Nastavak tradicije

Nama djeci iz naselja je , dok smo bili mali , bio obicaj da se navecer penjemo na skolu i tu se zabavljamo. Svaku vecer bi zajebavali cuvara koji je boravio u jednoj prostoriji do koje se moglo doci i preko dijela koji spaja skolu i dvoranu. Nije se bilo lahko popeti , sa obzirom da je taj dio bio visok oko 2-3 metra , pa su mnogi dok su bjezali ili skakali pa povrijedili nogu ili se dvoumili dal' da skoce ili da se sakriju . Mnogi su se odlucili za ovo drugo , samo su neki odlucili skociti. Obzirom da smo sada i da idemo u srednju skolu mnogi su odustali od te tradicije. Ali ja i moj najbolji jaran 

Admir smo nastavili tradiciju. Navecer kad bi 2 smjena otisla kuci mi smo se penjali i cekali cuvara da dode. I radili ono sto smo najbolje i znali - zajebavat' druge. Jedan dan javio mi se Amer , jaran iz osnovne , koji je znao za to nase okupljanje na skoli i pitao me moze li se i on pridruziti. Naravno rekao sam mu da moze i da nas ceka u 7 ispred skole. Vec na pocetku samo znao da ce biti zabavno s njim , cekali smo ga pola sata da se popne . Svaki put kad bi dosao do pola odustao bi sa izgovorom da moze neko naici i prijaviti nas . Napokon se popeo i kao i obicno sjeli smo i cekali. 

Mnogima je ovo sto smo radili bilo glupo , ali nama nije sa obzirom da nismo imali pametnijeg posla ... Odlucili smo Ameru prepustiti tu cast prepadanja cuvara. Sigurno mislite da je jedan cuvar 10-tak ? Nee, nasa skola je bila cudna pa su cak i profesore mijenjali skoro svaki mjesec , tako i cuvare. Dosao je novi , neki mlad cuvar , nabildan , nismo ni smjeli pomislit sta bi bilo kad bi nas uhvatio . Amer je stao na vrata i poceo da izigrava budalu , a cuvar je odmah izletio i poceo trcati prema nama . Poceli smo i mi trcati i dosli do mjesta na kojem smo se penjali , ja sam bez imalo razmislja skoci i srecom pao na travu tako da sam prosao sa manjim ogrebotinama kao i Admir , medutim Amer nije ni primjetio da je dosao do kraja i zapeo je za sipku koja je tu bila i pao pravo na beton. Nisam znao da li da se smijem ili da placem , to je bilo toliko smijesno da je cak i cuvar poceo da se smije . Odveli smo Amera u hitnu gdje su mu stavili ruku u gips , a njegovim roditeljima smo rekli da je pao sa bicikla. Mnogi su mi govorili da sam jos dijete , da je suludo da sa 17 godina idem zezati cuvara , ali meni je budilo uspomene iz djetinjstva kada smo imali manje briga i bili sretniji. Kako god , nikad se necu promijeniti, uvijek cu biti isti Haris koji sam bio u djetinstvu , jer tad sam bio najsretniji.

Moreee

Skoro je kraj ljetnog raspusta, ja i par mojih prijatelja smo odlucili da idemo na more. 
Sve smo se detaljno dogovorili. Isli smo sa dva auta nas, 8. Bilo je tu par starijih momaka, ali smo se svi druzili i nisu se gledale godine. Datum kada smo trebali krenuti je 22.08.2013 godine. Svi smo to nestrpljivo iscekivali. Svaki dan smo strogo planirali sta cemo i kako cemo raditi. Napokon je dosao i taj dan, krenuli smo ujutro oko pola 4. Svi smo bili ne naspavani, ali tokom puta atmosfera se popravljala, i svi smo postali raspolozeni. Vozili smo se veoma dugo, pa smo se malo i umorili. Kada smo dosli tamo, imali smo rezervisan smjestaj. 

Smjestili smo se. Odmah smo otisli rucati. Nakon toga smo se vratili u apartman, spremili za plaze i krenuli. Dosli smo na plazu sa autom, iznajmili lezaljke, i malo legli da se odmorimo. Sunce je bilo veoma jako, tako da smo odlucili da odemo da se rashladimo. Nakon par sati kupanja otisli smo do apartmana, istusirali se i uradili sve sto je potrebno. Poslije toga smo otisli da jedemo u obliznji restoran. Druzili smo se, zezali se, mogu reci da nam je bilo odlicno. Vratili smo se u apartman, malo se izlezavali onda se spremali za grad. Ulice su bile krcate ljudima, mnogo lijepih djevojaka. Otisli smo u jedan nocni klub, proveli smo se odlicno, muzika, djevojke sve je bilo perfektno. I nakon par sati provedenih i tu, onako svi umorni otisli smo u apartman. Malo smo razgovarali, zezali se,slusali muziku, i onda otisli na spavanje. Ujutro kada smo ustali, doruckovali smo, popili kafu i odmah se uputili prema plazi. Na plazi smo se malo izlezavali. Jedan nas prijatelj je rekao da odemo iznajmiti pedaline i idemo na mol da skacemo. Slozili smo se i tako smo i uradili. Uzeli smo dvije pedaline i lagano krenuli. Sunce je bilo veoma jako, tako da smo znali da cemo jako izgoriti. Dosli smo tamo nakon skoro pola sata pedalanja. 

Usli smo u vodu, malo se kupali, nakon toga smo odlucili skociti par puta. Prvi je skocio moj prijatelj i ostao u vodi, za njim i ja. Nakon nas, nas prijatelj je skocio veoma ruzno da smo svi ostali bez daha. Odjednom se borio za zrak, tu nedaleko od nas. U prvi trenutan smo samo stojali i posmatrali situaciju, a zatim smo sto prije krenuli prema njemu. Kad smo dosli do njega i uhvatili ga za ramena da ga izvucemo, on nas je povukao dole i poceo se smijati. To je bila jedna veoma ne ukusna sala, bar za nas, njemu je bilo zanimljivo.

Puls Sarajeva

Sarajevo, turistima uvijek lijep grad. Vole vidje znamenitosti koje su ostavila stara carstva koja su prosla ovuda, Vijecnicu, dzamije,sinagoge,crkve. Sve je na 50m, a Sarajevo je balkanski Jerusalem,barem kako kazu turisti. Tu je sve tako sjedinjeno,a sve je tako razlicito.

Bila je u Sarajevu neka ekspedicija turista iz Italije,zeljeli su vidjeti te nase znamenitosti. Uzivali su dok su koracali nasim gradom, sahat kule,jeli cevapcice,baklave,tulfahije. Nas im se grad svidio, ali prica nije tako lijepa kao sto zvuci. Naime, u jednom naselju njihov automobil je bio obijen. Iz automobila su ukradeni fotoaparat,radio uredjaj, pa cak i CDovi s muzikom koji ce sutra zavrsiti na nekoj od pijaca ili autopijaca.

Takodjer,nije to sve. Prije nekoliko sedmica, u Sarajevu smo ugostili reprezentaciju Amerike u fudbalu,a nase stadione njihov novinar nazvao zatvorima. Za njih los standard,ali nasi navijaci svim srcem vole nasu reprezenatciju,klubove, jer ovdje fudbal nema materijalnu vrijednost kao negdje u Europi,gdje se legende zanemaruju ma sta ucinili za klub. Istina,najbolji igraci se uvijek prodaju,ali uprkos porazima,prema klubu uvijek postoji bezuslovna ljubav. I pored svih problema u gradu,ovaj grad ima dusu.

Ma kakvi god da bili problemi ili ljudi,njegova ljepota,ili pak sama cijenica da smo tu odrasli cini grad zivim.
Kao sto bijase receno u filmu "Duhovi Sarajeva" - Ovaj grad ima dusu..
I ko god da je bio u ovom gradu,osjetio njegov puls. Nekad ide gore,a nekad dole.

