srijeda, 30. listopada 2013.

Tragedija

 U mojoj mahali zivio je momak koji je bio poremecen (retardiran). Zvao se Emir .Mnoga djeca su ga izbjegavala zbog toga pod izgovor da se u njegovom drustvu osjecaju nelagodno, ali ipak nas je bilo mnogo koji smo mu uvijek pomagali i pokusavali ga uciniti sretnim. Uvijek kada smo igrali nogomet dolazio je sa majkom i gledao nas , a njegova majka nam je govorila kako joj je pricao da zeli da postane poznati nogometas sto je mnoge nas to rastuzilo , nismo mogli vjerovati da je zivot toliko okrutan. Oni koji su ga zaobilazili su bili uglavnom odrasli momci od 19-20 godina , bilo je cak i onih koji su ga vrijedali zbog izgleda , tako da su mnogo puta nasi roditelji proganjali po mahali . Za rodjendan smo mu poklonili dres njegovog omiljenog igraca Ronalda . Toliku srecu nikada u zivotu nismo vidjeli , momak od 17 godina se radovao kao da je osvojio milone . Zbog toga su nam mnogi ljudi iz mahale cestitali i pohvalili nas na lijepoj gesti . Bas kad smo svi mislili da je problem oko maltretiranja ovog momka gotovo , pojavili su se papci bez srca koji su napali njega i njegovu majku dok su setali u vecernjim satima. Dobro poznati narkoman iz mahale Kerim i njegova ekipica su presreli njega i njegovu majku i trazili novac . Kada ih je njegova majka zamolila da ih puste na miru , Kerim je izvadio noz i nanio teske povrede Emiru . Mjesec dana je Emir boravio u bolnici i nazalost preminuo. Kerim je uhvacen , a prije nego ga je odvela policija njegov otac ga je prebio u stanu i unakazio ga zbog cega su mu se mnogi smijali . Naravno nismo ni mi propustili priliku da ga po koji put udarimo . Emir vise nije medu zivima , ali mnogima ce ostati u srcu , bio je zaista poseban momak , iako drugaciji od nas , svi smo ga voljeli i pokusavali na svaki moguci nacin da ga usrecimo .U mojoj mahali zivio je momak koji je bio poremecen (retardiran). 

utorak, 29. listopada 2013.

Lovac

dnog dana, nekoliko prijatelja i ja stigli smo u jednu vikendicu u jednom malom selu blizu Karlovca. Lovci smo na životinje par godina.
Lovili smo od divljih svinja do zečeva. Išli smo jedno jutro, bilo je to oko četri sata ujutro, skupili se kod moje kuće pošto je bliže
šumi i tu smo doručkovali, popili kavu, obukli se, spremili puške i krenuli u šumu. Šetali smo šumom jako dugo, skoro do pola šest dok nismo
začuli neko šuštanje lišća blizu nas. Prišuljali smo se te smo ugledali divlju svinju kako se valja po zemlji. Sakrili smo se i promatrali ju.
Zatim je prijatelj naciljao i pritisnuo okidač te ubio divlju svinju. To je naš posao i uspješno smo "smaknuli" još jednu svinju - Rekao je prijatelj.
I tako svinja je bila mrtva. Krenuli smo malo dalje zatim opet oko sedam sati i dvadeset minuta začuli tkz. "pjevanje" životinje, ali je meni taj "pjev"
bio jako poznat, sličilo mi je na glasanje srne. I da, prišli smo malo k srni zatim sam ju naciljao i ubio. Dobro, bilo bi dosta za danas, idemo još obići
šumu i "pokupit" ćemo ovo što smo ubili - Rekao je prijatelj. Krenuli smo dalje, bilo je to već osam sati i četrdeset minuta, vraćali smo se nazad po divljač.
Prijatelj je doašo po nas i divljač s malim đipom, "ukrcali" smo divljač u auto i mi se ukrcali i krenuli smo kući.
Došli smo kući, "iskrcali divljač" i mesarili. Podjelili smo meso međusobno, to je već bilo dvanaest sati. Spremili ručak te ručali i proslavili današnji lovački dan.
I tako mi provodimo vrijeme u našem kraju svaki drugi pa i treći dan. U "našim" šumama ima puno divljači. Tako se svaki dan skupimo i obilazimo naš kraj kao policajci haha.
Susjedi nas vole, pričaju mnogo o nama, razgovaramo sa njima i tako stvaramo odličan međususjedni odnos što tako i treba biti stalno.

nedjelja, 27. listopada 2013.

