Noga u gipsu

Dogodilo se to ovog sunčanog, sparnog, i ne baš za sve, lijepog ljeta. Ne mogu se požalit, stvarno. Sunce nas je služilo svakog dana. Učestale vožnje motorima i biciklima ubijale su nam ljetnu sparnu i mučnu vrućinu. Skoro svakog dana smo išli biciklima na bazene, bili su udaljeni kakvih 6 kilometara od nas, pa nam to nije predstavljalo nekakav problem. Ulaznicu na bazene normalno ne bi plaćali, jer je to za nas bio uzalud bačen novac. Rađe smo kupili 3 kutije cigara nego ulaznicu na bazen. Preskakali smo ogradu, kao što se moglo i očekivati od nas. Usred bijelog dana, da. Nama to nije bio neki problem, istina da su nas ljudi kakvih 10 minuta čudno gledali, ali i oni su se priviknuli nakon nekog vremena. Kupali bismo se cijeli dan. Ispijali razne čudnovate koktele, pušili cigare… Na kraju „plivaćeg“ dana, normalno bismo izašli kroz glavni ulaz. Prvih nekoliko puta prodavačica u kućici na bazenu nije shvatila da nemamo karte odnosno da smo se prošuljali nekud. No, nakon 6-7 puta, posumnjali su. Pozvala je vlasnika i zaštitare da prate bazen nekoliko dana. Normalno, mi to nismo znali. Kao i obično, došli smo prečacem, kroz obližnju gustu i mračnu šumu. Bacili smo ruksake preko ograde, te se popenjali na ogradu i preskočili ju. Imali smo šta za vidjeti. Tri mrcine od čuvara dotrčala su do nas. Odveli su nas na portu. 

Tamo je bio bijesan vlasnik i njegova mlada, plava i naivna prodavačica karata. Očitali su nam bukvicu i zabranili nam pristup bazenima. Shvatili smo to dosta ozbiljno jer onakve mrcine bi umirile i luđaka, a ne nas klince iz kvarta. Morali smo smislit nekakvu drugu zanimaciju kroz dan. Odlučili smo otići igrat nogomet na obližnje igralište. Naime, to je bilo igralište od kluba, ali niko nam nije zamjerio da igramo nogomet na pomoćnom igralištu. Tu su se ionako zagrijavali igrači. Sve je to bilo lijepo i dobro dok nas nisu izazvali na duel. Pristali smo, što se moglo i očekivati… Pero, naš najbolji i najbrži igrač zabio im je gol. Veselili smo se ko da smo dobili na lotu. Protivnička ekipa je popizdila, mogu sigurno reći. Toliko im se kapetan razbjesnio da se zaletio prema Peri koji je imao loptu i srušio ga. Potrčali smo k njemu. Pero nije mogao stati na nogu. Roditelji su ga odvezli na Hitnu. Nakon slikanja, rekli su nam da ima dvostruki prijelom zgloba. Za Peru je to bilo najgore ljeto dosada. Cijele dane je doma ležao i ljenčario dok smo mi ostali vani ludovali. Prošli tjedan su mu skinuli gips. Hoda tri puta tjedno na terapije na one iste bazene gdje su nam zabranili dolazak. Pero im se samo slatko smijao, i slao pozdrave od ekipe iz kvarta.

Rodjendanska proslava

Jos uvijek sam na raspustu dvije hiljade i trinaeste godine. Nista posebno se ne desava posljednjih dana. Standardno izlazenje vani sa prijateljima, ostajanje do kasnih sati. Medjutim jedan prijatelj nam je rekao da mu je ubrzo rodjendan, tacnije za deset dana. I da smo svi pozvani kod njega na proslavu. Znali smo da to nece na dobro izaci jer smo svi, tako da kazem voljeli popiti malo vise. Ali to nije ni bitno jer smo mi to iscekivali iz dana u dan. Par dana prije proslave, skupili smo se i pricali o tome sta da mu poklonimo za rodjendan. Slozili smo se da mu uzmemo jedan veoma skup sat, tako je nas par kupilo taj sat. Na dan proslave bili smo vani. Oko sedam sati smo otisli kuci, svi da se spremimo, i uradimo sve sto treba. Proslava je bila u mahali tako da nismo morali nigdje ici, vec nam je bilo blizu. Oko pola devet smo se nasli, na nasem okupljalistu i krenuli prema prijateljevoj kuci. Kada smo dosli u kuci je vec bilo par njegovih prijatelja koje mi nismo poznavali. Raskomotili smo se, dali mu poklon, kojim je on bio odusevljen. Muzika, djevojke, sve je islo onako kako smo mi i ocekivali, dok oko jedandaest sati, je dosao alkohol. Ja iskreno nisam nesto preferirao, ali sa nijima bih kad kad popio i po koje pivo. 

Medjutim moji prijatelji su u tome uzivali. Krenulo je jedno za drugim, pivo za pivom, atmosfera je postajala sve opustenija i opustenija. Kako oni tako i ja sam popio koje pivo. Inace ne podnosim dobro alkohol i veoma brzo se napijem, nije rijedak slucaj cak i od par piva. Cak su i djevojke popile vise od mene, sto me je malo sramota, ali ne toliko, jer znam da to nije lijepo. Kako je vrijeme odmicalo, vec je bilo jedan sat poslije ponoci. Na red su dosla zestoka pica, muzika se naglo promjenila iz one popularne house muzike u narodnu. Naravno sve u cilju da se ima razlog za piti, bar su tako moji drugovi razmisljali. Redale su se case za casom, flase za flasom, dok nisu dostigli svoj maksimum i poceli se izlezavati po krevetu jer im je bilo lose. Ja sam bio koliko toliko trijezan, pa sam se cak malo i smijao na njihov racun, i bacao sale. Kako je vrijeme odmicalo, vec je bilo pet ujutro, vrijeme da se ide kuci. Izasli smo vani i stali na nase okupljaliste da ispusimo cigaretu. Medjutim tri moja prijatelja su legla na put i tu zaspala, dok smo se mi ostali smijali na sav glas. Cak smo ih i slikali. Pokusali smo ih probuditi ali bezuspijesno, tek nakon par gurkanja takozvanih, progledali su na oci i otisli kuci. Par dana nakon toga, ta je slika dostigla na facebook, te smo se svi kolektivno smijali. Mislim da tu noc necu nikada zaboraviti

Nesretna tresnja

Djeca kao djeca, svaki raspust su bila vani. Trčali su, igrali se raznih igara, zezali, pravili belaje i tako u krug.Došao je ljetni raspust i tako sam i ja sa svojim drugovima počeo po čitav dan biti napolju. U kući bih doručkovao, ručao, večerao i prespavao, svo ostalo vrijeme trošio bih vani. Računare smo skroz umanjili, skoro da nikako nismo bili za njima. I tako svaki dan, smo igrali fudbala, košarke, žmire, ganjali se, klikera i slično.
Jedno dan, negdje pred veče, nas je namamila velika trešnja. Bila je puna crvenih trešanja, kojima mi jednostavno nismo mogli odoljeti. Ali, imali smo jedan problem.
Čovjek je uvijek bio u tom dvorištu, rijetko kad je odlazio od kuće i kad bi odlazio bilo je to do prodavnice u blizini. Imao je šezdesetak godina, srednjeg rasta, ni mršav, ni debeo, držao se dobro, kretao se bez problema. Na glavi je vazda imao kačket, vjerovatno radi sunca, da ne bi sunčanicu dobio. Nosio je šorc do koljena, majicu kratkih rukava, peškir za vratom, a na nogama je imao sandale, rijetko kad papuče.Često je bio ljut, nije baš obožavao djecu, kad god bi lopta ušla u njegovo dvorište, tu bi i ostala u njegovoj šupi ili u kanti probušena. Djeca su izbjegavala se tu uopšte igrati, smetala bi mu i najmanja vriska vani, a kamo li da se nešto uradi u njegovoj avliji. Do tada nije niko uspio ući i pobrati trešanja s njegove grane. Moja družina i ja odlučilo smo se okušati u tome. Dogovorili smo se, kada on ode da sjede pred svoja vrata, da sa stražnje strane preskočimo kapiju i popnemo se na trešnju. Tako smo i uradili, preskočili smo svi ogradu i svi se popeli. Nismo bili glasni, jer smo se bojali da nam starac ne naudi. Krenuli smo brati od dna prema vrhu, jer smo znali ako nas skonta da nam ne može doći do vrha, jedino da nas gađa nečim.
Pobrali smo mu donji dio trešnje i svi smo bili oduševljeni, sretni smo bili, jer to do tada niko nije uspio. Denis od sreće nije bio sav svoj, i stao je jednom nogom na grančicu, i ona je se odlomila i pala dole. Znali smo da je to starac čuo i svi smo krenuli ka vrhu. Najednom, iza čoška se začulo lupkanje od beton. Bio je to on, njegov brzi hod, sav ljut, nosio je par kamenja u ruci. Počeo je vikati na nas, mi nismo smjeli sići, pored sebe je imao i veliku šipku, duga a debela, znali smo da će nas početi udarati. Vikao je, zvao nas je dole i govorio da nas neće udarati, ali mi mu nismo vjerovali i odbili smo sići.Nedim, moj drugar, bio je na najvišoj visini, oko njega je bilo malo grančića i bio je meta starcu. Mi smo mu govorili, da se spusti malo dole, kako ne bi nastradao. On je odbijao govoreći, da je on star i da nema snage da pogodi njega, ali i da nije prezican. Starac je sve više bio agresivniji, počeo je i psovati, skakati od ljutnje. Mi smo stali svi na sredinu, okruživale su nas grane, koje bi nas vjerovatno i odbranile od kamena. Nedim je jedini bio gore. Nismo ni gledali u njega, da mi ne bi pali. Svak je sebe čuvao u tom trenutku. Začuh odjednom jak glas "AAAAAAAAAAAJ" okrenuh se prema Nedimu i vidjeh kako mu sljepočnica krvari i da se jedva drži gore. Nismo bili u mogućnosti mu pomoći, jer bi mu samo otežali to. Neko iz komšiluka je vidio da je starac pogodio njega, i odmah su pozvali policiju, hitnu pomoć i vatrogasnu službu. Nedim je gubio sve više krvi, znali smo ako ne stigne pomoć uskro, da ćemo izgubiti druga. Prošlo je već bilo desetak minuta, svi smo bili nervozni. Negdje u daljini sam čuo zvuke svirene, bio sam sretan jer su blizu, rekao sam ostalima da ne stvaraju paniku, jer pomoć stiže. Ti zvuci su bili sve glasniji i glasniji. Okrenuh se lijevo i vidjeh sva tri auta tu. Bio sam sretan. Odmah su se bacili na posao, starca su uhvatili i ubacili u maricu. Vatrogasci su putem dizalice, spustili Nedima i doktori mu pružili pomoć, a zatim ga prevezli u bolnicu.
Kada se sve to završilo, razmišljao sam mnogo o tome. Shvatio sam da smo mi pogriješili, jer smo i pored svega toga što smo znali usudili se uči tek tako u dvorište, ali sam i bio presretan što se sve opet na kraju lijepo završilo.