Cista savjest

Ljeto se završilo. Uskoro škola počinje, klupe će se ponovo popuniti. U svim krajevima opada lišće, ništa više nije kao što je prije bilo, nema sunca. Vjetrovi prolaze kroz dvorišta, kuće. Početkom škole najviše će bit tuča, sranja, svega tog. Al' ja to po mogućnosti sve izbjegavam, jednom su me trebali izbacit iz škole zbog sranja koje sam napravio s prijateljom tj. potukao se.
Nadam se da više neće to bit i sve će mi ići od ruke...
Sa djevojkom sam izašao navečer, ispričala mi je sve probleme iz njenog kraja i od problema svojih roditelja, jel samo meni najviše vjeruje i ima povjerenja u mene.
Sutradan sam je izveo na večeru, dok još imam vremena dok me škola nije obuzela. Izveo sam je popili smo po dosta vina i pojeli. Oko 1 h sam je odveo u svoj stan i tu smo bili previše perverzni i bezobrazni.


Ujutro sam se probudio bila je kraj mene pjana sva.. Rekla mi je da ne smije kući jer se napila sinoć i trebala je doći kući prije jutra..
Rekao sam NE, odveo sam je kući i ispričao sam njenim roditeljima kako je sve bilo i šta je bilo, oni su mi zahvalili što sam je doveo i ponudili me kafom, odbio sam naravno jer sam imao posla oko stana svog da ga uredim malo.
Došao sam u stan i zatekao sve porazbijano i pobacano, čudio sam se šta je bilo.. Obišao sam čitav stan i sve je po njemu bilo razbacano i razbijeno, odma mi je palo na pamet da mi je neko obio stan.
Pozvao sam policiju došli su kroz 10 minuta, pretražili su sve otiske i otišli u labaratoriju da provjere sve. Rekli su mi da će mi javiti za koji dan ko je to uradio ako otkriju.


Opet sam uživao bez obzira što su mi obili stan, pozvao sam svoju djevojku da izađemo, rekla je da joj ne daju roditelji, sjeo sam u auto i pošao do njene kuće.
Tako sam došao po nju i nagovorio roditelje da je puste, i pustili su je. Rekao sam im da se neće ono ponovit što se neku večer ponovilo da se ne vrati na vrijeme kući.
Tu večer smo partijali, ludovali, al' s krajem. 12 h je, odveo sam je kući i došao sam do svog stana i kada imam šta da vidim, policija mi kraj stana i čeka mene.
Pitao sam ih šta je bilo kaže da su mi komšiju ubili tj. ti lopovi što su meni obili stan, otkrili su koje to uradio i strpali ih u zatvor. Naravno da sam i ja bio u stanu i mene bi ubili kao mojeg najboljeg komšiju kojeg sam imao.
Mog komšiju nikad neću zaboravit. Na dženazi njegovoj nas je bilo preko 300 duša. To je moj kraj i moja priča, nikad ovaj kraj neću napustit jer je najbolji, bez obzira što imamo puno lopova tu!

Kraj ljeta

Ljeto je svršilo, i eto nas nazad u stare klupe. Zapravo, u ovom slučaju nove klupe, jer upisao sam se u veterinarsku školu. Više volim životinje, a pogotovo mačke i pse, jer nisu toliko okrutni koliko i ljudi, pa samo izbjegavam međuljudski odnos. 

Krenuo je prvi dan škole, teklo je sve u svojim dobrim tokom, upoznali se sa nastavnicima i kolegama iz razreda. Nije mi se činilo zahtjevna škola. No, tu su i bile prakse, na koje sam morao ići, gledati veterinara, kako pregledaje životinje, operira, i štošta još radi gadne stvari koje moje oči nisu mogle podnijeti. Zasad je sve dobro išlo, s mojim novim zanimanjem i sa životinjama. Ali ne i sa vezom moje lijepe djevojke. Rekla je da ima problema u školi, točnije sa učenjem i sa nastavnicima. Nisam joj vjerovao jer je uvijek imala dobre ocjene, bila je vrijedna u školi. 

Vrijeme istine je krenulo sada. Vidio sam nju i nekog dečka kako se ljube. Pomislih, pa možda je to samo prijateljski poljubac, ali oni su se grlili usnama. Doživio sam u šok i htio sam samo od sebe propasti u zemlju. Nisam znao što da radim. Postao sam jako očajan, nisam mislio na ništa, samo na nju.. Kad god bi mi mačka došla i mjaukala, potjerao bi ju onako bijesno i ljutito , iako ona nije kriva za moju ljutnju, već ona moja. Bio sam nemiran, na to nisam mogao nikako prestati misliti, sve idućih 7 mjeseci, kada je došao ljetni raspust. Naravno , nisam imao snage s njom porazgovarati, i zbog nje sam izgubio godinu, i morao sam cijelo ljeto provesti uz knjige umjesto da sam to napravio onih 9 mjeseci kako su i moje kolege provodili. Najbolje je ostati sam, uz životinje, jer kao što rekoh, nisu toliko okrutni koliko ljudi i nevjerni!

Admir i Nermin

Zgrada u kojoj zivim je mogu slobodno reci jedna od najgorih u gradu sto se tice stanara. Gotivio sam samo 2 momka , Admira i Nermina . Admir je isao sa mnom u osnovnu , a Nermin je sin od mamine najbolje prijateljice. Iznad mene je zivljela "luda" porodica. Skoro svaki dan su se svadjali , a kada bi pocela svadja sve bi komsije izasle i slusale. Bilo je zanimljivo slusati kako jedno drugom psuju majku hehe... Imali su dva sina - Merisa i Jasmina. Meris je imao 19 godina , a Jasmin 9. Meris je bio narkoman , druzio se sa olosima i cesto je pjevao ispred zgrade , a njegva majka bi uvijek silazila sa prutom i udarala ga pred zgradom. Vesela obitelj nema sta ..

Meris se druzio sa Ensarom , takoder klosarom . Obojicu je ulica odgojila , cesto ih je policija odvodila i zadrzala u pritvoru zbog sitnih krada i otmica. Njih dvojica su bili nerazdvojni. Uvijek su bili napuseni, osmijeh im nije silazio sa lica, znali su nekad i nas ostale nasmijati dok smo sjedili negdje u mahali. Jedno vecer dok sam se vracao iz grada vidio sam hitnu i policiju ispred nase zgrade. Odmah sam znao da su njih dvojica nesto uradili , ali nisam mogao ni pomisliti da su jedan drugom naudili. Kako su ispricali svjedoci doslo je do zestoke svadje izmedu njih dvojice i u jednom trenutku Meris je izvadio noz i izbo Ensara. Nevjerovatno, dva najbolja jarana , sloznija i od brace , su se potukli. Ensar je nazalost izgubio dosta krvi i preminuo istu vecer , a Jasmin je dobio 20 godina zatvorske kazne . Nevjerovatno je kako su dva najbolja jarana koja su cak i u wc isli skupa dosli jedan drugom glave. Jedan je umro , a drugi sada truhne u zatvoru...

Jos i danas zamirise tresnja..

Doslo je proljece svi smo bili sretni jer smo znali da poslije toga dolaze nam tresnje koje smo sa nestrpljenjem cekali.I tako behar se pojavio samo smo jos cekali da vidimo plod bilo smo veoma znatizeljni i svaki dan smo posmatrali tresnju kada ce sazrit.
I tako dani su prolazili behar polagano opadao a dalo se i primjetit da vec ima po neki plod na grani bili smo sretni kada smo to ugledali .