Skolski izlet

Škola se, pa i nastava, bližila kraju, i organizirali su se školski izleti. Ja bih jedva dočekao, malo boljeg odmora, od svih onih silnih knjiga, i učenja. I tako, smo mogli birati destinacije, gdje bi mogli otići.
Engleska – London , Hrvatska - Slavonski brod ili još neki otoci.. Bilo je teško odlučiti, jer je bilo vruće vrijeme, i mi smo se htjeli kupati, ali ipak kad smo bolje razmislili, odlučili smo se da idemo u London, jer je to samo jedna životna prilika, a kupati se mozes svaki dan, zar ne?
Ali sva sreća je bila što je zapravo put u Engleskoj, bila ekskurzija, nego izlet, jer nebismo ni stigli tamo doći u jedan dan, i vratiti se isti u svoje domove. I tako smo krenuli busem od škole. Putovanje je bilo dugačko, i poprilično naporno, ali sva sreća je bila, što smo ponijeli razne razonode, da se ubijemo dosade. Slušali smo putem, pjesme, igrali videoigrice, pričali, zabavljali se i ogovorali druge. 
Naš uzbuđenost je bila veća i veća, i neistrpljivost. Vidjeli smo onaj Big Beng, odnosno sat na visokom tornju i Westminstersku palaču , to je bila prava ljepota. Cijela domovina Engleska je bila lijepa. U gradu se zapravo govorilo više od 300 jezika! U Londonu živi populacija vrlo raznolikih kultura, nacionalnosti i religija i Londonski metro najveća je mreža podzemne željeznice u svijetu! Grad je poznat po umjetničkim i modnim školama i jedno od međunarodnih središta mode zajedno s Parizom, Milanom i New Yorkom. Radi svoje etnički raznolike populacije, London nudi veliki izbor kulinarstva. Gastronomska središta uključuju bangladeške restorane u Brick Lane i kineske u Kineskoj četvrti. U gradu se održava mnoštvo redovnih godišnjih događaja. U Londonu, jednom od najvećih svjetskih središte klasične i zabavne glazbe, te bezbrojne grupe, glazbenici i profesionalci glazbene industrije! Ostali su značajni događaji godišnji masovni Londonski maraton, na kojem se natječe oko 35 000 trkača, i čuvena veslačka utrka između Oxforda i Cambridgea na rijeci Temzi.
Iako smo sudjelovali u svim sličnim prigodama, bilo nam je žao što smo morali otići, i napustiti tako lijepu zemlju!

četvrtak, 24. listopada 2013.

: Prvi posao i pljacka

Sve je pocelo jednog toplog letnjeg jutra,kad je u moje dvoriste usao tada meni nepoznati covek.Rekao mi je da je kupio obliznju benzu i da trazi vredne radnike koji ce raditi za njega posteno.Pitao je mog oca dali bi zeleo on da radi,ali na to on nije pristao.Zatim je upitao mene i ja sam rekao da pristan da radim za platu od 300 eura mesecno.Pomislio sam u sebi odlicno taman cu raditi 2-3 meseca i kupiti sebi novi komp.Dosao je Ponedaljak i moj prvi dan na poslu.Gazda mi je objasnio sve kako da tocim benzin i onda me je ostavio samog.Upocetku je bilo malo dosadno nije bilo toliko musterija prvi dan.Uvece sam otisao kuci i onako umoran odmah sam legao u krevet i zaspao.Sutra ujutru sam ustao i ponovo otisao na posao.Skuvam sam sebi kafu i taman sto sam popio,pocele su da dolaze musterije i da traze benzin.Bilo mi je zanimljivo raditi taj posao.A naravno glavna stimulacija mi je bila plata.Prosla je prva nedelja i usao sam lepo u posao i fino sam radio cak me je i gazda pohvalio.Bio sam jako srecan,dani su prolazili i dosao je prvi mesec.Trazio sam platu od gazde , aa on mi je govorio samo sa '' bice bice '' I tako dani su ponovo prolazili i ja sam radio,platu naravno nisam dobijao.Jedne veceri gazda me je pozvao da dodjem u lokal i rekao mi je da cu dobiti platu.Odmah sam se spremio i otisao tamo.Kao i sto mi je rekao gazda odmah mi je dao 300 eura + jos 50 eura kao nagradu sto sam ga cekao.Bio sam jako zahvalan na tome i on mi je rekao da mogu da idem.I rekao mi je da cu dobiti novog kolegu i da cu raditi od sada svako drugo vece.To mi se bas i nije svidjalo jer ipak posao je rizican i nocu ne volim da radim.I tako jedno vece sam radio posla nije bilo tako puno,samo poneki kamion staje da naspe naftu i nastavlja put.Sedeo sam i gledao u TV i ispijao kafu.Tako mi se prispavalo da nisam mogao da izdrzim zaspao sam na radnom mestu.Ujutru me je probudio gazda sa policijom i rekao mi je da je pokraden zbog mene i poceo je da vice.Policija me je ispitavala i davao sam izjavu rekao sam da sam zaspao na radnom mestu i da sam gazdi lepo rekao da ne mogu da radim uvece,ali da me on nije slusao.Policija je otkrila takodje i da nisam bio prijavljen i da sam radio na crno.I onda su odlucili da kazne gazdu sa time da benzinska ne radi dve nedelje.On je bio toliko besan da me je istog trena otpustio.Pomalo mi je bilo zao svega sto se desilo i osecao sam se krivim sto sam zaspao na radnom mestu, tada sam reko sebi da mi se to vise nikad nece ponoviti i da cu svoj posao raditi u buducnosti najbolje moguce.