Pecanje na zabranjenom jezeru

Jednog suncanog jutra, prijatelj je dosao po mene. Pitao me hocemo ici pecati na jezero. Tamo je bilo zanranjeno pecati, no on me nagovarao, a ja nisam htio ici. I nekako me nagovorio. Spremili smo sve sto nam treba. Poveo sam i psa Lorda. Krenuli smo na jezero. To jezera smo hodali pola sata. Putem smo pjevali, zezali si, i vidilo podosta zivotinja po sumi. Isli smo okolnim putem, jer je pecati na tom jezeru bilo zabranjeno. Volili smo nekad otici na neku vocku, kao sto je tresnja, ili nesto slicno, iako imamo kod kuce, uvijek nam je bilo slađe jesti tuđe i sa grane. Cak je i Riki moj pas, jeo svo to voce. Napokon, smo stigli do jezera. Izvadili smo opremu. Pecali smo, i pecali, no nista, osam sati smo sjedili, i nista nismo upecali. Prijatelju je odjednom trgo stap. Digli smo se, i brzo poceli vuc, nakon sat vremena, smo izvukli ribu. Bila je ogromna. Jako jako velika. Odlucili smo da cemo je podijeliti, po pola. Krenuli smo kuci, nisamo mogli docekati pokazati ribu roditeljima. Na putu do kuci, naravno kao i svaki put stali smo kraj neke vocke, i osladili se. Tako smo i sad. Ribu smo drzali u jednoj velikom posudi s vodom. Bilo joj je kao u akvariju. Ostavili smo je krajem stabla, malo podalje u travi. No tad se pojavio Pero i njegova druzina. Maznuli su nam ribu, i krenili bjezat. Pustio sam Rikija, da potrci za njim. Riki ih je vijao sve do jedne male sume. Tamo vise nisu mogli, te su ostavili ribu i pobijegli. Riki je cuvao ribu dok mi nismo dosli. No tad smo shvatili da sad moramo jos vise hodati, a riba je bila preteska. Jedva smo nekako dosli do jezera, i odlucili da cemo pustiti ribu. Bas kad smo je pustali naisao je cuvar. Pitao nas je sto to radimo. Odgovorili smo mu da pustamo ribu u jezero. Cuvar nas je pohvalio, sto smo pustili ribu u jezero. No on nije znao da smo prvo tu ribu upecali pa je samo vratili. Dao nam je propusnice, da mozemo pecati, kad god hocemo, zbog toga sto smo vratili knjigu. Bili smo presretni. Otisli smo kuci. Dosli smo na ideju da napravimo, svoj mali akvarij. To smo i napravili. iskopali smo rupu, natocili vode unutra, te nam je jos samo falila riba. Dogovorili smo se da cemo sutra ici opet na pecanje, te ribe koje upecamo staviti u akvarij.

Nesreca..

Moja obitelj i ja, na svu žalost rastavili smo se. Rastavili smo se na način na kojem nikad nismo ni razmišljali, da će se to desiti, i da se nećemo više vidjeti. Tata, koji je radio kao policajac, dobio je bolji posao uz veliku plaću u New Yorku. Karijera mu je više bila bitna od obitelji, novce će uvijek imati, ali obitelj ne. Mama, kao prodavačica u marketu, nije imala izbora, nego i dalje ostati raditi uz malu plaću. Najstariji brat, arhitekt, zapravo inženjer, dao je petama u vjetar, i naravno kakav otac takav sin. A ja? Ja sam ostao uz svoju mamu, naravno i uz svoju malenu sestricu Lanu, koja je još zapravo kao beba. Uskoro, počinje školska godina, a njoj vrtić, a mami sezona rada. Ljetni odmor nije baš nešto prošao finim putem, više u bjedu i u žalosti. Mama se čak i razmišljala da se rastavi od tate, kako bi dobivala i alimentaciju, ali ništa od toga. Sve dok jednog dana nije nastao problem. Mama je podigla kredit, ali nije uspjela na vrijeme isplaćivati dugove, jer trebale su nam nove odjeće, obuće, knjige, za hranu, režije, računi.. Uhh, svašta svega i svačega. Kamatari su joj doslovno bili za vratom, pa još i policija. Sve te užasne stvari su se upravo nama događale. Jednom, kad je mama otišla na posao, ugledala je kovčeg ispod blagajne, misleći kako je kupac ostavio za nju. I da, bili su to zeleni novci, s ogromnom svotom, uz poruku „Za bolji život drugima kome nije stalo“ 
Bili smo jako sretni. Mama je otplatila kredit, nama je sve pokupovala i slatkiše, ali ipak je stavljala novac i za crne dane, za svaki slučaj ako nam zatreba. Možda novac ne donosi sreću, već cjelokupna obitelj pa se zato držimo zajedno i nadamo se boljoj budućnosti.

Zimski raspust

Bilo je to zalazak jednog godinsnjeg doba Jeseni.Dio je decembar jarani i ja smo jedva cekali snijeg prvi da padne da mi mogli se skijat i raditi razne budalastine.I tako napokon je prosao Decembar dosao nas Januar i naravno raspust.I dalje nije bilo snijega ponekad prosije zrakom al ne napada i tako prosli su dani mi smo cekali prvi pravi snijeg al nigdje ga ..Jedno jutro probudim se ja kad imam sta vidjet snijeg preko glave je napadao nije se moglo izaci vani.Odma sam zvao svoje drugove na mobitel i javio im da je snijeg pao i da mozemo krenut sa nasim budalastinama.I tako izasli smo svi poceli cistiti snijeg ispred nasih kuca i sa cesta.Bilo je na naporno jer je snijeg bio ogroman.Cijela mahala se okupila bila je to prava akcija ciscenja snijega.Nakon sto smo ocistili snijeg ispred nasih kuca i sa ceste mogli smo poceti praviti skijasku stazu i ostale novotarije koje smo zamislili.I tako napravismo stazu za skijanje po cijeli dan bi se skijali i sankali u kucu bi usli samo kada bi trebali da rucamo i veceramo.Svaki dan bi do kasno ostali i onda svi se razbjezali kucama.I tako jednog dana smo odlucili da promijenimo mjesto sankanja i skijanja..Odlucili smo da lutamo i da pokusamo naci neko bolje mjesto,i tako naisli smo na jedno mjesto gdje su bile neke djevojke koje su se zabavljale.I tako neofirno mi smo hodali tuda kad odjednom se zaculo od jedne djevojke kako nas poziva da se upoznamo i druzimo sa njima.Mi smo to naravno sa zadovoljstvom prihvatili a ko i ne bi.I tako mi smo se sprijateljili i druzili bi smo se po citav dan a kako i nebi kada su nas tako fino ugostile a znale bi nas isto i pozvat na parti to smo bez ikakvog pogovora svi prihvatili a kako i ne bi.I tako prodje nam brzo raspust vrijeme je proslo nevjerovatno brzo nismo mogli vjerovati kako je tako uspjelo da brzo prodje.I dan po dan snijeg se topio sunce je pocelo po malo izlazit grijati i otapat snijeg bilo nam je veoma zao i krivo jer smo bas se dobro druzili i zabavljali kao nikada do tada.S jedne strane bilo nam je drago jer je prosla zima bilo je veoma hladno a sa druge i krivo jer ko zna kad cemo moci upoznat tako fine djevojke kao sto smo tada,sve u svemu bila je to sjajna zima jos bolji raspust odavno nismo imali takav svi su bili sretni jer su se odmoroili od skole a i od gluposti koje su profesori valjali.I tako to je bila prica o mom zimskom raspustu sa mojim drugovima gdje smo se fantasticno proveli.. 