Nakon dugih sedmica koje smo posmatrali i iscekivali da tresnja sazrije , to smo i docekali jedne subote tresnja je bila sva crvena moja najdraza boja .
Bilo je fanscinanto nismo se mogli nagledati bilo nam je zao obrat je svu.I tako odlucismo da se popenjemo na tresnju i jedan za jednom su lagano upadale u kese a bogme i u usta .Posto je tresnja bila ogromna morali smo je brati vise dana al ni to nas nije zaustavilo i dalje smo bili uporni.I jednog dana smo se poceli gombat na tresnji kada je moj jaran pao sa tresnje.


Bio je to zestok pad al hvala Bogu nije bila velika visina pa je samo ruku slomio bilo smo uzasnuti tim dogadjajem.Odma smo se izvinuli nasem jaranu svaki dan prije nego sto bi sjeli na klupu gdje je nase igraliste izvinjavali smo mu se radi tog sto smo se gombali na tresnji.Nas drug je sve to prebolio i rekao nam da ne brinemo da je bilo to slucajno i odmah je rekao da nastavimo sa branjem tresnje jer smo to cekali godinu dana i sada da pola tresnje propadne djaba.
Nastavili smo sa branjem tresnje tako naravno nasem drugu nismo dali da se penje na tresnju jer smo mi brali za njega,bio je razocaran sto ne moze na tresnju ali i sretan sto njegovi drugovi paze na njega i pomazu mu .


I nakon duge sedmice uspjeli smo obrat tresnju vise nije bilo niti jedne tresnje na grani bili smo razocarani a ujedno sretni jer smo za mali period obrali ogromno tresnju , naravno nasom zezancijom nas se drug povrijedio ali nije bilo ozbiljno tako da smo to prebolili ,i izvinuli mu se bili smo svjestni sta smo ucili ali pomagali smo mu oko branja a nakon toga smo odlucili da svi ostavimo po jednu kesu u kuci a ostalo da prodamo bilo je veoma dosta zarade bili smo zadovoljni nasim ucinkom , naravno pare se nisu puno zadrzale kod nas odma smo ih " bacili " kako se kaze potrosili na pice i jelo.Nikad lakse zaradjene pare i slasnije. To je moja prica iz kraja u kojoj smo sa nestrpljenjem cekali da tresnja sazrije a za malo vrijeme obrali smo je .

Strah i trepet

Bila je noć. Imali smo običaj ostajati do kasnih sati, pričati, zezati se. Ta noć, kao da nije slutila na dobro. Bila je drugačija od ostalih. Pored nas je prošao jedan momak, koji je brzo vozio. Pričali smo o njemu, o tome kako brzo vozi, kako mu to nije dobro. Nedugo, nakon toga, jaran je primio poziv. Preko telefona se čuo glas uplašene djevojke koja je rekla da je taj momak sletio sa puta. Jurnuli smo prema mjestu nesreće. Nas trojica, u autu. Strah me bilo, mislio das am ćemo ga naći mrtvog. Hvala Bogu, nije bilo tako. Dok smo došli do mjesta nesreće on je već uspio izići na cestu. Bio je obliven krvlju. 

Glas mu je drhtao, drthtalo mu je tijelo. Pao je preda mnom. U tom momentu sam pomislio da je mrtav, hvala Bogu nije bilo tako. Podigao sam ga, naslonuo preko svoga ramena. Pitao ga pitanja, sad bi odgovori sad ne. Gubio je svijest. Hitno smog a prevezli do bolnice. Tehničari su ga odveli. Čekanje nas ubijalo, vijest koju smo očekivali nas ubijala. 

Nakon nekog vremena, izišao je doctor sa dobrim vijestima. Nismo mogli vjerovati da nije imao ni jedan lom. Odmah je pušten kući. Pitao je za svoje auto, koje je bilo skroz uništeno. Došao je jedan od težih trenutaka. Trebali smo javiti njegovima šta se desilo. Kada smo dobili njegovu majku, počela je plakati, odmah je pitala šta je sa mojim sinom. Govorili smo da je dobro, međutim nije vjerovala. Nekako smo ju ubijedili, ali plač se čuo. Otišli smo do auta, da pokupimo stvari. Zaista, prizor je bio užasan. Krv je bila na sve strane, dijelovi od auta razbacani na sve strane. Pokupio sam mobitel, novčanik I još neke važnije stvari. Krenuli smo prema kući. Susret sa majkom je bio jako dirljiv. Ni jedna ljubav ne može biti kao majčinska. Iz ovog događaja sam izvukao pouku, naravno, trebali bismo svi !

Obicna noc

Samo naizgled,to bijase obicna noc u nasem naselju. Bio sam u gradu kao i inace,provodio se sa drustvom,do nekih kasnih vecernjih sati. Nevjerovatno je vidjeti grad u to doba. Sve vrvi od ljudi. Svi su u svom poslu,neki se provode,neki su dosli iz drugih gradova na provod. Svi zele da budu vidjeni po poznatim portalima,da ih slikaju da se zna da su oni bili tu,da znaju tulumariti. Tako je to u nasem gradu. Vracao sam se, ali i sam pojam noci,nekad donosi cudne pomisli u ljudski mozak. Vracao sam se tako,onako polupijan sa pojacanim osjetom sluha,nesto sto mi prije nije dogadjalo. I kada god sam hodao, cuo sam sum,naravno nije mi bilo svejedno. 

I tako,kako sam koracao u svoje naselje,nije mi izgledalo kao obicna noc. Bio sam udaljen nekih dvjestotinjak metara kada sam vidio da je projurilo policijsko vozilo,zapitao sam se,pa sta je pak sada bilo..

I prolazio sam tako,pored kladionice,gdje je bilo oznaceno mjesto zlocina. Pucnjava. I pomisljam u sebi,grad je iz dana u dan,sve okrutniji. Nema vise gotovo sigurnih naselja,cahure su na svakom uglu ovog grada.

A novac ? Novca i posla nigdje,tesko je izdvojiti iz ovakve mase,no sta je tu je..

Sad te ima sad te nema,ali zivjeti se mora...

Luka

Bilo je to prije nekoliko godina. Baš je bilo završilo prvo polugodište škole.. Dugo očekivani zimski praznici su došli, a moja ekipa i ja smo već sve imali isplanirano. Snijeg je pao i za nas bolje nije moglo. Okupili smo se ujutro oko 10 sati i krenuli na našu poznatu stazu za skijanje. Skijali smo se, uživali, zabavljali, odlično provodili vrijeme.. Spust kojim smo se skijali je bio poprilično strm i brz, ali to nije bio nikakav problem za nas. Čak smo i uradili nekoliko skokova na njemu, da se još više pokažemo kako se znamo skijati. Naravno, bilo je i onih koji nisu tako vješto baratali skijama i skokovima. 

Oni su se ispočetka manili skokova, ali kasnije, e kasnije je bilo problema. Luka, koji se baš i nije znao skijati, odlučio je spustiti se s vrha i skakati preko i onih največih skokova. Znali smo da će pasti. Odgovarali smo ga od tog pokušaja, ali on nije želio ni čuti za to. Luka se spustio niz spust, a mi smo se sami primili za glave. Već na prvom skoku Luka je pao i jako udario glavom o pod. Svi smo dotrčali do njega. Luka je, nažalost, slomio nogu i dobio blagi potres mozga. Gore nije moglo. Osjećali smo se krivim za to. Odgovarali smo ga, ali on nije želio slušati. Roditelji su ga odvezli na hitnu gdje su mu stavili gips na nogu. 

Bili su to Lukini najgori praznici. Shvatio je da je sam kriv, da smo mu željeli pomoći, odgovarajući ga od tog spusta. Kasnije nam je priznao da se želio spustiti niz taj spust i te skokove da bi bio kao i mi makar ga to koštalo ozbiljnog pada. Tako se i dogodilo. Luka je nosio gips sljedeća dva mjeseca. Svi u školi su znali što se dogodilo ali ga nisu niti malo ismijavali zbog toga. Znali su da je to bio hrabar potez na koji bi se rijetko ko namjerio. Naprotiv, Luka je postao glavna faca, kako bismo to mi nazvali, u školi. Ipak, nije bilo tako strašno, rekao je Luka.

