim a i njegovim roditeljima. Napravili smo veliku grešku i sada odgovaramo za nju. Par dana nakon toga, drug mi je izašao iz bolnice, ne baš dobro, ali opet super, jer je mogao proći i gore..

subota, 16. studenoga 2013.

Kino sa haverima

Jednog dana dogovorio sam se sa drugovima da idemo u kino gledati film pod nazivom ''Minotaur''.kada je poceo film smjestili smo se u Kino,gadjali se kokicama,sve dok nije film poceo,kada je poceo film sjedili smo mirno i pratili.Pogledom sam pratio drugove i vidjeo kako su se skupili gledajuci film koji je bio veoma strasan,u tom filmu je Minotaur pola covjek pola bik se nalazio u pecini ispod kraljevstva,Svaki mjesec sultani bi isli od sela do sela i fatali deset zaroljenika i bacali u pecinu,u toj pecini bi svi bili ubijeni to jest minotaur bi ih pojeo,tako svaki mjesec deset zarobljenika bude ubijeno.Jednog mjeseca Junak u selu je bio ufacen,Doveli su ga u carstvo i bacili u pecinu.Uspio je naci skloniste u koje minotaur nije mogao uci,ostao je tu vise vremena bez hrane i pica,poceo je jesti miseve,nasao izvor u pecini i uspo je se napiti vode.Minotaur ga je brzo upazio,velike sanse su bile da ga ubije,ali je uspio uci u pecinu.Minotaur je udarao svojim velikim rogovima u pecinu,rusio je.Medjutim junak je izasao kradom iz pecine i poceo bjezati i nasao otvor u drugo skloniste,Tu je nasao jednog covjeka koji je vaoma bio dugo tu mrsav kao skelet bio jeduci miseve uplasio se kada ga je vdio ali brzo ga je poznao jer je taj covjek dolazio iz njegovog sela.Minotaur je udarao u drugu pecinu gdje je junak izasao,sav umoram slomio jedan rog,Junak je dosao i uzeo taj rog, Kada ih je minotaur ponovo nasao postavili su rog tako kada se minotaur zaletio da je pravo naletio na taj rog i probodlo ga kroz pola glave.Junak je bio veoma sretan i nasao je izlaz iz pecine!!! U tom slucaju sam pogledao svoje prijatelje koji su se uplasili,Poceo sam se im smjeskat, pri kraju su nerpimijetno izasli a ja sam ostao sam gledajuci zavrsetak filma.Kada se film zavrsio vidjeo sam da nema ni jednog od mojih drugova.Izasao sam vani a oni su me cekali.Pri odlazku kuci veoma sam se smijao i zezao drugove sto su se uplasili!!

petak, 15. studenoga 2013.

Bura

Bilo je to jutro kao i svako drugo. Budjenje uz vedro nebo, dorucak i kasnije se pocela lagano spremati jer sam morala ici do grada. Poceo je lagano puhati vjetar ali nisam se obazirala previse. Bila sam sretna jer cu nakon dugo vremena vidjeti staru prijateljicu i prisjetiti se dogodovstina iz nasega djetinjstva. Nasle smo se na glavnome trgu i odlucile ici malo po trgovackom centru, razgledavati trgovine i na kavu da se napricamo. Vjetar je sve jace puhao dok smo setale gradom ali sam bila sretna sta vidim staru prijateljicu pa nisam ni primjecivala sta se dogadja. Dok smo zavrsile s kavom odlucila sam ju otpratiti na vlak jer se morala vratiti kuci. Kada smo izasle iz trgovackog centra odjednom nas je zapuhao jaki nalet vjetra koji mi je skoro otrguno vrecicu iz ruke. Dok smo mi uzivale na kavi nisam ni primjetila da je bura ojacala i da su se svi sakrili u kuce na toplo. Jedva smo uspjele dosetati do kolodvora koliko je puhalo i tu sam odlucila sacekati vlak s njom u nadi da ce se bura primiriti. Ali bas suprotno, bura je svakom minutom puhala sve jace. Odlucila sam da cu se busom vratiti do stana jer je bura puhala sve jace i jace. Nakon sta sam dosla doma spustila sam sve roletne ali i dalje se culo kako bura zavija. Cijelu vecer vjetar nije popustao te se culo kako se prevrcu stvari po dvoristu, kako granje udara po prozorima. Nakon neprospavane noci trebalo se ustati ujutro za posao. Jos pospana sam izasla van i imala sam sta vidjeti. Bura je tokom noci razbacala stvari posvuda, kontenjeri su bili po cestama, drvece je popadalo i po cesti i na parkirana auta, sa kuca je odneslo crijepove, izgledalo je uzasno. Na putu do posla se na sve strane vidjela steta koju je bura napravila i nisam mogla a ne pomisliti kako smo nemocni pred prirodom. Cijeli dan je protekao brzo, svi su bili uzasnuti jer je kod svih kolega na poslu bilo stete koju je bura napravila preko noci, bilo to ostecena auta, steta na kuci ali najvaznije strah koji smo prozivjeli slusajuci cijelu noc buru kako zavija i zvukove kako unistava sve pred sobom. Sva sreca nakon nekoliko dana se sve vratilo u normalu, i svi se nadamo da se takvo nevrijeme nece uskoro ponoviti.