Mjesto za molitvu

Ovo je priča iz davnine, priča iz moga kraja. Za ovu priču vam ne mogu garantovati da je istinita, ali je svakako vrijedna poslušati je, protumačiti, a tek onda razmotriti njenu istinitost. Svaki kraj čuva svoje priče, pa tako i moj. Uglavnom, u blizini moga naselja se nalazi planina, Ratiš. Nije to ni neka velika planina, ali je planina koja čuva priče, a takve su najljepše. Tu na planini se nalazi jedno mjesto zvano Dovište. To muslimani sa ovih prostora svake godine na isti dan se okupaju kako bi uputili molitve svome Bogu. Stari ljudi kažu, da je jednom jedan čovjek, stalno odlazio na Dovište, za jedan isti mjesec, Ramazan. Ramazan je mjesec koji se nalazi u islamskom kalendaru i mjesec u kojem se svako učinjeno dobro, udvostručava, a u kojem se griješi opraštaju. Uglavnom, ljudi su svakim danom sa sve većim čuđenjem gledali toga čovjeka, koji koraća pet kilometara svakoga dana. Neki mladići su se navodno kladili da li ko smije pratiti toga čovjeka, jedan se javio među njima. Mladić je sljedećeg dana pratio toga čovjeka, i povremeno se skrivao kako ga ne bi vidio. Pala je noć, čovjek se već odmakao od mladića tako da mu je nestao iz vida. Mladić je nastavio koračati putem koji vodi do Dovišta. Dok se približavao, sve jaće i jaće je ćuo glasove koji dopiru odozgo. Stigao je gore i provirio, ugledao je na hiljadu ljudi koji zajedno sa tim čovjekom obavljaju molitvu, i svi su se ćuli grdo u jedan glas. Mladić sav uplašen i iznenađen okrenuo se i poceo trčati. Sljedećeg dana je sve to ispričao ostalim mladićima, a onda se proširilo sve dalje i dalje, međutim, niko mu nije vjerovao. Mislili su da je bio pijan ili da je halucinirao. Taj čovjek je i dalje išao na Dovište sve do kraja mjeseca Ramazana, nitko nije vjerovao priči tog mladića, no, nakon te priče, nitko više nije htio ni pomisliti da prati tog čovjeka. Tih hiljadu ljudi koje je mladić ugledao, su bili "meleci", odnosno "anđeli".

Izlet u prirodu

Za jedan lijepi vikend, moje drustvo i ja odlucili smo da odemo negdje malo na izlet, piknik mali. Sve u svemu, spojiti ugodno sa korisnim. Tu je sa jedne strane cist zrak, hodanje,a sa druge zabava i druzenje, nista ljepse. Tako mi jedne Subote, krenemo na to "putovanje" . Odlucili smo da cemo cijelo vrijeme pjesaciti, bez da uzimamo ikakvo prevozno sredstvo. Prvo smo otisli van grada pjeske, a onda smo se uputili prema nekom selu. Tamo smo vidjeli prelijepo zelenilo, bez zagadjenog gradskog zraka, mogli smo da disemo punim plucima. Obilazili smo njive, livade, a onda smo odlucili da sjedemo i da uzivamo u pogledu. Nebo je bilo savrseno plavo, bez i jednog jedinog oblaka, zaista predivno. Sunce je bilo taman dovoljno, niti prejako, a u drugu ruku niti preblago, ma odlicno. Vjetar je puhao taman toliko da nas malo rashladi, bez da je ikome stetio ili smetao. Sjeli smo na zemlju, uzivali, kasnije smo jeli, a zatim se uputili dalje. Prelazili smo preko njiva i njiva, livada i livada, susretali smo razne zivotinje, krave , ovce i slicno. Upoznali smo i par dobrih ljudi, koji su bili jako simpaticni. Zatim smo krenuli na malo vece brdo, na koje smo se dugo penjali, bila je to kao neka mala planina, na kojoj smo se takodjer neko vrijeme zadrzali. Medjutim , sve sto je lijepo kratko traje. Pred vecer smo krenuli nazad svojim kucama, prolazili smo kroz iste puteve kojima smo i dosli, jer nas je bilo strah da se ne izgubimo. U svakom slucaju, nakon par sati hodanja stigli smo kuci, pao je mrak, a iza nas je ostalo jedno predivno iskustvo. Ko bi rekao da se danas moze zabaviti i bez tehnologije? Meni je iskreno bilo ovo mnogo bolje nego provesti sate za kompjuterom, probajte i vi,necete se pokajati.

Bilo je to prošloga, ne tako sunčanog, ali veoma zanimljivog, ludog i nezaboravnog ljeta. Moji frendovi iz kvarta i ja odlučili smo se zabavljati pod ljetnim praznicima. Naravno, bio je sedmi mjesec i bilo nam je dosadno… Djeca k'o djeca, sposobna su da urade svakakve stvari koje baš i nisu za pohvaliti. Skoro svaku večer odlazili smo do grada, tjerali zafrkanciju, zezali turiste i prolaznike. Ljudi su nas često gledali ispod oka, kako se to kaže, ali nama je to bilo, iako ne znam zašto, veoma zabavno i smiješno. Dolazili su stranci iz ostalih zemalja svijeta, razgledati taj ogroman i divan Zagreb, a mi smo im priuštili pravu predstavu i show. 

Najčešće su slikali stare zgrade na trgu i spomenike. Naravno, kad god bi netko od prolaznika htio uloviti neku fotografiju, mi bi stali ispred spomenika i glupirali se. Sve je to bila veoma zabavno i smiješno dok turističkim vodičima to nije prekipjelo. Pozvali su nam policiju koja je došla već drugi dan „snimiti situaciju“. Imali su što i za vidjeti. Došli su do nas te se predstavili. Htjeli su nas odvesti u policijsku postaju. Čim su počeli ispitivati imena i adrese stanovanja, moja ekipa i ja odlučili smo pobjeći. Misleći kako smo pametno postupili, otišli smo do obližnjeg igrališta i tamo nastavili. Frend je donio gajbu pive da „proslavimo“ uspješan bijeg. Mislili smo dobro je, pobjegli smo im i polako smo namjeravali otići svako svojoj kući. No odjednom, došla je policija sa tri patrolna kola i upalila sirene. Preplašili smo se. Izašli su iz auta i krenuli prema nama. Sada nismo imali kuda više pobjeći. Shvatili smo kako smo glupi bili kad smo krenuli bježati. Priveli su nas i odveli u policijsku stanicu. Nazvali su naše roditelje i rekli da dodju po nas. O kakve li sramote. Naravno, svi smo dobili kaznu preko cijelog ljeta. Još se sad prisjećamo tog incidenta u smijemo se tome. Ipak smo sada stariji i pametniji, za godinu dana.

Radom i trudom se moze sve postici.

