srijeda, 31. srpnja 2013.

Volan i alkohol

Jednog lijepog sunčanog dana moji prijatelji i ja smo odlučili ići na jednu vožnju sa autom jednim selskim putovima. Bili smo ajmo reći malo pijani. Naši roditelji nisu ni znali gdje mi idemo, uvijek smo nešto drugo izmislili kud idemo a nikad pravu istinu. Imali smo jedan stari auto koji je bio u ispravnosti i moglo se voziti s njim. Tako mi došli sjeli i krenuli se vozati i prvih par krugova smo dobro se provezli. Došao je na mene red, bio sam najpijani od njih. Sjeo sam za volan i krenuli smo. Stigli smo na ravnicu i moje kolege govore daj gas sad tu. I tako je i bilo ja naivan i opleo po gasu. Išli smo 80kmh na sat. Na kraju ravnice nalazio se veliki zavoj. I tako kako smo se mi zapricali i uživili u vožnju ja potpuno zaboravio na to naglo skretanje. Samo se čulo " koči majmune ", " nebudi lud zakoci". Bio sam siguran da cemo proci zavoj, ali moja sigurnost me je prevarila. Ušli smo u zavoj sa 60 kmh na jednom starom putu. Kada sam počeo skretati samo nas je na jedanput zabacilo i prekrenuli smo se na krov. Sva sreća niko se nije ozbiljno ozlijedio. Bilo je tu ogrebotina ali ništa strašno. Izašli smo van i vidjeli auto u kakvom je stanju. Vratili smo ga nazad na kotače i prijatelj nas je dovezo na početak odakle smo i krenuli. Ugasili smo auto i krenuli svako svojoj kući. Od tad sam shvatio da alkohol i volan nejdu zajedno.

utorak, 30. srpnja 2013.

PRIČA IZ MOG KRAJA

Kao vrlo mali dječak,sa svega osam godina, jako sam volio igrati košarke sa prijateljima. U blizini moje zgrade bile su garaže, a na jednoj garaži bio je postavljen koš, za koji ni sam ne znam kako je stojao na garaži,a da ne padne. Došao je ljetni raspust i svaki dan sam provodio napolju, a naravno svaki dan smo igrali košarke. Uvijek nas bude desetak ,pa se onda podijelimo u dvije-tri ekipe i igramo. Sve je bilo super, zabavljali smo se,smijali,igrali, međutim, kada dođu večernji sati i kada se smiri Sunce, mi moramo prestati igrati.Naime, uvijek u večernjim satima mi nismo mogli igrati košarke na tom košu, jer su uvijek dolazili stariji momci i uvijek su oni igrali,a mi smo samo mogli gledati. Oni su bili jako visoki momci, sa oko osamnaest godina, svi su zakucavali, igrali grubo i jako. Tako je to bilo iz dana u dan, kako su oni sve više zakucavali, koš je sve više i više slabio , međutim mi smo i dalje iz dana u dan igrali. Jednog dana, moji prijatelji i ja smo se igrali na tom košu, koji je već bio dosta oslabio, te kada se šutne na njega on se malo zatrese. Mi na to nismo obraćali pažnju, igrali smo cijelo vrijeme, sve dok koš nije pao sa garaže. Nesreća je u tome što je spao baš na noge mom drugu, koji se tada ozbiljno povrijedio. Odveli smo mog druga kući,a poslije toga su ga njegovi roditelji odveli u bolnicu na pregled. Nikad više koš nije postavljen na te garaže i nikada više nismo igrali košarke na istom mjestu...

Mirza

ponedjeljak, 29. srpnja 2013.

PRIČA IZ MOG KRAJA



U mom kraju, uvijek se nešto dogodi, ali ovo je bilo za neočekivati. Susjed ima veliku okućnicu i štalu,pa naravno, tu se našao držati 5 konja. Kako su neki od konja bili dobri, pa poredani do gorih, samo je jedan mogao bit gazda. I jednom, poludjeli su... Dizali su prašinu, stvarali nemir, buku, kopitama se tukli, i onda se dogodilo ovo... Razbili su ogradu koju je susjed stavio da ne bi mogli pobjeći, ali nije to ipak bilo dovoljno čvrsto da stoji više. Konji su podivljali, susjedi su se uplašili, a vlasnika jedva da ga je bilo kući. Na sreću, uspio ih je sve vratiti,ali jedan je bio ozbiljno ozljeden, pa su morali i veterinara zvati. A, ja u meduvremenu... Ja sam samo ostao u svojoj zaključanoj sobi , misleći kako je tu meni najsigurnije mjesto.

-Karlo

nedjelja, 28. srpnja 2013.

Moj motor..

Još kao maleni dječak, želio sam vlastiti motor. Svi moji prijatelji su ih imali i po cijele dane su se vozili njima i zabavljali, dok sam ih ja samo gledao u prolazu. Svoje želje sam redovito govorio roditeljima i ostalim ukućanima kako bih želio neki motor, nije bilo bitno kakav. Tata bi mi oduvijek udovoljio tu želju, no mama je bila protiv motora. Uvijek je govorila da je to opasno, da se svaki dan događaju nesreće. Nakon toga, razbjesnio sam se i razljutio na mamu. Nekoliko dana nisam čak ni pričao s njom. Nakon što je vidjela kako se ponašam, odlučila je nešto poduzeti. Potražila je stari novinski članak koji govori o smrti jednog motociklista. Nažalost, bio je to njezin najbolji prijatelj iz mladosti. Prepričala mi je što se dogodilo i mene je to jako pogodilo. Odmah sam joj se ispričao i rekao kako mi je žao. Sutradan, moj prijatelj Marko, pao je s motora. Zbog prebrze vožnje motorom sletio je s lokalne ceste. Završio je u bolnici. Od toga dana izgubio sam svaku želju za motorom. Također, moji prijatelji nisu više tako često više ludovali motorima, zbog čega mi je drago.