četvrtak, 14. studenoga 2013.

Nasilje u porodici

Moje djetinjstvo nije bilo baš sjajno. Sve je bilo uredu vani, ili dok sam u školi, ili ujutro zajedno s bratom i mamom u kući, kada nema oca. Kada bi on dolazio nastajo bi problem. Otac je bio veliki alkoholičar, svako veče je pio, volio je puno popiti. Jednostavno rečeno, nije mogao bez alkohola.
Rijetko kad je kući bio, većinom bi poslije posla svratio u kafanu i cugao do kasnih večernjih sati, nekad i do ranih jutarnjih sati. Stvarali su mu se problemi na poslu, ponekad nije odlazio, onda redovno ujutro nije mogao ustajati, sve je to šefa uznemiravalo, ali nije mogao ga otpustiti, jer je znao kakvo je stanje financijski u porodici, a i bio je dobar i vrijedan radnik. Majka naša nije radila, odgajala je nas i bila uz nas. Brat je bio mlađi dvije godine i uvijek smo se super slagali. Sve je bilo super, sem tog alkohola i maltretiranja s očeve strane.Dolazio bi kasno naveče, vrijeđao, psovao, ponekad i krenuo udariti nas, pa je majka nas branila. Često je i policija dolazila, ali nisu mogli riješiti taj slučaj. Tako smo mi odrastali, a njegovo maltretiranje svodilo se samo na riječi, ne znam da li zbog straha da smo postajali jači i da bi mu se mogli suprostaviti ili je shvatio nešto.
Majka se sekirala mnogo, mislila je i da ćemo i mi poći istim putem. Međutim, u nama je to drugačije bilo. Zamrzili smo taj alkohol, te kafane. Naš otac nam je bio "ogledalo" kako se ne treba ponašati, te smo se posvetili školi i sportu. Jedne večeri, kao i obično večerali smo nas troje zajedno, bilo je deset sati naveče kad je otac došao kući. To je bilo i rano, s tim da je skoro uvijek dolazio iza jedanaest sati naveče. Večerali smo, pokušali smo ga ignorirati, kako bi ga što prije to prošlo i kako bi otišao leći. Kako se približavao kuhinji, nismo čuli nikakve riječi, ušao je, smiren. Začudili smo se, ali nismo obraćali pažnju. On je pomno pratio nas kako večeramo. Oči su mu bile nasuzile. Vjerovatno je shvatio koliko je pogriješio prema nama, pa je izrazio na taj način kajanje. Ništa nije govorio, stajao je tako dvadesetak minuta i otišao u sobu. Brzo je zaspao. Već ujutro kada smo se probudili, njega nije bilo, negdje je otišao. Znali smo da se nešto događa i da nije uredu. Pošto je bila subota, nismo išli u školu, pa smo ostali čitav dan kući, zabavljajući se, igrajući i slično. Popodne zazvoni vanjsko zvono. Majka priđe vratima, otvori ih i ugleda policiju. Odmah smo se zabrinuli i prepali. Stajali su dugo i onda su otišli. Nismo izlazili sve dok majka nije došla i rekla, da je otac izvršio samoubistvo i da je ostavio oproštajno pismo u kojem je napisao da više nije mogao podnijeti sve ovo i da je jednostavno morao to učiniti.

srijeda, 13. studenoga 2013.