Treniram rukomet vec 6 godina. Inace golman sam i veoma to volim. Naporno treniramo svaki dan. Imamo jako dobrog trenera koji se brine o nama, i uci nas mnogim stvarima, mogu vam reci da sam mu veoma zahvalan na tome. Poslije jednog treninga, svi smo se okupili kao i obicno da popricamo ima li nekih problema, ili nesto slicno. Tada nam je trener rekao da smo pozvani na jedan veoma jak turnir. Mi smo se naravno slozili da idemo, da vidimo koliko smo uigrana ekipa i koliko mozemo postici na tom turniru. Turnir je bio zakazan za dvije sedmice. Svaki dan smo trenirali i pripremali se, mogu se malo i nasaliti i reci da smo se i "nafurali", jer skoro svi treniramo zajedno dug vremenski period i uigrani smo. Ja sam se pripremao i fizicki i psihicki, jer sam bio kapiten ekipe, i svi su gledali mene kao neki moral, podsticaj, jer sam najvise vikao na utakmicama, i stalno trazio od njih vise, cak i kada bi igrali maksimalno dobro. Dosao je taj dan, rano sam ustao, naravno od nervoze, sve utakmice su se igrale u jednom danu. Okupili smo se ispred nase dvorane, sjeli u klubski autobus i zajedno krenuli. Atmosfera je bila dobra, ako ne i odlicna, sto nam je davalo novi motiv, da igramo najbolje sto mozemo. Dosli smo tamo, odmah smo otisli u svlacionice, jer smo vec znali koja je nasa grupa za igranje. Dok smo se raspremali trener je rekao da ne ocekuje nikakvo cudo od nas, i da igramo maksimalno rastereceno. Poslije toga smo izasli na teren, lagano se zagrijavali, malo nas je trema uhvatila, jer je bilo dosta ljudi na tribinama. Utakmicu smo odigrali katastrofalno i izgubili sa cetrnaest golova razlike. Osjecali smo se ponizenima. Posto su bila tri tima, ekipa od koje smo mi izgubili je takodje izgubila petnaest razlike, sto znaci da smo mi morali pobjediti sarajevsku Bosnu, sa vise od petnaest razlike. Izlazili smo na teren, preplaseni, ali sa nadom da mozemo pobjediti, trener nas je molio da se opustimo, jer tad igramo najbolje. Sto smo i uradili, ne znam kako ali sve sto se moglo odbraniti, ja sam odbranio. Igrali smo fenomenalno i bez moje vike sa gola. Bosna kao da nije ona Bosna koja je pobjedjivala sve redom. Dvanaest razlike na poluvremenu, nismo mogli vjerovati jos samo cetiri postignuta gola i mi smo u finalu. Tuj je vec pocela mala nervoza, da li mozemo ili ne. 

Cak ni trener nije uspio smiriti situaciju, jer smo svi bili previse uzbudzeni. Pocelo je drugo poluvrijeme i mi smo nekako odrzavali tu prednost. Zadnjih deset minuta je bilo deset golova razlike za nas, samo sest golova nas dijeli od tog finala. Izgubili smo loptu u napadu, jedan od igraca Bosne je trcao prema mom golu, instiktivno sam otisao u moju desnu stranu i odbranio "kontru", tada kao da je sve proradilo, kao da smo se opustili, jer su vjerovali da ja ne mogu "primiti" gol. Postigli smo jos sedam pogodaka, sto je bilo dovoljno da odemo u finale. Moji igraci su me iznijeli sa terena jer su vjerovali da sam ja taj koji je najvise doprinjeo ovoj pobjedi. Ali ja mislim da smo svi podjednako zasluzili. U finalu smo igrali protiv Olimpic-a. Veoma dobra ekipa, koja sve pobjedi sa minimalno deset razlike. Nismo se bojali poraza i usli smo opusteni u tu utakmicu. Od prve minute igralo se gol za gol. Davali smo svoj maksimum, kako ja tako i moji saigraci. Zadnji trenutci utakmice, nerjeseno imamo loptu za pobjedu i osvajanje tog turnira. Medjutim lopta ispada jednom mom prijatelju pa tek onda saigracu, i igrac Olimpica trci "kontru", skocio je skoro meni u gol, ja sam skocio i rasirio se koliko sam sirok i dug, lopta me pogodila u nogu. Brzo sam je uhvatio i bacio "kontru" mom prijatelju, koji je ostao sam na njihovoj polovini, i postigao je pogodak, veoma lijep, nama mozda i najdrazi, jer nam je bas taj pogodak donio naslov pobjednika turnira. BIli smo ponosni jedni na druge iako nismo vjerovali da mozemo pobjediti na ovom turniru. Ja sam dobio nagradu za najboljeg golmana turnira. Bio sam ponosan na sebe, ali ne bih to uspjeo da nije bilo mojih prijatelja i saigraca. Dugo cu pamtiti taj dan, tu sretnu nedelju za nas.

Ludo djetinstvo

Bili smo sedmi razred osnovne skole, svaki dan prije ili poslije skole izlazili bi smo vani. Škola i nije bila toliko teška, tako da nismo učili previše niti pisali neke zadaće, bilo je dovoljno ono što na času uradimo i zapamtimo, osim matematike nekad. Kada bi smo završili sa školom za taj dan, skupljali bi se na jednom igralištu i igrali košarke ili fudbala, a zatim pravili neke gluposti. I svaki dan je bio skoro isti, sem vikenda kada nismo išli u školu pa smo sve to duže radili. Išli smo brali jabuke, trešnje, zezali narod, gadjali kamenćićima auta, prozore i slično. Jedan dan po povratku iz škole nakon prve smjene, dogovorili smo se kao i uvijek da se poslije ručka nađemo na našem igralištu. Došao sam iz škole, jeo i odmah krenuo na igralište. Čekali smo par minuta, i nas sedam je bilo na mjestu. Poigrali smo kratko, skroz kratko i na nagovor dva drugara, taj dan krenuli smo ranije zezati ljude i glupirati se.

 Prvo smo otišli u blizini na trešnju jednu, i brali, ali nam je dojadilo jer nas niko nije potjerao, vjerovatno vlasnika nije bilo kući. I onda smo otišli u jednu avliju, gdje ima pas rotvajler. Prošli smo iza ograde i popeli se na granu. I brali smo trešnje i jeli. Svi smo bili sretni i nasmijani, ne znajući kako će se to završiti. Ubrzo nas je pas primjetio i zalajao, a potom su izašli i vlasnici. Počeli su se derati i vikati da bježimo, a zatim i gađati. Kako su počeli bacati kamenje tako smo i skakali izvan dvorišta. Ja sam ostao prezadnji i primjetio sam da vlasnici odoše i kuću, a zatim sam skočio za drugarima. Skočio sam se i okrenuo i čekao posljednjeg drugara koji je bio s nama. On se dvoumio, bio je nervozan, i kad je krenuo da skoči grana je pukla i on je pao dole. Čulo se trčanje i režanje psa, a zatim i trganje drugara. Ograda je bila od drveta tako da nismo mogli vidjeti šta se dešava. Znali smo da je u pitanju napad psa i počeli smo se derati. On je udarao od ogradu nogama, pokušavao se obraniti na sve moguće načine. Mi smo se derali, i derali, najednom se čuo jak zvižduk i čuli smo da je pas otrčao. Bio je to njegov gazda, zovnuo ga je natrag i zatvorio u boks. Već je neko javio hitnoj pomoći i čula se svirena hitne pomoći u daljini. 

Mi smo prekočili ogradu i zatekli užasan prizor. Naš drugar je ležao u lokvi punoj krvi, sva odjeća na njemu je bila poderana, jedan dio lica skroz otrgnut, ruka mu je bila poderana, kao i mišići noge. Vlasnici psa su pritrači u pomoć, te po dolasku hitne ubacili ga u vozilo. Mi smo ostali izgubljeni, nismo ni slutili da ćemo ovo dobiti i vidjeti sve ovo, bili smo izgbuljeni. Pokušavao sam reći nešto, ali bih stao i nisam mogao niti znao dalje. Došli smo kući tužni, nikakvi. Ispričao sam to roditeljima, oni su se derali na mene, i govorili mi da sam i ja kriv, da sam ih bar trebao odvratiti od tih trešanja i te avlije, ali uzalud, već je bilo kasno. Čekali smo bilu kakvu novost iz bolnice, ili od njegove familije. On je otišao odmah na stol za opreaciju. Zajedno sa roditeljima sam došao gore, i svi smo bili na okupu. Čekali smo ishod operacije. Sjedili smo i čekali rezultate. Najednom se začula lupka vrata, potrčali smo svi i vidjeli da doktor ide prema nama. Prišli smo svi, a on je rekao: "Smirite se, imam dobre vijesti. Operacija je uspješno prošla, dječak neće imati posljedica velikih, imat će par ožiljaka, ali ništa strašno." Svi smo skočili od sreće, počeli se grliti i radovati se. Bio je to jedan od najgorih trenutaka u mom životu, trenutak kojeg ću se ne rado prisjećati.

Ludi provod

Bilo je to na igralistu iza mjesne skole. Osnovne skole, do 8 razreda. Svaki dan smo igrali nogomet, mogli smo tamo ici, iako vise neidemo u tu skolu. Svi bi ostavili bicikle na igralistu i igrali nogomet, po dva sata bi bili na igralistu igraci nogomet. No covijek koji se doselio nedavno u selo, imao je manjih psihickih problema. Svaki put bi nam izbusio gume, ili loptu. Uvijek bi nam psovao na ulici. Kad god je mogao nesto lose nama uciniti, iskoristio bih priliku. Uglavnom je to radio meni i jos dvojici mojih prijatelja. Nismo znali vise sto bih radili. Nismo znali jel to zbog toga sto mu krademo voće, koje njemu svake godine propadne jer nitko nebih to pobrao. Nama je bio slađe jesti sa grane. I kako se ono kaze, tuđe je slađe. Smišljali smo ideje, kako da mu vratimo štetu, koju je on nama prouzrokovao. 