Sve jos uvijek isto je..

Grad Sarajevo, ljetni raspust 2013 godine. Zavrsio sam drugi razred srednje skole sa vrlodobrim uspijehom. U mahali i dalje je ista situacija, redovno se okupljamo svake veceri, na istom mjestu, tu ostajemo do kasnih jutarnjih sati, nakon toga svako svojoj kuci. To je vec postala tradicija, ali nece jos dugo trajati, blizi se kraj raspusta, pocetak skole za vecinu nas. Za nekog i popravni ispit. U zadje vrijeme, ovako pred vecer igramo nogometa, vise to nije na ulici vec imamo jedno mjesto koje je poprilicno ravno, tu smo napravili golove, bar lici na pravo nogometno igraliste. Tu su igrali svi iz mahale, nije bitno ko je koje godiste, koliko ko ima godina, uvijek smo bili zajedno. Bas smo dosta truda i rada ulozili na to igraliste. 

Odvajali smo dane i dane da ga napravimo, ali uspijeli smo. Nasli smo se jedno pred vece u mahali i standardno pricali, smijali se, zezali. Kroz pricu smo dosli i do nogometa, i kako bi sutra mogli igrati na nasem stadijonu, par mojih prijatelja su napravili spiskove ekipa i to je bilo to. Ostali smo jos malo vani i otisli kuci, spavati. Ustao sam oko podne, sunce je vec bilo jako. Upalio sam kompjuter da vidim sta ima na facebook-u, dok ne bude vrijeme ici igrati nogomet. Doruckovao sam, popio kafu i malo bio na netu, citao sam neke sportske novosti. Konacno je bilo vrijeme da podjemo, obukao sam na sebe sve sto mi je bilo potrebno, sorc, majcu, patike..Posto su nam kuce blizu svima, tako smo se brzo okupili. Krenuli smo prema stadionu, do tamo nam je trebalo nekih 10 minuta, usput smo pricali, smijali se kao i obicno. Dosli smo na stadion malo se zagrijali, par minuta i krenuli sa igrom. Ekipe su se vec znale. Bilo je sa nama i par starijh momaka, koji nisu radili tog dana. Sa nama je bio jedan djecak, koji je bio onako podebeo, naravno on je bio na golu. Mi smo igrali i dalje, dobro se zabavljali, sve je bilo super.

 Da zaboravio sam reci, jedan od igraca koji su sa mnom igrali trenira dugo vremena nogomet, i veoma je jak, tesko je uci u duel sa njim, tacnije taj debeli djecak je bio njegov brat, koji je branio za ekipu sa druge strane. Mi smo organizovali akciju i lopta je dosla do Amara tacnije tog momka koji je trenirao nogomet. Bio je u poziciji za sut, i naravno osutao je, njegov brat Omar je odbranio, ali je i ostao na podu. Primjetili smo da nesto nije u redu, prisli smo mu i vidjeli da se drzi za ruku, koju nije mogao pomicati. Brzo smo ga podigli i polako ga poveli do naseg naselja. Tu ga je preuzeo njego otac i odvezo ga u bolnicu. Kada se vratio vidjeli smo da ima gips na ruci, da bila je slomljena od strane njegovog brata, pomalo komicno ali ipak tuzno. Njegov brat mu je slomio ruku, loptom. Proslo je dvije sedmice od tog dogadjaja, ruka mu je puno bolje, i nadam se da ce ubrzo opet igrati sa nama.

Kraj fine djece

Kraj fine djece.Tako su ga zvali svi stariji ljudi koji su tu zivjeli.Poznat cak i u cijelome gradu kao kraj u kojem nikada nije bilo problema,tuce,svadje,galame i tako toga.Sve je to trajalo lijepo do jednoga dana.Svanuo je lijep,suncan dan,temperatura je bila preko 40 stepeni C.U kraj ulazi veliki kamion i iza njega par prejakih auta.Bila su to skupa auta.Svakome djecaku te ulice oci su zastale bar jedan minut na tim vozilima.Stakla zatamnjena,boja crna,bas onako kao iz filmova,mafijaska auta.Kamion se zaustavlja ispred jedne ogromne kuce,iz auta izlazi jedan ozbiljni gospodin.

Onako imao je crnu kratku kosu,nosio je odjelo,iza njega izaslo je par ljudi.Isto tako odjelo stil "Bili su to valjda neki njegovi pratioci,zastitari ili sta mi znamo".Bilo je samo malo ljudi koji su iznosili stvari iz kamiona.Odlucise da im pomognu,te pridjose kamionu i rekose "Gospodo,da vam netreba mozda pomoc,vidimo patite se tolike stvari sami iznosite".

Samo su ih pogledali i presutili..Bilo je svima cudno,sto su tako postupuli,bar svako voli pomoc.Iz pozadine dolazi glas "Slobodno gospodo,ako ste zagrijani za pomoc,pomozite".Bio je taj bas gospodin koji je trebao da useli u tu ogromnu villu.Stanari tog kraja se ufatise posla te pomogos radnicima unijeti sve te stvari.Trajalo je to nekih dva sata otprilike.Konacno zavrsili posao te stanari zazelise dobrodoslicu novom komsiji u kraj.Prolazili su dani,cinilo im se malo sve to sumnjivo.Svaku noc otprilike u kasne vecernje sate se vracao odnekud,iz gepeka su vadili neke kofere,neznajuci sta je u njima.Al' ipak i dalje su se ponasali kao do sad,nisu bili navikli da u kraj dodje ijedan mafijas,prevarica,lopov,sve su otprilike bili fini i posteni ljudi.

Komsija ih je stalno,mladje osobe pozivao na party u toj velikoj villi,na kupanje u bazenu,gide,slavlja sve tako.Mladjima je bio to jedan od najboljih komsija.Za tako mal period se ukopio,djelio im je novce,zaposljavao bi ih stalno al' bi to i dobro placao,gotivio,stalno na rostilj zvao..Bilo je sve milina i niko nije imao rijeci za njega,tog uvazenog gospodina.Sve do jedne noci.Pocela je pucnjava,pocelo je da gori.Veliki plamen je obasjavao svaku sobu u susjednim zgradama.Svi su susjedi izletjeli vani da vide sta se desava.Vidjeli su kako na podu lezi mrtvo tjelo tog komsije i njegovih zastitara a njgovo vlasnistvo gori.Bila je velika uzbuna,plamen se poceo da siri prema zgradi.Svi su se zabrinuli.Ali Vatrogasna Sluzba uz pomoc sugradjana je zaustavila svu vatru.

Sutradan je bio haos zivi,svima je bilo zao,a i malo cudno da tako fin covjek tako zavrsi.Al' on je bio fin,ali ne cist toliko u dusi.On je se bavio sve losim stvarima,droga,oruzje,pljacke,zlato i tako slicne stvari.Zavrsen je zadnji ispracaj tom komsiji.Bili su uplakani,harao je u kraju bol i tuga...Tako se zavrsila prica stanara iz kraja za kojeg su svi mislili da je covjek ciste duse i da sve posteno zaradjuje...Kraj Rodjaci !

Zauvijek drugarice

Ispričat ću vam priču, koja nema sretan kraj. Radi se o pet prelijepim djevojkama u savršenom gradu Rosewoodu. Bit ćemo drugarice zauvijek. Bile su najbolje prijateljice, a najbolje prijateljice djele tajne.