Posao u fudbalskom klubu

Bio je vikend i bio je lep i suncan dan.Kao i obicno ja sam se dosadjivao i tada sam odlucio da pozovem svog najboljeg druga.On je dosao i kasnije smo zajedno otisli do obliznjeg kafica.Tamo smo popili kafu i on mi je rekao kako ima posao za nas,pa ako bi ja hteo da radim zajedno sa njim.Ja sam na to pristao.Pitao sam ga koji je posao u pitanju , a on mi je odgovorio da cemo igrati u jednom fudbalskom klubu.Ja sam se na to nasmejao, i zapitao ko bi nas zvao da igramo fudbala u nekom fudbalskom klubu.Drug mi je odgovorio da je to novi klub u nasem gradu i da smo dobili preporuke od nekih ljudi.Kada smo otisli tamo,sve prostorije su bile nove i sredjene.Na samom ulazu sam ugledao veliku maketu novog stadiona koji je u izgradnji.Otisli smo na razgovor sa vlasnikom kluba i on nam je pokazao ugovore i dao nam dve koverte u kojima je bilo po 1000 eura.Mi smo to uzeli i odmah smo bez razmisljanja potpisali ugovore.Pozdravili smo se , popili pice i otisli.Sutra dan , rano ujutru otisli smo na trening.Bilo je zanimljivo i upoznali smo nove drugare i saigrace u timu.Dok smo trenirali odjednom je mog druga potkacio neki decko koji je tu trenirao. I rekao mu je da mu je on uzeo mesto u timu.Ja sam tad prisao i odgurnuo ga od mog druga, a on je reko kako nece na ovom da se zavrsi.Nastavili smo da treniramo i kasnije smo otisli kuci. Sutra dan se igrala utakmica sa obliznjim seoskim klubom.Igrali smo i ja i moj drug u startnoj postavi. Tada smo im obojica dali po gol. I utakmica je zavrsena sa 2:0 za nas.Kasnije smo otisli na kafu i prepricavali dogadjaje sa nase prve utakmice.Tada sam ugledao kako na vrata ulazi decko koji je izbacen '' zbog nas '' video sam kako je besan i da hoce da se bije i krenuo je na mog druga.Tada sam ustao i uhvatio ga za majicu rekao sam mu sta ima on protiv nas i ako hoce da se bije da resimo jednom taj problem.On je onda pitao dali moze da sedne ja sam mu rekao da sedi i pitao ga sta ce da popije.On je narucio pivo.Ispricao nam je kako je njegov otac bio vlasnik tog fudbalskog kluba i kako mu je sadasnji vlasnik na prevaru oduzeo i zbog toga se njegov otac razboleo i umro.I rekao nam je da on nece nikad otici iz tog kluba i da ce se boriti da ga povrati,ali mi smo mu zauzeli mesto i sada ce on biti izbacen.Mi smo se tada sazalili i rekli mu da cemo sutra dan otici i dati ostavke.Kao sto smo i obecali sutra dan smo otisli i vratili sve pare koje smo dobili i dali otkaz.Iako nam je bilo zao , znali smo da smo napravili jedno dobro delo.

ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Neočekivana pomoć

Proljeće je najljepše doba godine, jer sve tada cvijeta,a ljudi polako kreću da izlaze van iz kuće, nakon duge i hladne zime. Tako smo ja i moj prijatelj Sony krenuli napokon van među ljude, među svoje društvo, van na svjež i čist proljetni zrak. Hodamo ulicom i pričamo ja i moj frend Sony, to su priče smicalice, ogovaranja sve ono što bi nas moglo nasmijati. No nakon nekog vremena smo čuli neko vikanje "upomoc" i neke čudne zvukove, kao da netko nekoga udara, upravo tako je i bilo. Kada smo došli do mjesta događaja imali smo što i vidjeti, a to je da tri lika ( pomalo veća ) udaraju jadnog malog dječaka, pri tom se ja i moj prijatelj samo zgledašmo i krenišmo pomoći unesrećenom dječaku. Dok smo mi dotrčali već njih trojica su pobjegli. Onaj dečko što je dobio batina kaže da se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nismo ga mogli ostaviti na podu jadnog svog izubijanog i prebijenoga, nego smo ga dignuli na noge i pod ruku s njime uputili se ka doktoru. Kad smo ga doveli doktoru, sve smo ispričali što se dogodilo, doktor je odmah pregledao dječaka i zavio mu površne rane, a cijeli nemio slučaj prijavio policiji. nakon što smo izašli od doktora, odveli smo dječaka van iz zgrade potom nazvali njegove roditelje, koji su došli za treptaj oka po svoga sina jedinca, i naravno koji su nam također beskrajno zahvaljivali. Sreća u nesreći je ta da smo ja i moj prijatelj Sony napravili prvog dana proljeća jedno jako dobro dijelo. Također pouka ovoga svega je da nikada unesrećenog ne ostavljate na milost i nemilost drugima da odlučuju o njegovoj sudbini, nego bez okljevanja pomognite i spriječite što se može spriječiti. Uvijek je dobro učiniti dobro dijelo jer nikada ne znate kad će vam se to isplatiti , jer ste nekome pomogli. Možda vama to ne znači toliko al nekome drugom može biti od presudnog značaja.