Nije samo nama smetao, nego i svim svojim susjedima. Susjedi su se tužili na njega, no nikad ima nije uspjelo da ga oteraju. I tako su moja dva frenda i ja dosli na jednu ideju. Posto smo sa sela i uvijek bismo pravili neke gluposti, dosli smo na ideju da tom ludom dedi bacimo par baklji, i petardi u njegovo dvoriste. Znam da je pomalo luda ideja, ali smo mu nekako morali vratit. Misli nismo morali vratit, nego smo tako mi razmisljali. I tako dođe zima. Kad je prvi snjieg napadao sjeli smo na bus, imali smo godisnje karte do grada jer smo isli tamo u skolu, pa smo se mogli prevest do grada. Otisli smo do pirotehnicarske trgovine. Kupili smo baklje i petarde. Tako smo cekali novu godinu. Dosao je tako 31.12. poslije ponoci oko jedan sat ujutro, osli smo do dedeka, zapalili desetak baklji, ubacili u dvoriste, isto tako i petarde, i pobijegli. Sutra dan, kad smo prolazili kraj dedekove kuce vidili smo neki natpis na kartonu. Prisli smo blize, i pisalo je da je kuca na prodaju. Iduci dan, smo naculi po selu od dedekovih susjeda, da su zahvalni onima koji su mu to napravili. I tako je ludi dedek otisao, poslije nam je bilo dosadno jer nismo imali sto raditi. Znam da to nismo trebali uciniti, ali nismo mogli vise gledati kako nam prkosi. I tako tad je zavrsilo s nasim ludarijama.

Rođendan

Rođendan . To je dan kad si došao na svijet. Dan, kad te mama donijela u život. Dani provedeni od početka provedeni su s najbližnjima. Zato se taj dan posebno pamti, i svake godine zabilježava kao rođendan i to se proslavljuje, naravno s obiteljima i prijateljima. Tako se uskoro i moj dan približavao. Bio sam jako sretan, jer uvijek dobivao nekakve cool poklone, možda čak i novce od bake i djeda, ali uvijek bi bio zadovoljan nečim. Sva sreća, pa je škola završena pa stižu zimski praznici, blizu Božića kad i počinje snijeg.

 Jeej, svi su bili radovani mojom pozivnicom za rođendan a ja još više što ću ih moći dočekati. Dani su se sve više približavali, a ja sam sve većinom organizirao što mi treba. Torte, stolice stolovi, hrane, razno razne zabave, baloni i slično. Zaspao sam, i jedva sam dočekao da dođe taj dan. Rano sam ustao, pripremio za popodnevni doček, i bilo je puno auta koji su dolazili svi moji bližnji i poznanici. Uveo sam ih restoran, i ostatak sam još čekao dvadesetak minuta, i onda je zabava počela. Joj, malo me je uhvatila nervoza, ali to je zbog više uzvanika. Za početak nešto smo slatko pojeli , popili, i išli smo u obližnju šumu penjati se. Bilo je naporno, kao da se penjemo Himalajom, ali nešto se loše dogodilo. 

Par mojih prijatelja su zaostali, ili su pali, i ozljedili. Joj, kako me grižnja savjest počela peći, umjesto da ovo bude moj dan zabave, ispao je moj dan ubijanja. Roditelji su ih morali odvjesti kući, a mene su pogledali kao nekakvog krivca, čija se njihova djeca više nikad neće družiti sa mnom. Većinom su također ostali, jer se previše smanjio broj uzvanika. I baš kad sam trebao napuniti 14, napunio sam ga sam , puhajući u svjetiljke na torti. Sretan mi rođendan i sve najbolje.

Zmurka (Igra skrivaca)

Kao i svaka djeca , i mi iz mahale smo prakticirali igrati zmurke. Ali kod nas su pravila bila malo drugacija. Kada bi te uhvatili morao bi stajati u mjestu dok te ostali udaraju flasama gdje stignu. Izgleda glupo ali nama je bilo zanimljivo. Mnogi su poslije batina odustajali jer neki su znali uzeti punu flasu i udarati uglavnom po glavi pa je normalno bilo da odustanu. Da stvarno boli saznao sam i ja jednom kada su me „safatali“ i ubili Boga u meni . Sjecam se da je Tarik (jaran) uzeo dvije pune dvolitarke i u isto vrijeme me udarao po bubrezima. Kada sam primio batine lezao sam nekih 20-tak minuta dok sam se oporavio , naravno da mu nisam zamjerio jer mi se „ osvetio „ za ono sto sam ja njemu prije uradio hehe. Iz godine u godinu ta igra je postajala sve zanimljivija , cak su i momci od 25-30 godina koji su zivjeli u mahali poceli igrati sa nama, ali niko nije imao muda da njih tako jako udara , tako da smo njih udarali malim flasicama od kole , fante itd. Proslo ljeto nam je bilo nezaboravno. 

Svaku noc kada bi zavrsili sve obaveze koje smo imali mi smo igrali tu nasu tradicionalnu igru. U moju zgradu se doselio jedan novi momak , mislim da se zvao Armin . Nisam mu zapamtio ime jer je brzo odselio nako onoga sto se kasnije desilo . Sta se zapravo desilo , eh. Jednu vecer je dosao Armin sa Tarikom i poceo se upoznavati sa nama . Sa obzirom da je bilo vrijeme za nasu igru rekli smo mu da nemamo puno vremena da se druzimo s njim , i da ako zeli moze nam se pridruziti. Prihvatio je i bio je u ekipi koja bjezi. Nakon 10-tak minuta trazenja uhvatili smo ga i neko je doviknuo „ FLASA ZA DOBRODOSLICU!!! „ . Te flase su se bojali i najjaci. To je bila flasa puna pijeska pomijesanog sa vodom . I najblazi udarac tom flasom je stvarao velike bolove. Flasu je uzeo Tarik , a Armin vjerovatno ne znajuci sta ga ceka ako krene da bjezi , samo se nasmijao i poceo da trci. 

Medutim brzo su ga uhvatili i Tarik onaku u trku ga opalio po glavi . Armin je brzo izgubio svijest , a svi ostali su se razbjezali . Sa Arminom smo ostali samo ja i Tarik . Tarik se uhvatio za glavu i nije mogao da vjeruje sta je uradio. Brzo je dosla i hitna koja je odvezla Armina , a Tarika i mene je odvela policija da damo izjave. Pustili su nas nakon 2 sata , a Arminovi roditelji su se nakon ovog incidenta preselili na neku drugu lokaciju , a mi smo iz nase igre izbacili tu „ flasu za dobrodoslicu „ i uveli neka nova pravila , ali igrati nismo prestali , jer koliko god bilo opasno to ce zauvijek biti simbol nase mahale .

Prvomajski uranak

Sve je pocelo jedne tople letnje noci. Drug me je zvao da se nadjemo u obliznjem kaficu i popricamo,gde cemo da idemo i sta cemo da radimo za 1.Maj.
Otisao sam tamo i poceli smo da pricamo o tome, koga cemo sve da zovemo i sta cemo sve da kupimo i na kome mestu cemo da idemo. Ja sam predlozio da idemo do jezera, aa moj drug do obliznje sume.Na kraju je ispalo po mom i dogovorili smo se da idemo na Jezero, zbog toga jer su velike vrucine i zato jer mozemo da se kupamo i rashladjujemo u vodi.Ustali smo rano ujutru,otisli do supermarketa i kupili dosta piva. Spakovali sve u auto i krenuli. Posto to nije bilo bas tako blizu , bilo je naporno voziti po velikoj vrucini , pa sam otvorio prozore i siber svog BMW-a.Pustio neku dobru muziku i krenuli smo da pokupimo jos neke drugarice.Vozio sam malo brze , da isprobam tek kupljeni BMW. Auto nije osecao brzinu od 200 km/h . Drugarica mi je govorila da usporim jer se moze desiti da u blizini bude policija. Ja sam je poslusao. Odjednom sam osetio miris Marihuane , okrenuo sam se na brzinu i ugledao kako je moj drug zapalio travu. Rekao sam mu da ugasi to, jer sigurno u blizini ima policije. On mi je tada opsovao majku, a ja sam se okrenuo i udario mu samar iz sve snage. Tada sam izgubio naglo kontrolu nad vozilom i malo ogrebao auto. Tada sam se toliko iznvervirao da sam poceo da udaram druga gde god sam stigao. On je poceo da place, a devojke da vriste. Tada smo seli i zapalili po jedan joint. Upitao sam ga zasto se tako ponasa on je odgovorio da se mnogo uradio i da mi se izvinjava. Upitao sam ga sta cu sad da kazem ocu , kad me pita sta je bilo sa novim autom. On je rekao da ce njegov otac koji je automehanicar to da sredi. Nasmejao sam se i rekao '' Dobro ''. Vratili smo se u auto i nastavili put. Konacno smo stigli na jezero. Ja sam izvadio pivo iz auta i zapalio rostilj. Kada je sve to bilo gotovo rucali smo, i popili malo vise, pa smo zaspali na travi. Kada smo se probudili video sam da je vec pao mrak. Probudio sam drugare i rekao im da moramo da idemo. Upalio sam auto , spakovali smo se i krenuli. Kada smo bili negde na pola puta,video sam da auto dize temperaturu u motoru, zanemario sam to misleci da je to greska u kompjuteru. Ali sam pogledao da para izlazi ispod haube. Zaustavio sam vozilo i poslao drugaricu da napuni vodu u flasama na jezeru, da sipamo vodu u motoru jer cemo inace prokuvati. Poslusala me je, sipao sam vodu u motor i nastavio put. Vec smo bili blizu grada, i na samom ulazu u grad policija me je zaustavila. Upitali su me sta radim, i odakle dolazim, rekao sam im da smo slavili prvi maj. Oni su mi rekli da im pokazem vozacku sto sam i uradio. Na svu srecu nisu mi proveravali koliko sam imao alkohola u krvi, ali sam bio vidno pripit. Vratio sam se u kola i rekao prijateljima sta bi moglo da se desi , da me je sad testirao na alkohol. Imao sam dosta srece, ali su me policajci opomenuli da ako me sledeci put uhvate pijanog, da ce mi oduzeti vozacku. Zahvalio sam se i nastavili smo dalje. Stigli smo kuci i ispricao sam sve ocu, i rekao kako sam slucajno zakacio auto kad sam izlazio iz garaze. Na svu srecu rekao mi je da cu sam platiti popravku.