- Prijatelji dijele tajnu, to nas čini bliskima. To je bio njihov moto u društvu. Jedne večeri, jedna od naljepših je nestala. Čuo se njen vrisak. A onda ih je ostalo samo četiri. Misterija je ostala neriješena. Ostale četiri su odvedene u policijskoj stanici i rekle su sve što su znale, baš kao i one noći kada je i nestala. Ali prava nevolja je tek počela. Postojale su nove tajne za čuvanje. Lijepe djevojke su govorile drugima ružne tajne. Kao da im život ovisi o tome. A sada su se uvukle dublje nego što je bilo zamišljeno. Pitanje je samo: Kako li se to sve dogodilo?

Večer je počela kao i svaka druga. Najbolje prijateljice su jedna kod druge, i nešto su začule... Jedna ih je prestrašila i grmljavina, u noći koja je bila hladna. Poslje zabavne noći , konačno su zaspale. A kada su se probudile, jedna je nestala. Ostale četiri su se zapitale gdje je ona? 
Godinu dana kasnije, Alison je još uvijek bila nestala. Život u Rosewoodu se polako vraćao u normalu. 
Počele su dobivati poruke od A, a to je samo moglo jedno značiti. Alison. Ali njeno tijelo je pronađeno u staroj kući. I tad su se male lažljivice stvarno uplašile. Ako 'A' nije značilo 'Ali' , onda je netko drugi, osim Alison, znao njihove prljave male tajne. I tako je igra počela.
Započela je sahrana i mnogi ljudi su se okupili. Kakav prizor, Alison bi to voljela . Popularna u životu i smrti. Djevojke su shvatile da su nevolje tek započele. Nijedna njihova tajna nije bila sigurna, a njihova najgora tajna im je uvijek stajala pred očima.

Mujketova baraka

U blizi moje zgrade nalazila se jedna baraka. U njoj je zivio Mujke, tako smo ga zvali , a iskreno nikad nisam ni znao njegovo pravo ime. Zena ga je ostavila zato sto je bio pijanac , a njegovog sina nikada nisam upoznao. Govore da zivi i radi u Americi. Svaku noc , kada bi se napio pjevao bi pa su komsije cesto zvali policiju. Ali zadrzali bi ga 3-4 sata i pustili , a on nastavio po starom. Mujke je radio skupa sa mojim ocem pa sam jednog dana zamolio oca da mi isprica sta se desilo s njim. Sve je pocelo prije 3 godine to jest 2010 kada je Mujke dobio otkaz. Prije toga je zivio u luksuznoj kuci skupa sa zenom i sinom. Dobio je otkaz zbog tuce sa sefom. Navodno mu je sef obecao promaknuce medutim na obecano mjesto je doveo svog rodjaka , a njega prebacio u domara. Od tada je poceo da pije i kocka . Prokockao je sve sto je imao , kucu , stan , auto . Baraku u kojoj zivi su mu poklonili radnici koju su u blizini pravili samostan. Njegova baraka je bila tik pored naseg igralista. Volio je da gleda nas djecu kako igramo nogometa , cak je znao stati na gol kada bi nam falio golman. Bio je dobar covjek, ali ga je alkohol unistio. Jedno vecer kada sam se vracao iz skole vidio sam policiju ispred Mujketove "kuce". Nisam mogao da vjerujem svojim ocima, Mujketa je policija privela. Otrcao sam kuci i pitao oca sta je bilo. Ispricao mi je da su lopovi krenuli da ukradu automobil od komsije ali ih je Mujke sprijecio i tom prilikom tesko povrijedio lopova koji je nekako uspio pobjeci. Lopovi su razbili staklo sa suvozaceve strane i uspjeli ukrasti samo radio. Medutim vlasnik automobila je mislio da je to Mujke uradio i rekao policiji da ga uhapse, ali svi ostali , ukljucujuci i nas djecu su misli drugacije. Mujke je dobio kaznu od 1000 KM i kaznu zatvora od 2 godine. Niko nije mogao da vjeruje , covjek otjera lopove i sacuva automobil , a oni ga optuze za pokusaj krade. Mujke je odlezao 2 godine ali kaznu nije platio. Jedan vecer dok smo igrali nogometa culi smo jak udar. Mislili smo da je bio sudar , medutim svi smo se sokirali onim sto smo vidjeli. Mujke se bacio sa nebodera i tako okoncao svoj tuzni zivot. Lopove zbog kojih je zavrsio u zatvoru nikad nisu uhapsili , a vlasnik automobila je Mujketa nosio na dusi. Cijelo naselje je pomagalo Mujketu , svi smo ga voljeli , ali nazalost on je okoncao svoj zivot ..

VIP loza

 Sve je pocelo jednog leta. Sa drustvom sam sedeo u kaficu i ispijao pivo. Tada smo culi da se u nasem kraju doselio novi sused.Sutra dan smo svi otisli kod njega, i pozvali ga da uvece zajedno izadjemo na pice.Ali on je odbijao.Bilo nam je cudno sto nije druzeljubiv i sto je previse zatvoren.Po ceo dan je sedeo u svojoj kuci i nije izlazio.Odlucio sam da sa drugom odem kod njega kuci i da se upoznamo,zato sto nam je bilo malo glupo da imamo komsiju , koga ne poznajemo i koji ne zeli da prica sa nama. Otisli smo kod njega kuci i lepo nas je ugostio.Ponudio nas je picem i poceli smo razgovor. Nije bio previse otvoren,ali iz razgovora sam saznao da je tu dosao da zivi sam i pokrene sopstveni biznis.Izvadio je joint i upitao nas je dali pusimo marihuanu.Odgovorili smo mu da ne.Upitao nas je dali bi smo hteli da radimo za njega.Prvo sto sam pomislio bilo je to sta bismo radili i kako bi nas on placao i od cega, kad je samo dve godine stariji od nas.Ispred kuce mu je bio parkiran skupoceni automobil marke Porche.Upitao nas je dali bi smo hteli da se provozamo sa njim,na sta smo mi sa odusevljenjem pristali.
Seli smo u auto i odvezli se do susednog grada u jednom ekskluzivnoj diskoteci u kojoj izlaze samo poznate licnosti. Bilo je neverovatno ,gotovo kao san.Sedeli smo u VIP Lozi.Odjednom su dosle tri super ribe i sele za nas sto. Pili smo najskuplje pice i pusili tompuse.Kada smo izasli iz diskoteke.Nas novi '' drug '' nas je upitao dali bi smo zeleli da vodimo jedan njegov manji kafic.Pristali smo bez razmisljanja.Uvece bi smo odlazili tamo i gotovo nista nebi smo radili.Dobili smo auto,pare i dobre ribe.I vec nam je bilo dosta cudno zasto samo sedimo i ne radimo nista. Upitali smo ga , aa on je samo odgovorio da ce nam reci zadatak kad dodje vreme za to.Jedne veceri dok smo sedeli sa sankom i pili viski, u lokal su usla dva tipa.Upitali smo ih sta im treba aa oni su samo odgovorili da pozovemo gazdu. Odmah sam to i ucinio i kada je gazda dosao,odveli su ga negde. Danima nismo znali sta je sa njim , jer se nije pojavljivao.Jednog dana je u lokal stiglo pismo od naseg gazde, u kome pise da je na prinudnom odsustvu i da mi neko vreme preuzmemo sve njegove poslove. Isprva smo pristali na to.Posle nekog vremena gazda se vratio i mi smo mu ponovo prepustili posao.Onda nam je on rekao da ce prodati kucu i sve lokale, i da ide za Ameriku.Dobili smo jednu svotu novca,sa kojom smo otvorili svoju firmu u kojoj i danas radimo i dobro je vodimo...Uvek cemo biti zahvalni i pamtiti to da je nekad neko ,koga nismo znali,ucinio,jedno dobro delo za nas, i da nije sve u trosenju novca na Pivo i lencarenju ispred kafica.