2000 godina

Svoje djetinjstvo sam proveo u naselju gdje je zivjela moja majka. Sa obzirom da sam bio jos mali nisam smio izlaziti sam vani pa me svaki dan brat izvodio vani i upoznavao sa djecom koja su tu vec odavno zivjela . Sjecam se (bilo je to 2000 godine ) jednog djecaka , zvao se Armin , zivio je u zgradi pored moje , imao je biciklo , a sa obzirom da smo svi mi bili djeca i da nismo znali sta je biciklo i svi smo tu gledali kao u čudo. Doslo je ljeto , ja i brat izaslii vani da odigramo koju partiju klikera i dosao je Armin sa biciklom. Odjednom oko njega se okupilo 20-tak djecaka koji su se igrali u obliznjem parku. Sjecam se da se "zakacio" sa tada najjacim djecakom u mahali - Alenom . Armin je odbio da mu dadne jedan đir po mahali i Alen ga je skinuo sa bajka , sjeo na njega i pobjegao . Nije proslo ni 5 minuta kada pored nas prode Hitna Pomoc . Potrcali smo svi da vidimo sta se desilo , a kada smo dosli imali smo sta vidjeti .. Alen lezi na cesti sav krvav - udarilo ga auto , 10-tak metara od njega bike slupan . Najgore od svega toga je to sto je vozac bio njegov otac . Sedmicu poslije Alen je preminuo u bolnici... Nista vise nije bilo isto , Alen jest bio strah i trepet u mahali ali imao je srce i pomagao je svima kada god je to trebalo .
-Haris

Novac i Moc

Jos od malena uvek su me privlacili novac i moc.Kao petnesto godisnjak mastao sam da budem bogat i da imam veliko imanje,dobar auto i Vilu sa bazenom.
Jednog dana dok smo se ja i moj najbolji drug zezali jednog dana i pili pivo,ugledao sam kako je na putu ispao nekom novcanik.Kada sam ga uzeo i otvorio,video sam da je u njemu bilo puno para,ali i dokumenta od coveka koji je to izgubio.Istok trenutka smo odlucili da uzmemo novac.Kada smo uzeli izgubljeni novac,setali smo gradom i razmisljali na sta cemo da ga potrosimo.Odlucili smo se da kupimo sebi dobre mobilne telefone zato jer smo to od uvek zeleli,a od ostatka novca da kupimo sebi Skuter.Po citav dan bi se vozili po gradu ,izlazili na kafu i uzivali u tome.Ali mene je pocela da grize savest,jer sam razmisljao o tome da je mozda taj novac bio potreban nekom za neku operaciju i da mu je sigurno bio jako jako potreban.Odlucio sam sa svojim drugom da prodamo sve sto smo kupili i da odnesemo novcanik sa novcem i dokumentima u policiju.To smo i uradili i kroz par sati se vlasnik javio,taj novac mu je trebao da poseti sina u Australiji koga nije video mnogo godina.Meni je bilo jako drago sto smo ucinili jedno dobro delo i smatram da bi svaki posten covek
postupio isto tako.


Bubble
Kao vrlo mali zivio sam u naselju koje sigurno ima najvise djece, i onako svi su bili nestasni.
Ja sam tada imao dvanaest godina. Skola se zavrsila, ljetni raspust, sva djeca su bila na ulici.
Ja i moj prijatelj i dalje ne znam kako, smo dobili skejtborde. Djeca ko djeca, to je bio pojam za nas, vozili smo se i dan i noc. Kao i svakog prethodnog dana, i taj dan smo se vozali, medjutim pocela je padati kisa, skolonili smo se u jednu garazu dok ne prestane. Nakon pola sata, kada je kisa prestala, odlucili smo se "spustiti" jos jedan put. Sjeli smo na skejtborde i krenuli. Ulica je bila mokra, moj prijatelj je isao ispred mene i izgubio kontrolu nad skejtbordom, i ja sam udario u njega. Sljedece sto se sjecam je da sam se probudio u bolnici, omotane glave, i dalje ne znam sta se desilo. Poslije sam saznao da sam jako udario glavom do beton, i da sam mogao izgubiti zivot, dali je to bilo vrijedno mog zivota ? Ja kazem ne.

petak, 26. srpnja 2013.

Grad Sarajevo,ne pamtim godinu kada mi se to desilo. Bilo mi je nekih 7-8 godina. Naravno,tada o zivotu nista bas nisam znao. Imao sam jednog druga,kojeg,pa hajmo reci i nisam bas volio. Ne znam ni sam zasto mi je bio drug. A razlog zasto ga nisam volio je slijedeci - ja sam mu uvijek bio rezervna opcija kada nije imao s kim igrati nogometa. I tako smo jednog dana izasli na igraliste,igrali nogomet kada je jedan od stanara blizu igralista sa prozora povikao: "udarii ga i dobacicu ti flasu soka", i sta da vam kazem,onako naivan,kada je malo zastao udarim ga,on padne na pod. Kada me je pitao zasto,ja mu nisam znao odgovoriti,ali dobio sam flasu soka.. Kao djeca uvijek smo naivni,i ne trebamo podlijezati uticajima drugih ljudi. 

-Disidente