nedjelja, 10. studenoga 2013.

Pravi prijatelj

Zimski raspust, snijeg veliki, hladnije vrijeme, idealno za planinu. Svaki vikend bi išli s roditeljima na planinu, gore ostajali satima, uživali u prirodi, igrali se, sankali, skijali, šetali, zatim grijali i slično. Jedan vikend će mi ostati u sjećanju, sigurno ga nikad neću zaboraviti. Bila je subota, mi smo se kao i obično pripremali za planinu, s tim da je bila pretposljednja sedmica raspusta, odlučili smo ostati što duže. Od kuće smo ponijeli sve što je potrebno i zajedno sa mojim drugom iz razreda krenuli gore. Dugo smo išli, bila je velika gužva, a i snijeg je padao, pa je bilo otežano doći do planine. Kada smo stigli, odmah smo se bacili na skijanje i sankanje. Nekad bi odmorili, pa jeli, ali rijetko je to bilo. Negdje oko 5-6 poslije podne, kada je narod već odlazio kućama, odlučili smo odmoriti se malo kroz šetnju, pa na noćno skijanje. Tako smo i uradili. Moj jaran i ja smo sami, otišli šetati šumom. Dosta naroda je bilo, tako da to nije zabrinjavalo moje roditelje. Bilo je interesantno koračati kroz veliki snijeg, koji nam je bio skoro do pasa, slušati razne zvukove životinja i uz to pričati viceve. Prošlo je bilo negdje oko sat vremena, dobro se bilo smračilo. Skoro pa nikako nismo vidjeli kud hodamo. Bili smo zalutali. Govorio sam drugaru da se okrenemo, a on je rekao da je ubijeđen da zna put do hotela i da smo blizu.
Nastavio sam hodati, mada sam se sve više plašio. Najednom sam zapeo za nešto i skotrljao se u neku rupu. Bio sam sav bijel od snijega, bilo mi je hladno i preplašen sam bio. On se počeo tresti od straha. U tom momentu nije znao šta treba učiniti. Ja sam se čistio i silno pokušavao se izvući na razne načine, no to mi nije pošlo za rukom. Sve je bilo mračnije, bili smo bez mobitela, bez ikakve pomoći daleko u šumi. Znali smo da ako se ne izvučemo ubrzo, obojica možemo straditi, ili djelovanjem vremena ili od divljih životinja. Odlučili smo se derati, kako bi možda neko čuo naše glasove i došao u pomoć, ali uzaludno. Nismo imali rješenja, dok jedna dobra ideja moj prijatelju nije došla u glavu. Rekao je da treba odlomiti drvo i da ga stavi na krajeve rupe, kako bih se ja mogao uhvatiti za drvo i izvući na vrh. Otišao je tražiti drvo. Par minuta sam bio sam, mene je hvatala panika, razne misli su mi prolijetale kroz glavu. Mislio sam da se i njemu šta nije dogodilo, a onda sam čuo njega kako se dere da je pronašao drvo. Odmah mi je bilo lakše. Stavio je drvo na krajeve, pričvrstio nekako, i ja sam se uspio izvući. Zagrlio sam ga toliko snažno i nisam ga puštao. Kasnije smo se vratili dole istim putem. Ostat ću mu dužan do kraja života, iskupljenja za ovo njegovo djelo nema, jer da nije bilo njega tu u tom trenutku, mene više ne bi bilo.

četvrtak, 7. studenoga 2013.