Lom noge

Dan kao i svaki drugi na ljetnom raspustu 2013 godine , sad sam malo sazrio druzim se sa starijim momcima nisu vise bitne godine kao sto su nekad bile . 
Pijanke , hodanja , partijanje tako dan za danom dok nismo odlucili odigrati jedan termin u nogometu tu nedaleko od nase mahale.Bio sam najmladji u ekipi mozda cak i najbolji jer sam dugo trenirao fudbal i bio spremniji malo vise od ostalih.Termin smo organizovali u nedelju navecer , bile su tu dvije ekipe starih znalaca u nogometu.Napokon smo dosli na teren usli u svlacionice raspremili se i termin je mogao pocet.Odma je pocelo ostro tenzije su bile velike , i prvi golovi su poceli padati naravno u korist moje ekipe.I tako termin je odmicao sve vise grubih startova a i poneki gol je pao.Pred kraj termina desilo se nesto nevjerovatno , nakon jednog grubog starta nad mojim jaranom desila se povreda.Svi smo mislili da se on zeza nako tog starta svi su se smijali dok ja nisam prisao i vidio suze u njegovim ocima.On se sve vise derao a nas je nervoza i panika velika uhvatila.Ja sam odma otrcao u svlacionicu i uzeo mobitel nazvao hitnu , cekali smo jedno pet minuta dok je hitna dosla ubacili smo ga u kola hitne pomoci svi su bili prestraseni nakon toga.Momak koji je startovao ostro bio je izvan sebe nije mogao vjerovat sta je uradio od zora poceo je plakat.Spremili smo se i odma se uputili u bolnicu.Cekali smo jedno sat vremena da se ustanovi koja je vrsta povrede.Nakon dugih pregleda doktori su ustanovili da je moj jaran nogu slomio.Svi smo bili razocarani ali nas jaran nam je rekao da ne budemo tuzni te da se vesilmo kao prije rekao je da ce biti to sve uredu.Odvukli smo ga kuci a momak koji je ostro startovao i dalje nije mogao vjerovat sta je uradio.Moj jaran mu je rekao da se ne brine i da ce biti sve uredu.Kada smo ga dovukli kuci njegovi roditelji su bili zaprepasteni.Dan za danom prolazio je a moj drug i dalje je lezao u krevetu dolazili smo mu u posjete kako mu ne bi bilo dosadno i kako ne bi mislio da smo ga izostavili svaki dan smo mu govorili sta se desava.I tako termin je pao u drugi plan , dok se nas jaran oporavio nakon tri sedmice od povrede i mogli samo kao prije nastavit nasu aktivnost..

Potresna prica

Donosim vam priču iz kraja moga. Jedna potresna priča, nadam se da će biti zanimljiva i da će vredjeti toga što ste ju pročitali. U mome kraju, ljudi su, hajmo reći, podjednakog imovinskog stanja. Nema niko da se toliko izdvaja osim jedne porodice koja je jako siromašna. Tu porodicu su svi napustili, niko im ne pomaže, ali mogu reći da su tako i zaslužili. Ništa ne rade, ničim se ne bave, a željeli bi da žive. To tako u današnjem svijetu nije moguće. Danas, opstati je vrlo teško. No, da pređem na stvar. Moja porodica je njima pomagala kad god bi se ukazala prilika za to. Nedugo, nakon toga, kad su već postali "dosadni" moj otac je to prekinuo. Jednostavno, nije htio da radi za nekoga. Priče su kružile razne, uglavnom one negativne, one na štetu moje porodice. Tako i biva, jednom nekome ne valjaš, ne valjaš za cijeli život. To smo zanemarili, pustili da pričaju. rekli smo sami sebi proći će. Naravno, prošlo je, ali mogu reći da je situacija sada još gora. Ta porodica je krenula u krivom smjeru. Počeli su da se bave stvarima koje nisu baš ljudske, stvari koje štete našem okruženju. Naravno, riječ je o krađi. Kako trenutna situacija ne dozvoljava da se normlano živi, a i ne radi im se baš, najlakše je krasti. Dva jako dobra momka, koji su bili sa nama u društvu prerastaju u lopove, ljude, koji će biti samo šteta. Mogu vam reći da mi ih je baš žao, ali za to nisi krivi oni nego njihov otac koji ih nije znao naučiti da se hljeb ne zarađuje tako. Vrijeme prolazi, porodica sve više propada. Otac im je u zatvoru, a mi sada moramo strahovati od njih. Žao mi je što je ovakva situacija baš u mom okruženju i što ne mogu na nikakav način pomoći. Isto tako žao mi momaka koji su bili moji drugovi, da život provedu u zatvoru. Iskreno govorim, volio bih da mogu pomoći, ali nemoćan sam. Trebamo gledati kako odgajamo svoju djecu, da ona kasnije ne bi bila na šteti svome okruženju !

Jos jedna voznja..

Ljetni raspust, koji smo jedva docekali, moji drugovi i ja smo itekako znali da iskoristimo. Svaki dan smo bili napolju, prvodili vrijeme zajedno.
Uglavnom smo igrali fudbala, basketa, vozili se na biciklu i slicno. Svaki dan smo provodili napolju,od jutra do mraka i sve tako. Ni sam ne znam kako ne ogladnim, buduci da napolju budemo preko 12 sati dnevno, a ja za to vrijeme samo jednom jedem, odnosno ujutro. Tako da, jednog uobicajenog dana isli smo na voznju biciklom. Buduci da je u gradu dosta prometa i guzva je, mi se i ne volimo tako bas vozati kroz grad, tako da uglavnom idemo na malo dalja mjesta, neka prigradska naselja i slicno. Uglavnom od kuce idemo cak i do 30 kilometara, tako da to i nije bas mali put. Uvijek smo u odlicnoj kondiciji, jer uvijek trcimo,vozimo se,a to nam vrijeme tako brzo prodje, jako nam je zanimljivo kada smo zajedno. Tog dana vozili smo se do mjesta koje je udaljeno preko dvadesetak kilometara od naseg grada, to je jako velik put za nas, buduci da smo tada imali svega nekih deset-jedanaest godina. Sve je bilo super, vozili smo se, nije bilo previse ni vruce, ma milina. Nakon sto smo vec duze vrijeme ostali van grada,odlucili smo se vratiti kuci. Nismo vozili prebrzo, vozili smo normalnom brzinom i u to vrijeme i pricali. Kada smo dosli u grad ponovo, vec poprilicno iscrpljeni, dogovarali smo se kada cemo tu voznju ponoviti. Odmah je vecina rekla idemo sutra ponovo,a onda smo se svi slozili. Tako je i bilo, ja sam dosao kuci i legao jako umoran,nestrpljiv jer sam jedva cekao da svane novi dan i da idemo ponovo. Kada je dosao novi dan, pozurio sam da doruckujem i odmah isao napolje. Tamo su me neki drugovi vec cekali,a kao i obicno bilo je i onih sto kasne. I tako kada smo se svi okupili lagano smo krenuli na isto mjesto gdje smo i dan prije bili. Ponovo smo pricali, a kada nam nestane tema za pricu, neki drug izmisli neku glupost pa se onda svi smijemo. I tako tog dana bas je bilo lijepo, vruce, a onda se odjednom naoblacilo i poceo je puhati vjetar. Svi smo mislili da je to super, jer je bilo zaista vruce,a ovo je bilo osvjezavajuce. Niko nije ni slutio da moze kisa poceti padati, niko nije ni obracao paznju na to, samo smo se vozili i uzivali. Kada smo dosli na mjesto na kojem smo jucer bili, sisli smo sa nasih bicikla i otvarali redom sendvice koje smo pripremili kod kuce. Bas pravi piknik,a onda je pocela sitna kisica. Nije nam to puno smetalo,sakrili smo se ispod drveta tako da i nismo obracali paznju na to. Nakon nekih dva-tri sata provedena na tom mjestu,odlucili smo krenuti kuci,a onda nas je zahvatili kisa. Prvo slaba kisa,pa onda malo jaca, pa je onda opet stala, medjutim mi smo bili jako pokisli. No,ni to nam nije pokvarilo taj dan koji je jednostavno bio odlican, to mi je jedan od boljih dana u mom zivotu, iako sam se malo prehladio kada sam dosao kuci.