Moj grad moj klub

Bio je to najsretniji Cetvrtak u mom zivotu.Tada je moj voljeni klub igrao protiv Levskog.Pripreme su tekle veoma uspjesno kod nas u mahali bio sam jedan od glavnih organizatora.Cijeli dan niko nije mogao izdrat i cekati 20 h bio je to nestrpljiv dan.Moje Sarajevo je igralo za prolaz u sljedeci krug.I tako ja sam cijeli dan pustao muziku sa nestrpljenjem cekao utakmicu sa svojim jaranima.Cijeli dan je vladala euforija bilo je neopisivo.I napokon se primaklo vrijeme utakmice bilo je to 18 h kada smo odlucili krenut prema Kosevu.Potrpali smo se u auto i krenuli.Guzva nas je uhvalila velika to se naravno ocekivalo jer je bilo veliko interesovanje za utakmicu.Svi smo znali da pobjedom Sarajevo moze ispisati historiju kluba..I priblizilo se pola sata prije utakmice tribine su bile pune pogotvo Sjeverna na kojoj su bili najvatreniji navijaci bila je spremna koreografija svi su sa nestrpljenjem cekali sudijsku zvizduk.

A onda su igrali izasli na teren pocelo je navijanje.Od prvog minuta Sarajevo je krenulo napadat bilo je to ocigleno vidljivo kako ce nas voljeni tim zabiljezit pobjedu.I tako vrijeme je prolazilo kad odjednom stvorila se sansa nas napadac je krenuo prema protivnickom golmanu i postigao gol.Svi su poludili na tribinama pocelo je slavlje veliko.Nismo se uspjeli ni stistat od prvog slavlja a onda je na scenu stupilo jos jedan pogodak i jos vece slavlje.Bilo je fantasticno nikad se sretnije nisam osjecao kao tada.Na poluvrijeme se otislo sa jednim golom prednosti za nas voljeni klub posto je protivnik uspio savladat naseg golmana.Sa tim trenutnim rezultatom mi smo ispadali ali znali smo da ima drugih punih 45 minuta i nadali se nekom cudu.Pocelo je drugo poluvrijeme a mi smo jos krenuli agresivnije navijat a to je doprijelo do nasih igraca koji su stvarali pritisak i nakon jednog fenomenalnog prodora nas napadac postigao je pogodak pocela je erupcija odusevljenja na nasem najvecem stadionu.Ja sam svoje drugove poceo da grlim cijela trbina bila je u transu.Priblizila se 90 minuta i nakon nadoknade sudija je odsvirao kraj

.Cijeli stadion je pjevao radovao se a onda na jednom se cuo muk na Istocnoj tribini naime nas brat navijac preminuo je od srcanog udara nakon silnog navijanja i odusevljenja.Pokoj mu dusi .Svi smo izasli na ulice u bordo boji i okupirali grad slavlje je trajalo do kasno navece.Al jedna nemila scena to jeste smrt naseg navijaca je malo uzdrmalno to al mi smo znali savladati to i nastavit slavit.Nakon dolaska kuci nisam mogao oka sklopit bio sam sav u transu nisam mogao vjerovat da smo prosli u sljedecu rundu.To je moja prica iz kraja u kojoj sam sa svojim jaranima cekao nestrpljivo utakmicu i veliko slavlje nakon pobijede...

Sta se desava sa ljudima?

Sta se desava sa ljudima? Sve vise tehnologija napreduje, dolaze "pametni" telefoni, ali takodje i sve gluplji ljudi , koji se ponasaju kao da zive u pecinskom dobu, ne odgojeni, a vise se ne zna ni ko je gori, roditelji ili djeca. Svuda po ulicama vidjet cete djecicu malu kako prose, zasto? Zato sto njihove roditelje ne zanima to sto su oni mali,vec samo gledaju kakvu korist da od toga izvuku i slicno. No ne bitno, to i nije nas najveci problem. Jucer sam izasao napolje, pred vecer , na svakom koraku hodaju ne odgojena djeca, koja psuju, pljuju se, a vrlo cesto udaraju. 

Tu je jako prisutno i psovanje majki, pa halo, majka je svetinja, ali to danasnjoj retardiranoj, da ih nikako drugacije ne nazovem, djeci nije izgleda bitno. Svuda mozete vidjeti smece po cesti, iako je do neke kante, korpe za smece ili kontejnera samo desetak metara, ne ne, bolje je ispasti "frajer" i baciti to na cestu. Onda i ove danasnje djevojke, pa koji im je vrag? Bas gledam, prolazim pored jedne osnovne skole, gdje te CURICE koje imaju nekih dvanaest-trinaest godina , i koje imaju "kilu" pudera na licu i slicno, vuku se za kosu vicuci jedna drugoj : "kozo, kravo" i slicne stvari. Pa gdje je tu kultura? Pa mislim stvarno, ovaj svijet ide u propast, na veliku zalost. Onda prolazite pored kafica, gdje stoje neki tinejdzeri koji samo "bulje" u svoje "pametne" telefone, dok su na fejsbuku. 

Pa sta je tu fazon, doci u kafic samo radi wi-fija i onda samo gledati u telefon. Citao sam jedan clanak gdje se spominje koliko je bitna komunikacija u dobu tinejdzera, ali nazalost, djeca i tinejdzeri sve vise i vise zaostaju, mislim naravno mentalno, djeca su sve gluplja,a to se pod hitno mora promijeniti. Naravno,ima tu i pametne , kulturne djece, cast izuzetcima,ali nazalost sve vise i vise postaje fazon biti jedinicar u skoli, a sada je "magareca" klupa ona prva, a ne zadnja kako je to prije bivalo.

Ogromna svađa

Bilo je to prošlog ljeta. Bili su ljetni praznici i u susjedstvo je stigao moj stari poznanik iz Njemačke. Dolazio je s majkom, a ostajali su kod njegove bake. Živio je u Njemačkoj 12 godina i dolazio je svakog ljeta u moj kraj, baš kao i sada. Znao je tu ostati i do kraja ljetnih praznika, skoro tri mjeseca. Bili su to nezaboravni dani. Uvijek smo se zafrkavali, vozili na motorima, igrali nogomet s ekipom iz kvarta. Bilo je stvarno odlično. Mislio sam da će tako biti i ovog ljeta. Ali, izgleda da sam se prevario. Imao je bratića kojeg je mnogo volio, ali to baš i nije pokazivao. 

Tako je i bratić postupao prema njemu. Uvijek kad smo igrali nogomet, ako je jedan izgubio nastala bi ogromna svađa. Najčešće su jedan drugome psovali i vrijeđali se, ali smo za dva sata ponovo igrali nešto. Zatim je taj drugi pobijedio, pa je opet uslijedila svađa. Jedan drugog su optuživali da je varao i da nije pošteno pobijedio, da ne zna igrati pošteno pa vara. To je bila klasika kod njih dvojice. U takvim situacijama uvijek su ispitivali mene da ko je u pravu. Naravno, ne mogu stati na stranu jednoga jer će se drugi uvrijediti. Tako je to uvijek bilo. Kad se raspakirao, otišli smo do njegovog bratića da igramo nogomet. Igrali smo cijelo poslijepodne dok jednom od njih dvojice nije prekipjelo. 