Susret s prijateljom

Kroz život sam upoznao dosta ljudi i stekao mnogo prijatelja, ali jedan će ostati u posebnom sjećanju Amir. Čitavo djetinjstvo proveli smo zajedno igrajući se, zezajući, gledajući TV, šetajući, kako već ne. Bili smo nerazdvojni. Kada smo pošli u osnovnu školu, bili smo isto odjeljenje, tako da nismo se razdvajali. Bili smo najbolji prijatelji. Svaki dan bi smo jedan kod drugog bili, nismo mogli jedan bez drugog. U osnovnoj školi sjedili smo u istoj klupi, baš je super bilo. Ali nakon kraja osmog razreda, sudbina je odlučila da nas rastavi.. Rana smrt njegovog oca, navela je njega i njegovu majku da se presele u Njemačku i tako napuste Bosnu i Hercegovinu. Mene je to pogodilo, bilo mi je zaista teško ostati bez dobrog i pravog prijatelja. Ni njemu se nije išlo, ali odluka njegove majke je takva bila. Možda je to i najbolje rješenje za njih bilo, s tim da mu majka ovdje nije radila. Tako su prolazili dani, sedmice, mjeseci i godine, a mi smo se sve više udaljavali. Rijetko smo se čuli, možda za novu godinu i rođendan. Preko računara smo se dopisivali ponekad, ali ništa nije bilo kao prije. Falilo mi je to svakodnevno zezanje, igranje s njim.
Znao sam da ćemo se nekad morati sresti, da ga neću zaboraviti, da će nas sudbina opet spojiti i tako je i bilo. Pošto sam postao vojnik, imali smo neke vojničke skupove koji su se održavali u Njemačkoj. Naša država je odabrala dosta vojnika, među kojima sam bio i ja. U Njemačkoj su bili zakazani zajednički treninzi, obuke vojnika, usavršavanje i slično. Odmah sam se sjetio da idemo u grad gdje živi Amir, to jest Berlin. Kada smo doputovali u Njemačku odmah smo krenuli s tim vježbama i treninzima. Skoro pa nikako nismo imali slobodnog vremena. Jedan dan zamolio sam pukovnika da obiđemo malo grad pošto je vikend. Odobrio nam je čitav vikend da budemo slobodni. Tako sam se ja odmah spremio i uputio na adresu koju sam imao. Kada sam došao tamo, vrata mi je otvorila starija žena, s prva je nisam prepoznao, ali kad je rekla jednu riječ, sjetio sam je se. Ona je mene prepoznala i odmah je zovnula Amira. Kada je izašao, zagrlili smo se i nismo se puštali. Bilo je zaista divno posjetiti ga i sve te emocije ispoljiti. Bio sam kod njih dva dana, potrefilo se da je i on bio slobodan, tako da smo bili zajedno.
Pričali smo o svemu, rekao je da mu Bosna mnogo fali, i da će se nekad vratiti za stalno, a do tada će svake godine posjećivati nas. Bilo mi je drago to čuti. Uskoro smo se opet morali rastati.. Bilo je teško, ali ne kao prvi put, jer sam znao da ćemo se opet sigurno sresti.

srijeda, 6. studenoga 2013.

Varanje na testu

Konačno se bližila kraj školskom godinu, pa tako i završni ispiti.. To je već postalo mukotrpno, ali to za nas nije bio problem, jer se ljeto već bližilo , taman vrijeme za zabavu, ali ono što nas je uzbunilo jest ispit iz matematike. Svi oni brojevi, računske operacije, potencije, algebarski izrazi, baš da te glava zaboli. Svi smo vježbali, skupa, i nikome baš nije islo najbolje, sve dok jedan naš kolega nije rekao da je od jedne žene nabavio rješenja za naš ispit. Rekao je kako će svima prosljediti u razredu, ali da onima kome ne ide matematike, da ne prepišu sva rješenja, jer bi tek onda postalo sumnjivo, i morali bi opet pisati test. Prvi sat započinje, pisanjem ispita iz matematike. Početni zadatci su kao i uvijek najlakši, ali ubrzo su sljedili i oni teži . Dozivanje , guranjem nogama, se već pocelo traziti pomoc od naseg kolege, koje je sva rjesenja imao. Profesorica i nije baš nešto obraćala pozoronost, i tako se svima prem razredima prosljedivalo. Meni je stvarno to trebalo, jer mi je matematika ovisila o pozitivnoj ocjeni, tako da mogu bolje proći. Ali nikako taj papirić nije dosao do mene, svi su ga koristili za sebe. Vec je nesto i profesorica pocela naslucivati, i to moju nestrpnju, i tako sam dobio prvu opomenu. Hvatala me trema, jer skoro nisam cijeli ispit rješio i tresao sam se. Nedostajalo je još otprilike 10ak minuta do kraja sata. Razmišljao sam u glavi, i odjednom su se samo pojavili sve zaredom formule, i poceo sam se raspisivati. Svi su zadatci bili riješeni, u tren zvona i predao sam ispit. Rezultati su bili više nego odlični! Cijeli razred je dobio kriva rješenja, pa tako su i dobili negativne ocjene, a ja sam prosao pozitivno. Možda je ipak bolje sjest, zagrijat stolicu i to naučiti kako treba!

nedjelja, 3. studenoga 2013.