Moja Mahala..

Moja mahala je bila poznata po brojnim klosarima koji su zivjeli tu . Jedan od njih je Belmin u raji poznat kao Beva. Zivio je u istoj zgradi kao i ja. Njegov otac je bio advokat , a majka sef u njihovoj privatnoj firmi. Belmin je isao skupa sa mnom u osnovnu , tada je bio normalan momak , trenirao kosarku , rijetko sam ga i vidjao vani . Upisao je istu srednju skolu kao i ja. Medutim kada je pocela skola Belmin se skroz promijenio. Poceo je da se druzi sa klosarima , poceo da pusi cigarete , navukao se na travu , sve cesce ga je murija odvodila sa nastave zbog tuce ili prijetnje ..
Godine su prolazile , a Belmin se nije mijenjao. Navecer kad bih krenuo da legnem cuo bih njegovog oca kako se dere na njega , i majku kako place. Sutradan bih vidjao Belmina u skoli pognute glave. Pokusavao je da sakrije modrice , ali bezuspjesno . Mnogi profesori nisu mogli da vjeruju sta se desilo sa momkom koji je bio primjer drugima. Sve cesce sam ga vidjao u parku sa kapuljacom na glavi , bio je svjestan da je upropastio zivot. Pokusavao sam da ga utjesim , da ga odviknem od tih poroka ali bezuspjesno. Jedno vecer , dok sam gledao film , cuo sam neku galamu pred zgradom. Izasao sam na balkon i imao sta vidjeti - Belmin je lezao na podu u lokvi krvi i dvojicu mladica kako bjeze. Brzo je stigla hitna i odvezla Belmina. Njegov otac je davao izjavu policiji , i onako u prolazu sam cuo da je Belmin spasio jednog momka kojeg su napala dva momka , oni isti koji su pretukli Belmina. Momak koji je imao kameno srce , koji je maltretirao druge , je spasio zivot momku kojeg mozda nikad nije vidio. Belmin se oporavio ali i opametio. Prestao je da pusi, okrenuo se vjeri i ponovo je bio momak za primjer drugima.

Ljetni raspust...

Grad Sarajevo, 2013 godina, ljetni raspust. Vec sam malo sazrio, sada imam 17 godina. 
Vise se ne druzim samo sa svojom generacijom, vec i sa starijim momcima. Dan, za danom bili smo vani do kasnih sati, mogu reci i malo previse. Pricali smo zezali se uvijek smo imali neku zabavu. Prolazili su dani, a nama je svaki bio isti, izlazenje vani ostajanje do jutarnjih sati, dolazak kuci, spavanje i sve opet u krug. No jedne veceri primijetili smo da je doslo jedno vozilo i parkiralo se na nasu "okertnicu". Nismo ni obracali paznju, ali to se ponavljalo iz dana u dan. U autu su bili momak i djevojka. Tako smo odlucili da ih malo prepadnemo, ali i da mi imamo malo zabave. Te noci kada su dosli, mi smo otisli kuci po jaja, uzeli smo po 2-3 komada i nasli se nedaleko od njih. Otisli smo okolnim putem da nas ne bi primijetili. Dosli smo tacno ispod njih. Sacekali smo par minuta i bacili jaja na auta, oni su prestali da rade sve aktivnosti, i izasli iz auta, onako uzrujani, mozda cak i prepadnuti ali mi smo uspijeli pobjeci. Cini mi se nije ni prosla minuta, auto se upalilo, otislo i nikada vise se nije vratilo, dok smo se mi smijali u jednoj od obliznjih garaza.

Djeca kao djeca..

Djeca kao Djeca..Svadje,tuce,zmurka,fudbal,kosarka,djecije doba.Bas u tom kraju najvise je klinaca bilo.Al' za taj kvart se mogao reci i da je jedan od sigurnijih kvartova u gradu.Poceo je da pada mrak sva djeca su bila na okupu osim jednog djecaka pod imenom Alen.Mislili su da se negdje skriva,da ih zeza,pravi se mangup,al nije bila stvar u tome vec je pocelo padati mrak Alena jos nije bilo.Posle neuspjesnog roditeljskog traganja obavjestili su Policiju.Policija je odma izasla na teren...cijelu noc je trazen al' nisu ga pronasli.Rodbina i komsije su bili uplakani i mislili da ga nece nikada naci.Proslo je par dana,roditeljima stize sms poruka u kako je njihov sin zarobljen i da otmice djecaka traze veliku svotu novca..No porodica nije mogla tu svotu da isporuci zato jer su bili poprilicno siromasni.Policija,Mup,Gradjani svi su se organizovali oko toga da pronadju otmice da spase malog Alena.Prolazili su dani i dani nije bilo ni traga ni glasa.
Proculo se kroz grad da se otmice nalaze na jednome brdu u nekoj napustenog kuci ali toj kuci niko nije moga da pridje,bila je strasna zastita,psi,zamke..Pokusavali su ali bezuspjesni.Samo su se s pola puta vratili i vidjeli da nemogu prici.Roditelji su vec bili poceli da gube pomalo svijest,bili su na litici zivota,nisu znali za sebe,predali su se i molili su samo Boga da se njihov mali sin vrati kuci i da ih povrati u zivot.S tim molitvama slabo su uspjevali iz dana u dan nista se nije desavalo,bas isto kao i predhodne dane.(Neki period posle)Kada su svi odustali i predali se ,roditelji su bili u bolnici,zivot im je visio o koncu,na aparatima su bili.Otac je bio malo smireniji i bolji sa zdravljem od majke ustao je da pokvasi svoja usta.Otisao je do umivaonika koji se nalazio iza sobnih vrata bolnice.Kuce se kucanj slabe,poluotkazane ljudske sake.Otac se izmakao jedan korak unazad vidio je Alena malog kako ulazi na vrata izgreban po licu,poderan,prljav.Otac iznenadjen,ostavljen bez daha nije mogao da vjeruje samo je zasutio i gledao.Brzo je odjednom zatvorio vrata i zvao je policju i sve obavijestio o povratku sina,najvecu radost mislio je da ce donijeti svojoj zeni al' kada joj je prisao i protresao je malo po ramenima i rekao joj.Majka je isto kao i otac,ostala bez,teksta,pocela plakati,grlila sina,ljubila...Kada je stigla policija i svi ostali koji su bili organizovani u toj potrazi za djetetom,psihijatar je rekao da se sin nista nesjeca i da je takav slucaj da se nikada nece ni sjetit.Prosao je neki period mali sin se vracao u zivot,malo je poceo da se sjeca svojih drugova,sprijateljio se opet,krenuo je noramlan zivot kao i njegovi roditelji samo zbog toga zato sto su otmicari bili bas taj dan kad se Alen vratio roditeljima izgorili u toj otmicarskoj kuci.Zivot u tom kraju se vratio i ustabilio u onaj stari,prelijep,premiran porodicni zivot...