Nama ostalima je to već bilo i smiješno, moglo se reći da smo polako i uživali u tome jer smo znali što slijedi nakon odigrane utakmice. Svi su se tome smijali dok oni nisu shvatili da im se rugamo i smijemo. Otišli su zajedno kući. Slijedeći dan otišao sam do njih da opet odigramo neku tekmu s ekipom. Kad me je ugledao počeo me vrijeđati. Govorio mi da ja nisam pravi prijatelj, da mu se smijem s ostalima i rugam. Povrijedio me. Nakon tjedan dana otišao je na more, a nakon toga u Njemačku. Otada nisam u kontaktu s njime, jer izgleda da to nije pravi prijatelj.

Ribnjak

Na putu do skolskog igralista, u dvoristu jednog samca, nalazio se pas Riki. Bio je to Njemacki Ovcar, koji se rado igrao s drugim ljudima i uvijek je bio vesel. Moj prijatelj Marko i ja smo kod njega bili posebno, cuo je uvijek kad dolazimo, osjetio nas, i tad bi uvijek izasao pred nas, nekad bi mi kupili neku hranu za njega, i korz igru bi ga nahranili. Jednog toplog i mirnog predvecerja, Marko i ja smo krenuli na nogomet. Naiso sam po Marka, obukao je patike i krenuli smo. Tako uz pricu smo dosli do Rikievog placa. 

No njega nije bilo, to je cudno jer bi uvijek nas pratio, izasao pred nas. Zabrinuli smo se, te krenuli ga trazit. Prvo smo isli na mjesto gdje je rado dolazio i gledao nas kako igramo nogomet. Iza skolskog igralista, postojalo je jedno brdasce, a na njemu je bila tresnja. Njezine grane spustile bi se do poda, kad bi bilo ploda. RIki bi sjedio ispod te tresnje, i cekao nas. Tamo ga nije bilo. Krenuli smo prema staroj kuli, koju su djeca pravila, no zaboravili su za nju, te je Riki tamo cesto odlazio. Krajem te kule bio je seoski ribnjak. On bi gledao u ribnjak, i promatrao kako ribe iskacu iz vode, posto je tamo bilo jako puno riba. Kako smo dosli do tamo, vidjeli smo da Rikija nema, te odmah opazili da se nesto koprca u vodi. Mislili smo da to ribe iskacu, ali to je bio Riki. Uskocili smo u ribnjak, te ga izvukli van. 

Odmah smo uocili krv na njegovoj nozi. Mislili smo da se potukao s nekim drugim psom, ali to je bio metak. Lovci su ga ustrelijelili. Odmah smo zvali njegovog gazdu, ali on nije imao auto da ga odbaci do veterinara. Tada smo Marko i ja odlucili da cemo ga na rukama nositi. Devet kilometara smo pjesacili do veterinarske postaje u drugom naselju. Do tad je vec izgubio puno krvi. Veterinar ga je odmah uzeo u operacisku dvoranu, cekali smo da veterinar izadje, bili smo pod stresom. No tad je veterinar izasao, nasmio se te rekao da ce bit sve uredu. Te nas je odvezao kuci svovim autom. Riki je bio dobro.Protiv lovaca je podnesena kaznena prijava.

Losa djeca

Citavo svoje djetinjstvo sam provodio sa svojim drugarima, igrali smo se kao djeca, tukli se, plakali, ali opet smo bili zajedno.
Kako smo odrastali, sve smo zrelije razmisljali i manje se glupirali, svi sem Denisa. Denis je uvijek volio napraviti neki problem, volio biti u centru paznje, volio je ono sto je lose bilo. I tako kroz osnovnu se glupirao, imao smanjeno vladanje, cesto su mu roditelji bili pozivani. Bio je najgori od sve djece. Prolazile su godine, a on je sve veci bio, a sve gori bio. U 7 razredu je poceo pusiti cigare, mislio je da ce s tim postici mnogo toga, da ce biti omiljena faca u drustvu. Raji je to i bilo zanimljivo, ali ne i njegovim roditeljima. 

Cesto je odlazio od kuce, bjezao, dolazio kasno u vece, cak i pjan. U osmom razredu se i bio primirio malo, svi smo kontali ide na bolje. Ali to i nije bilo tako. Prvi razred srednje skole, stara ekipa se razdvojila slabo smo se culi, rijetko vidjali. Bilo je bas bezveze. Jedan dana cekajuci autobus da krenem kuci, vidim gomilu mladica okupila se i udaraju jednog momka. I nisam obracao paznju, nije me interesovalo. Kad navece udjem na Facebook i vidim Denisu pisu po zidu, brz opravak, sto prije da ozdravis i slicno. Zabrinem se, ne mogu da vjerujem da je to moj prijatelj iz osnovne. Raspitam se i saznam da je u bolnici i da mu je slomljena arkada. Odem posjetim ga, on vec bio dosao sebi. Pricali smo dugo. I kroz pricu on meni kaze da ce im se osvetiti, cak da ce ih zbosti. Mene to iznenadi, te ga pokusam odvratiti od toga. I hajde kao smiri se on, i ja kontam sve ce biti uredu, nece to uraditi i krenem kuci. I proslo je par sedmica od te tuče i svega toga, izadjem ja sa jaranima da prosetam i da popijemo sok. Ljepota vece, ušli mi u neki kafic, kad vidim ja Denis i neki njegovi jarani, mafija lafo, sjede i neto pricaju. I malo po malo, kafic se napuni. Pocne i muzika, raja se rasplesala, kad odjednom, pred kraj derneka, proleti flasa kraj nas i vrata se otvorise, i Denis istrca, pobjeze. Pridjemo da vidimo sta je, kad momak lezi zboden u lokvi krvi vec. 

Nisam mogao vjerovati, da je to stari Denis iz osnovne skole pocinio. Privede njega policija, bude u domu mjesec dana. I od tada i nisam skoro nista znao o njemu. Jedan dan u skoli, uzmem novine, radi reprezentacije, kad na naslovnoj, tuca mladica, ubijen maloljetnik. Hajde reko da procitam to, otvorim stranicu, kad moj stari prijatelj ubijen. Odmah sam se rasplakao, pitaju me drugovi sta je, no nisam imao snage odgovoriti im. Kasnije procitam sve, i skontam da je to se sve povlacilo od tuce one dok sam autobus cekao. Nisam bio u stanju primiti to, da mog druga nema, da sam ostao bez njega, da on vise ne postoji, ali sam shvatio kakav treba biti, i da se treba kloniti tih losih drustava, izbjegavati sve sukobe, ma kakvi god bili.

Skinhead

Slobodno vrijeme sam vecinom provodio sa najboljim haverom Emirom. S njim sam proveo citav svoj zivot , isao skupa s njim u osnovnu , sad i u srednju , zivimo u istoj zgradi tako da vrlo cesto dodemo jedan drugom. Emirje bio rega frajer , pomogao bi mi kad god bi trazio pomoc od njega , takoder i ja njemu. Dozivio je veliki sok kada su mu se roditelji razveli. Nisam mogao da vjerujem sta mu se desilo , vise nije bio onaj Emir kojeg znam 15-tak godina , skroz se promijenio. Kada bih ga nazvao na mobitel javio bi se i samo kratko mi rekao " Ne mogu sad Hare " i prekinuo. Poceo sam da sumnjam da je upao u narkomanske vode , poceo je da fura klosarski stil , izbrijao je glavu , nosio torbicu i brze , u svoj stan dovodio cudne likove. Moje sumnje su se obistinile kada je Emir pao na godinu. Ne znam da li je to bio za njega sok ali za mene sigurno jedan od najvecih u zivotu. Na odmoru je odlazio iza zgrada i tamo pusio sa ostalim klosarima iz skole. 

Medutim mene nije zaboravio pa je zaprijetio ostalima u skoli da me ne smije niko dirati. Rekao sam mu da se ne mora brinuti za mene vec za sebe ali ipak sam mu se zahvalio na zastiti. Cesto ga je policija odvodila i dovodila , otac , sa kojim je zivio , ga je cesto tukao . Cuo sam jako dobro kada mu je otac rekao da ce ga se odreci , i nazalost to je i uradio. Emir je noci provodio u obliznjen parku , u skolu skoro da nije ni dolazio . Dosao je jednom da zalipa sa haverima i od tada ga vise nikada nisam vidio. Cesto bih kroz pricu cuo da neko spomene Empu kako je nekom oteo mobitel , kako se pobio i tako to. Jednom dok sam se vracao iz skole sam vidio policiju i hitnu ispred zgrade . Nisam znao sta se desava dok nisam dosao na nas sprat . Vidio sam Emira kako lezi i njegovog oca kako place. Saznao sam da su ga narkomani prebili i dovezli pred njegov stan. Emir je proveo mjesec dana u bolnici i kada je izasao ponovo je bio stari Empa kojeg smo svi voljeli. Vratio se u skolu , prestao drogirati i ponovo zivi sa ocem..