Crvena Zvezda - Partizan

Dosao je taj dan 2.11.2013. Vec danima ranije sam se dogovarao sa svojim prijateljima , kako da se organizujemo i odemo u Beograd na fudbalsku utakmicu Crvena Zvezda - Partizan.Posto vec kao po obicaju nismo imali puno para,prethodnih dana pre utakmice smo radili raznorazne poslove.Od rada u kaficima,pa to slaganja i ubacivanja drva.I na kraju kada smo skupili dovoljno novca resili smo da idemo. Uvece me je nazvao moj najbolji drug i upitao me je koliko sam para skupio.Odgovorio sam mu da sam skupio oko 100 eura i upitao ga dali ce to biti dovoljno , i on je rekao da hoce. Kasnije smo se ponovo culi i kazao mi je da budem spreman ujutru oko 10 sati i da cemo tada krenuti za Beograd. A tamo bi trebali da stignemo 2-3 sata pre utakmice taman toliko vremena bi smo imali da se malo odmorimo i popijemo kafu i po koje pice.Posto mi zivimo na jugu Srbije put je trajao nekih 4 ipo sata autombusom do Beograda.Kada smo stigli kao po dogovoru otisli smo u obliznji kafic i narucili kafu i po pivo.Zamislio sam se i odjednom kada sam pogledao na satu bilo je 17:00. Rekao sam prijatelju da idem do WCa i da platim racun, a on da se spremi i da krecemo na stadion. Tako smo i uradili samo sto smo izasli culi smo jako navijanje Zvezdinih navijaca DELIJA.Tu smo malo zastali i upitali dali mozemo i mi da im se pridruzimo i da idemo zajedno kroz grad.Oni su nas sa odusevljenjem pozdravili i svi smo zajedno krenuli ka stadionu.Kada smo stigli tamo, ugledao sam kako su navijaci partizana poceli da dobacuju i da provociraju , tada je i nastala tuca ispred stadiona,ali je policija ubrzo sve resila.Uslu smo na stadion i smestili se.Atmosfera je bilo predivna, na svu srecu moj drug je nabavio karte za Sever.Inace tamo su smesteni vatreni navijaci Zvezde.Svi smo zajedno navijali.Igrao se 18-ti minut.Bila je guzva u sesnestercu i odjednom sam video kako svi na trebini skacu i pale baklje.Shvatio sam da je Zvezda postigla gol.Bio sam jako srecan.Takav je rezultat ostao i na poluvremenu.U drugom poluvremenu utakmica nije bila toliko zanimljiva.Usledio je jedan prekid koji su napravili navijaci partizana grobari,tako sto su na Juznoj tribini zapalili navijacke trake,pa je onda morala da intervenise policija i vatrogasci.Utakmica se zavrsila rezultatom 1:0 za Crvenu Zvezdu.Bio sam jako srecan.Pozdravili smo se sa ostalim navijacima i razmenili smo brojeve telefona.Dogovorili smo se da dolazimo zajedno na utakmice.Zatim smo svi zajedno otisli do jednog kafica popili kafu i ja sam sa drugom krenuo kuci.Ovaj dan je jedan od mojih najlepsih danova u mom zivotu i ostace mi zauvek u secanju.

subota, 2. studenoga 2013.

Nikad losiji derbi !