Smijesne price

Bilo je to jedno dana kada smo ja i moj najbolji prijatelj bili na moru. Ujutro kad smo se probudili u apartmanu, doruckovali smo i pripremali se za kupanje. Roditelji su nam nabrajali da ne skacemo na glavu jer mozemo skociti na stijenu. Mi to nismo ozbiljno shvacali i smijali smo se tomu. Spremili smo se i krenuli na plazu. Dosli smo na plazu i raspremili stvari. Isli smo skociti u more prvi put na noge. Kupali smo se onda. Nakon nekog vremena dogovorili smo se da idemo malo otplivati. Otisli smo daleko jedno 500 metara od nasih roditelja. Dosli smo do stijena nekih sa kojih se moze skakati. Izasli smo iz vode i trazili smo mjesto sa kojeg bi mogli skociti. Nasli smo mjesto i popeli se na stijenu koja je bila visoka skoro pa 10 metara. Skroz smo zaboravili sta su nam nasi roditelji pricali prije nego sto smo krenuli na more. I sad dogovorili smo se da cemo skociti na noge. Uhvatili smo zalet i krenuli skociti ja sam skocio dobro ali moj prijatelj kada se podignuo iz vode cuo sam vrisak drzao se za ruku. Pogledao sam mu ruku i vidio krv i kako je ruka rasjecena. Brzo sam ga izvadio iz vode i otisli smo do roditelja i rekli sta se dogodilo. Moj prijatelj je otisao na hitnu da mu zašiju ranu. Meni je cijelo vrijeme bilo krivo sto nisam poslusao roditelje vec se njima ismijavao te njihovim pricama.

Voznja biciklom

Bilo je tu prije tjedan dana. Kao i svaki dan vozio sam se biciklom po lokalnoj cesti. Krenuo sam oko 17:00h. Samnom su se vozili prijatelji, Matej i Matija. Lijepo smo se zabavljali i zafrkavali. Vozili smo se vec sat i nesto. Nismo uopce razmisljali kuda idemo. Samo smo se vozili i zafrkavali. Matej je jednom prilikom upitao gdje smo, a Matija i ja smo se samo nasmijali i rekli ma koga briga. I dalje smo nastavili s voznjom. Mateju nije bilo svejedno jer je mislio da smo se izgubili. Bilo je vrijeme da krenemo kući. Mrak je vec polako poceo padati. Počeo je strašno puhati hladan i suh vjetar. Sad smo se i Matija i ja polako uplašili. Brzo smo se počeli vraćati kući. Izgledalo je da će biti strašno nevrijeme. Vozili smo se glavom bez obzira. U jednom trenutku Matija je skoro izazao sudar zbog vožnje po krivoj strani ceste. Više nam nije bilo do zezancije i zafrkancije. Sad je to bilo očito, izgubili smo se. Da, izgubili smo se, ali se nismo uspaničili. Ostali smo prisebni i smišljeno smo se vraćali kući. Činilo nam se da smo pogriješili put prema kući, ali svejedno nismo se zaustavljali. Počela je kiša. Sklonili smo se u obližnju garažu koja je bila otvorena. Kiša je neprestano padala 2 sata. Dok smo čekali da kiša prestane, sjedili smo u garaži i razmišljali. Došao je vlasnik kuće i otvorene garaže u kojoj smo čekali. Upitao nas je kako se zovemo i odakle smo. Nakon što smo mu rekli začudio se kako smo uspjeli doći biciklima sve to njega. Rekli smo da smo se vozili i da smo se izgubili. Dobar čovjek ponudio nam je prijevoz kući. Ukrcali smo bicikle u njegov kombi i krenuli kući. Nakon što smo stigli doma, roditelji su bili jako zabrinuti. Bilo je 22:00 i mrak je odavno pao. Rekli smo im što se dogodilo i krenuli svatko svojoj kući. Slijedeći dan opet smo se vozili, ali ne tako daleko.

Stolni Tenis

Kao mali,uvijek sam tezio da imam sto vise novca,ali pri tome sam previse vjerovao ljudima.
Ja i brat,otvorili smo u basti mjesto gdje ce ljudi iz komsiluka jeftino moci igrati stoni tenis,a mi smo napravili improvizaciju od sper-ploce i starog stola. Partija je naplacivana relativno jeftino,te smo prvi dan uzeli oko 70KM. Medjutim,drugih dana ljudi su trazili da igraju,i piju na "veresiju" tako da nam se to obilo o glavu.
Nekolicina njih se zaduzilo,a mi novac nikad nismo dobili,stoga smo uzeli pravdu tacnije palicu u svoje ruke. Te djecake smo premlatila,a sperploca je zbog kise koja je padala promijenila svoj oblik i stolni tenis se vise nije mogao ni igrati. Komsija je takodjer jednom prilikom prijetio policijom,ali tome nismo pridavali znacaj. Reklamu smo napravili od papira,isprintali,napisali lokaciju i ucrtali grafit na pojedinim zidovima u naselju.
Ali nazalost,sve je to jako neslavno zavrsilo...

Nikad ne sudi o ljudima prije nego ih upoznas.

U blizini moje zgrade, stanovao je jedan covjek po imenu Hamo,barem mislim da se tako zove, znam da su ga tako zvali.Tog covjeka smo se kao djeca jako plasili, nismo smjeli prilaziti njegovoj kuci, koja je bila na jako nezgodnom mjestu, posto smo mi kao djeca igrali fudbala i stalno nam je lopta isla u njegovo dvoriste. Iskreno da kazem , ja sam tog covjeka u zivotu vidio samo par puta,ali znam da su o njemu djeca jako lose pricala, govorili su da je on strasan,da udara djecu i kojekakve gluposti. Kao mali djecak,ja sam u te price povjerovao, te sam se i ja plasio tog strasnog cika Hame. Tako smo mi kao vrlo mali se igrali i prolazile su godine,dok nismo napunili odprilike svi 8. godina i lopta nam je otisla u njegovo dvoriste. Od nas desetak, niko nije imao hrabrosti da ode po loptu, tako da smo ostali bez te lopte. Skupili smo pare i kupili sebi novu loptu i tako igrali i igrali.. Nakon dva-tri mjeseca , lopta nam je ponovo otisla u njegovo dvoriste,a ovaj put smo skupili nekako hrabrosti i otisli do njegovog dvorista. Kada smo tamo usli,bili smo prestravljeni, kada smo ga vidjeli poceli smo vristati i bjezati. Sutradan, taj covjek je dosao na igraliste i donio nam obje lopte. Ispostavilo se da je taj covjek jako dobar i fin, mnogo bolji od ostalih komsija. Kada smo vidjeli to,bilo nam je jako zao jer smo imali predrasude o njemu. Naime to je bio samo povuceni covjek koji zivi sam,jer je ostao bez svoje zene. Danas kad ga vidim,uvijek ga rado pozdravim.

Poenta price : Nikad ne sudi o ljudima prije nego ih upoznas.

Naizgled obican raspust

Bilo je to i sad se sjecam, imao sam 15 godina, ljetni raspust, sva djeca su bila vani. 
Mi smo se uvijek druzili sa starijim momcima i oni nisu nista zamjerili sto smo mnogo mladji od njih. Tako smo svaki dan bili u "mahali" po citave dane. Kao i svakog prethodnog, i taj dan sam izasao vani, ali vidio sam da oni nesto rade, pa sam pozurio na nasu "okretnicu" da vidim sta se desava. Dosao sam gore i vidio sam da prave kos, ponudio sam da im i ja pomognem. Naravno pristali su. Na tom kosu smo radili par dana, ali smo uspijeli da ga napravimo. 
Tako smo provodili dane tu, igrajuci se. Uvijek je citava "mahala" tu dolazila. Kao i svaki drugi dan, pred vece sam izasao vani, no vidio sam da se nesto cudno desava. Vidio sam bager, kako pokusava srusiti nas kos, brzo sam dotrcao gore da vidim sta se desava. Par mojih prijatelja je vec tu bilo, svadjali su se sa vozacem, da prestane. Tada je dosao glavni i odgovorni koji je morao to uraditi, obecao nam je napraviti novi kos, jer oni moraju tu staviti neke cijevi. 
Mi smo povjerovali u to. Evo sada imam 17 ali jos nam nisu napravili kos, i dan danas se kajem sto smo im dozvolili da ga sruse.