Toplo popodne

Sve je pocelo jednog toplog popodneva. Napolju je bila velika vrucina. Ja sam sa svojim drugovima zajedno sedeo u obliznji kafic i ispijao pivo. Toga dana je bio dan grada i svi su se spremali za slavlje. Na ulicama je bilo raznoraznih stvari koje su bile na prodaju. Od knjiga pa do motora i ostalih stvari. Dok sam isao sa druovima i razgledao sve to , odjednom sam ugledao nekakvu cudnu knjigu.Knjiga je bila jako stara i pisana je na latinskom jeziku. Posto je ta knjiga bila jako lose ocuvana, tesko da se sta moglo i procitati iz nje. Kada sam stigao kuci , odneo sam je kod svog komsije koji dobro poznaje latinski jezik.

On mi je odgovorio da mu ostavim tu knjigu i da ce je za par dana celu prevesti. Kada je preveo ,imao je sta da vidi. Ta cudna knjiga je govorila o zakopanom blagu ispod jedne stare kuce u nasem kraju. Ja i moj komsija smo bili zapanjeni,ali na prvu pomisao mislili smo da to nije istina sto pise.Dani su prolazili ,ali mi nismo imali mira i stalno smo razmisljali o tome da se organizujemo i krenemo da kopamo. Jedne veceri taman kad sam se spremao da spavam, komsija me je pozvao i rekao mi je da uzmem lopatu i da ga sacekam ispred kuce jer idemo da kopamo. Ja sam ga poslusao i ubrzo smo stigli kod stare kuce.Krenuli smo da kopamo ,ali smo ubrzo naisli na nekakav kamen koji nismo mogli nikako da pomerimo. Komsija mi je rekao , da ostavim sve kako je bilo i da cemo se sutra vratiti sa boljim alatom da nastavimo radove.Tako sam i uradio . I sutra uvece oko pola 10 telefon mi je zazvonio . 

Odmah sam znao ko je. Istrcao sam napolje i zajedno sa komsijom se odvezao na mesto na kome se navodno nalazilo zakopano blago. Krenuli smo da kopamo i prokopali veliku stenu, i kada smo to uradili , ugledali smo nekakav poklopac. Pogledali smo se i teskom mukom otvorili poklopac. Kada smo to uradili ugledali smo nekakve stepenice koje vode nekud. Zapalili smo fenjer i krenuli unutra. Bilo je jako mracno,a i strah je poceo da nas hvata. Nastavili smo dalje ali odjednom smo culi nekakve cudne zvukove. Brzo smo potrcali nazad,ali nam se fenjer ugasio.Brzo sam se savio i ponovo zapalio fenjer. I odmah smo izasli napolje.Odlucili smo da sve prijavimo policiji.Sutradan kada smo dosli sa policijom oni su nam odgovorili da su sve pretrazili i kako je taj hodnik nekada vodio do starog napustenog rudnika. Pomalo smo bili tuzni sto smo ostali bez dragocenog blaga, ali sa druge strane smo bili i srecni jer smo uspeli da pobegnemo sa tog nimalo prijatnog mesta.

Mladost ludost

Bili smo jos uvijek mala djeca,zeljna dokazivanja u kraju i da svi znaju tko smo i sta smo. Voljeli smo pravite "zijane" tako da cu vam ispricati jedan koji sam ja radio kada sam imao 10,11 godina. Bilo je to ljeto,raspust zezancija sa ekipom iz kraja.

Odlucili smo da se malo nasmijemo i nasalimo sa pojedinim komsijama,tako da smo krenuli u akciju. Jednoj komsinici koja nas je cesto tjerala sa igralista jer smo joj,poboze,pravili buku, pozvonili smo na zvono. Ona je upitala tko je,a mi smo odgovorili da prodajemo fasirane macke. Nije se cuo ni zuc,a ona je vec izletila na prozor i krenula da nas polije vodom,medjutim mi smo bili spremni na njenu burnu reakciju i krenuli trcati. Ona je,naravno,kao i inace krenula da "urla" sa prozora i psuje nam majku nekulturnu,a mi smo se smijali kao budale.

Naravno,kasnije nas je trazila po kraju i zalila se ostalim komsijama na mene i mog druga i da ukoliko nas neko vidi da nas dobro namlati prutom,jer smo mi njoj pokvarili dan nasim pizdarijama. Nazalost,takvi su stariji ljudi,zaborave da su i oni nekad bili djeca i radili gluposti dok su bili mali. Poricat ce,ali sigurno su nekad napravili neku,pa makar i jednu najmanju kao sto je ova.

I gdje je sretan kraj ?

Donosim vam tužnu priču iz kraja mog. Vijest koja je potresla cijeli kraj i mene, širila se, naprosto, velikom brzinom. Riječ je o smrću jednog čovjeka koji je bio sve za naš kraj. Dosta ljudi je čulo za nas jedino preko njega. Družio se sa uglednim ljudima. Krenuo je sa nule, bio obični radnik, koji je izrastao u sve većeg “giganta”. Bio je i naš kućni prijatelj. Svaki dan poslije posla došao bi kod nas, popio kafu, ispričao se i otišao. Tog sam čovjeka volio kao svog oca. Zvao sam ga “drugi babo”. Ljudi su ga voljeli, cijenili. 
Uspio se izboriti sa svime. Od običnog radnika do velikog gazde. To ga nije promijenilo ni u jednom segment, ostao je isti, onakakv kakav je bio kao obični radnik. Radio je za našu zajednicu, pomagao kome stigne, ali iznenanda smrt ga je spriječila u svome tome. Vijest kad sam saznao, ostao sam šokiran. U tom trenutku sam bio u gradu. Primivši vijest, spremio sam se i odmah otišao kući. Bilo je pusto, kao das am došao u selo u kojem niko ne živi. Ispred njegove kuće bilo je mnoštvo, stotinama auta. Svi su bili u tuzi, jednostavno nisu se mogli pomiriti sa groznom istinom. Došao je i dan kada ćemo ići na zadnji ispračaj. U životu nisam vidio više ljudi na jednom mjestu, koji su zbunjeno, onako očima natopljenim suzama gledali kako ga stavljaju u zemlju. Vjerujte, nije bilo nimalo lako.
Bio sam u prvim redovima, sve sa vidio. Slika mi je i danas ostala u glavi. Prošle su dvije godine, nastupa i treća, naše selo nije zaboravilo tu instituciju od čovjeka. Šta se god radi, pomene se njegovo ime. Išlo bi dosta tečnije da je on živ, da svojim savjetima pomogne našoj omladini. Volio sam tog čovjeka, volim ga i danas dan. Volio bih da je tu, da sa nama dijeli radosti ovoga svijeta. Njegova radost I njegov život prekinula je iznenanda smrt. Njegov trag zauvijek će ostati u nama. Zato, cijenimo ono što imamo, kad izgubimo, već je kasno !

Krah..

Dosao je kraj. Pitate se kakav kraj? Pa na to pitanje odgovor je lagan, dosao je kraj ljeta, kraj ljetnog raspusta, slavlje i veselje se polako gasi,prestaje. Dolazi nam jesen, lišće polako odpada sa grana, sve dobiva svoju zutu boju. Dolazi nam i pocetak skolske godine, koji vecini djece donosi nezadovoljstvo, tugu,ljutnju i slicne emocije. Ipak, tu postoje i sretna djecica, koja jedva cekaju skolu,a jucer sam upravo sreo takve. To su ni manje ni vise - prvacici, koji tek krecu u prvi razred osnovne skole. 

Oni zajedno sa svojim mamama pod rukom, krecu prvo da kupe sebi sve stvari za skolu, od torba (ruksaka) do knjiga,sveski,pernica,bojica,olovki i slicno. Tu se naravno kupuje i nova odjeca, tako da to djecu cini prilicno veselom. Smijesna stvar je, da sam ugledao nekog malog djecacica, koji je sebi kupio, tj. roditelji su mu kupili, torbu (ruksak) koji je veci od njega! Cinjenica je , da djeca sve sto vise rastu, i sve sto su veci razred, da se ta torbica smanjuje, umjesto da bude veca. No uglavnom, u mom kraju, svi roditelji cija djeca tek treba da krenu u skolu, jako su nervozni, u isto vrijeme i sretni,a i tuzni zato sto su njihova djeca tako brzo odrasla. 

Ipak, moje drustvo i ja, koji cemo uskoro da zavrsimo srednju skolu, gotovo da nista nismo ni kupili sebi za skolu. Na primjer, moj najbolji drug i ja , do sada, dan pred pocetak skole smo sebi kupili samo jednu svesku, jer smo lijeni sto se tice skole,pa nam je cak i stvari za nju mrsko kupiti. Uglavnom, ova promjena je u neku ruku i dobra, dolazi nam jesen, polako svi dobivamo obaveze, jer cinjenica je da smo se svi ulijenili na raspustu.