Svi smo sa nestrpljenjem cekali srijedu i 102 ligaski ljubilarni derbi između Sarajeva i Zeljeznicara.Sedmicu prije sa nestrpljenjem se u mojoj skoli a i u ostalim iscekivao taj derbi i naravno pobjeda voljenog kluba.Dan za danom je prolazio a nasa ceznja za utakmicom bila je jos veca.I tako dodje utorak jos veca euforija bili smo druga smjena zajebancija u skoli prepucavanje ko ce pobijedit i naravno biti bolji na tribinama,sve je to bilo drugarski.I napokon je dosla srijeda utakmica je trebala da se odigra u 19 i 45.Dosli smo u skolu i poceli jos vecu euforiju i prepucavanje stvarat bili smo drugari sve dok nije dosao veliki odmor i kada smo trebali krenut svako na svoju tribinu.Okupljanje najbolje navijacke skupine Horde Zla se odrzavalo pred katedralom kada sam dole dosao vidio sam mnogo nasih vjernih navijaca koji su bili veoma zagrijani da navijaju.I tako krenuli smo od katedrale saobracaj je u tom trenutku bio zaustavljen a mi smo svoju pjesmu pojacali i gromoglasno najavili 102 vjeciti derbi.Lagano smo dolazili do stadiona Kosevo sjeverne tribine naravno na kojoj smo mi smjesteni.Kada smo dosli do trbine nas vodja je rekao da lagano ulazimo i smjestamo se jer je u tom trenutku bila pripremljena koreografija.I tako napuni se nasa tribina a imalo je i manijaka podosta na jugu.Igraci su izasli jos vece navijanje sa nase strane znali smo da pobjedom dolazimo jos vise do jesenje titule.Utakmica je pocela a mi smo polagano rasirivali koreografiju na sjevernoj tribini i jos jednom pokazali ko je najbolja skupina u Bosni a u sirom.Poceli smo gromoglasno prvo poluvrijeme bilo je fantasticno navijanje sa nase strane.I tako prvo poluvrijeme zavrsi nula nula ali seljo je imao izglednije sanse za pobjedu mi smo naravno bili nezadovoljni kukavickom igrom naseg voljenog kluba.Drugo poluvrijeme nasi ljubimci krenuli su ofanzivno sa zeljom da pobjede ali bez pravih prilika dosadna utakmica iskreno nikada dosadniji derbi i gluplji.Mi smo i dalje pruzali svoj maksimum na tribini ali nasi igraci nisu imali volje da postignu taj gol koji bi nama mnogo znacio.I tako dosao je kraj utakmice a ostalo je onaj pocetni i razocaravajuci rezultat.Ali od svega toga jos smo jednom pokazali kako se navija za svoj voljeni klub...

petak, 1. studenoga 2013.

Turnir u nogometu

U jednom mjestu blizu mog grada, organizirao se turnir u nogometu, fudbalu. Moji drugovi i ja smo to culi i odlucili da se prijavimo na taj turnir. Svi smo se slozili, ja sam bio malo neodlucan jer inace i ne igram nogomet bas tako dobro, ali su me oni nagovorili da idemo. Turnir je bio za dva dana, a mi smo poceli da vjezbamo, da se uigravamo. Ja sam stavljen prvo u napad, ali kada su vidjeli da bas i ne znam dobro sutirati loptu, prebacili su me nazad, na odbrambenog igraca, jer sam brz i tu nemam bas nekog kontakta sa loptom. Tako dodje i taj dan turnira. Krenuli smo autobusom, te tamo stigli poprilicno rano, sat vremena prije pocetka izvlacenja grupa na turniru. No dobro, bili smo zajedno, zezali smo se tako da nam je vrijeme jako brzo proslo. Dobili smo u grupi jednu ekipu u kojoj su igrali stariji ljudi, i jednu ekipu u kojoj su bili momci odprilike godina kao i mi. Tako da nas je bilo tri ekipe u grupi ,a samo jedna je prolazila dalje. Prva utakmica je bila protiv ovih „matorih“ koju smo vrlo lagano pobijedili rezultatom 3-0. Ja tu i nisam imao bas posla , jer oni prakticno da nisu ni napadali na nas gol. Bili smo sretni, te smo ocekivali lagan prolaz. Sjeli smo i gledali druge utakmice, na red je dosla utakmice ove dvije ekipe iz nase grupe. „Matori“ su ponovo izgubili, ovaj puta rezultatom 2-1, tako da smo mi vec bili umisljeni i mislili smo da cemo lagano proci, jer ipak ova ekipa protiv koje smo trebali igrati je jedva pobijedila „matore“. Dosla je na red i nasa utakmica, sve je islo onako tesko, 0-0 je bio rezultat, kada je lopta poslana u nas kazneni prostor i primili smo gol. Greska nije moja, ali opet mi je bilo krivo, kao i svima nama. Bili smo razocarani u sebe, jer smo podcijenili protivnika, no barem smo naucili jednu dobru lekciju.

srijeda, 30. listopada 2013.

Tragedija

 U mojoj mahali zivio je momak koji je bio poremecen (retardiran). Zvao se Emir .Mnoga djeca su ga izbjegavala zbog toga pod izgovor da se u njegovom drustvu osjecaju nelagodno, ali ipak nas je bilo mnogo koji smo mu uvijek pomagali i pokusavali ga uciniti sretnim. Uvijek kada smo igrali nogomet dolazio je sa majkom i gledao nas , a njegova majka nam je govorila kako joj je pricao da zeli da postane poznati nogometas sto je mnoge nas to rastuzilo , nismo mogli vjerovati da je zivot toliko okrutan. Oni koji su ga zaobilazili su bili uglavnom odrasli momci od 19-20 godina , bilo je cak i onih koji su ga vrijedali zbog izgleda , tako da su mnogo puta nasi roditelji proganjali po mahali . Za rodjendan smo mu poklonili dres njegovog omiljenog igraca Ronalda . Toliku srecu nikada u zivotu nismo vidjeli , momak od 17 godina se radovao kao da je osvojio milone . Zbog toga su nam mnogi ljudi iz mahale cestitali i pohvalili nas na lijepoj gesti . Bas kad smo svi mislili da je problem oko maltretiranja ovog momka gotovo , pojavili su se papci bez srca koji su napali njega i njegovu majku dok su setali u vecernjim satima. Dobro poznati narkoman iz mahale Kerim i njegova ekipica su presreli njega i njegovu majku i trazili novac . Kada ih je njegova majka zamolila da ih puste na miru , Kerim je izvadio noz i nanio teske povrede Emiru . Mjesec dana je Emir boravio u bolnici i nazalost preminuo. Kerim je uhvacen , a prije nego ga je odvela policija njegov otac ga je prebio u stanu i unakazio ga zbog cega su mu se mnogi smijali . Naravno nismo ni mi propustili priliku da ga po koji put udarimo . Emir vise nije medu zivima , ali mnogima ce ostati u srcu , bio je zaista poseban momak , iako drugaciji od nas , svi smo ga voljeli i pokusavali na svaki moguci nacin da ga usrecimo .U mojoj mahali zivio je momak koji je bio poremecen (retardiran). 

utorak, 29. listopada 2013.

Lovac

dnog dana, nekoliko prijatelja i ja stigli smo u jednu vikendicu u jednom malom selu blizu Karlovca. Lovci smo na životinje par godina.
Lovili smo od divljih svinja do zečeva. Išli smo jedno jutro, bilo je to oko četri sata ujutro, skupili se kod moje kuće pošto je bliže
šumi i tu smo doručkovali, popili kavu, obukli se, spremili puške i krenuli u šumu. Šetali smo šumom jako dugo, skoro do pola šest dok nismo
začuli neko šuštanje lišća blizu nas. Prišuljali smo se te smo ugledali divlju svinju kako se valja po zemlji. Sakrili smo se i promatrali ju.
Zatim je prijatelj naciljao i pritisnuo okidač te ubio divlju svinju. To je naš posao i uspješno smo "smaknuli" još jednu svinju - Rekao je prijatelj.
I tako svinja je bila mrtva. Krenuli smo malo dalje zatim opet oko sedam sati i dvadeset minuta začuli tkz. "pjevanje" životinje, ali je meni taj "pjev"
bio jako poznat, sličilo mi je na glasanje srne. I da, prišli smo malo k srni zatim sam ju naciljao i ubio. Dobro, bilo bi dosta za danas, idemo još obići
šumu i "pokupit" ćemo ovo što smo ubili - Rekao je prijatelj. Krenuli smo dalje, bilo je to već osam sati i četrdeset minuta, vraćali smo se nazad po divljač.
Prijatelj je doašo po nas i divljač s malim đipom, "ukrcali" smo divljač u auto i mi se ukrcali i krenuli smo kući.
Došli smo kući, "iskrcali divljač" i mesarili. Podjelili smo meso međusobno, to je već bilo dvanaest sati. Spremili ručak te ručali i proslavili današnji lovački dan.
I tako mi provodimo vrijeme u našem kraju svaki drugi pa i treći dan. U "našim" šumama ima puno divljači. Tako se svaki dan skupimo i obilazimo naš kraj kao policajci haha.
Susjedi nas vole, pričaju mnogo o nama, razgovaramo sa njima i tako stvaramo odličan međususjedni odnos što tako i treba biti stalno.