srijeda, 23. listopada 2013.

Nase skromno igraliste

Desilo se to jedne srijede.Odlucili samo da napravimo igraliste nase vlastito.Bili smo u mahali u kojoj je bilo nesto malo djece to jest nas cetvorica jarana.Moj jaran Haso dosao je do ideje da bi mogli napravit igraliste golove koseve i tako to kako bi nam dani na raspustu bio zanimljiviji.Mjesto smo imali napustena kuca sa velikim dvoristem,polahko smo sakupljali sav potreban materijal za igraliste.Prvo smo krenuli od golova jer smo mi bili ludi za fudbalom.Mi smo se trudili bas ono da sakupimo materijal koji nam je bio potreban polagano smo krenuli sa pravljenjem.Kada smo sakupili sav potreban materijal mogli smo poceti napokon da odradjujemo ostali posao.Imali smo seme sve kako da napravimo golove i koseve.Golovi su nam dobro isli sve smo uspjeli napravit za tri dana jer nasa volja je bila jaka.Golovi su bili napravljani i odma smo odlucili da ocrtamo linije tj.ogranicenja u fudbalu dozvoljeni prostor za igranje..Nakon sto smo to uradili zeljli smo odmah preci na koseve ali nismo mogli izdrzat gledajuci golove a da ne odigramo jednu utakmicu.Igrali smo dva na dva jer nas u mahali nije vise bilo , koseve smo zaboravili smetnuli smo ih sa uma skroz.I tako iz dana u dan sve smo vise igrali fudbala , poceli su dolazit tu stariji ljudi i igrati sa nama i mi smo odlucili poslije da napravimo turnir izmedju mahala.Mi smo bili uigrana ekipa ali to nije znacilo da bi mogli slavit na tom turniru.I dosao je dan kada smo odredili da odigramo taj turnir bilo je dosta raje koja je shvatila to ozbiljno.I tako mi smo naravno pobjedjivali sve do finala kada smo nesretno izgubili napadali smo ali na kraju smo sami se be pobjedili jer smo iz jednog kornera autogol postigli minutu prije kraja utakmice.Ostao je zal za tim gubitkom utakmice ali na kraju suparnicka ekipa nam je cestitala i zahvalila se kao i svi ostali sto smo ih pozvali i napravili sjajnu zabavu koja dugo dugo nije bila..

utorak, 22. listopada 2013.

Humanitarni turnir

Svanula je divna ljetna subota.Ustao sam u 10 sati. Obavio sve što sam trebao u kupatilu i otišao doručkovati. 
Kada sam to završio bilo je već skoro 11 sati. 
U 13:00 je trebao početi humanitarni turnir u malom nogometu. To je turnir organizovan kako bi se prikupila sredstva za liječenje bolesnog drugara iz škole. Sve uplate od ekipa su išle za njegovo liječenje. Prijavljeno je bilo trideset ekipa među kojima je i moja ekipa. Bio sam sretan što ću ne samo igrati turnir, ne samo upoznati nove prijatelje, već iz razlog što ću na taj način pomoći u liječenju, pokušati spasiti nečiji život, biti human.
Spremio sam se, uzeo torbu i krenuo kad mjestu gdje se održavao turnir. Kada sam došao bilo je 12 sati, ekipe su se već počele okupljati. Došao sam do svojih jarana iz ekipe i sa njima čekao zvanični početak. Bilo je zaista veličanstveno gledati sve te mlade momke koji su došli kako bi pomogli jednom dječaku.
Turnir je počeo, kako je bilo i planirano u 13:00.
Igrala se grupna faza. Mi smo odmah počeli s pobjedama. Kroz grupnu fazu smo prošli kao prvo plasirana ekipa.
Zaista sam bio sretan, jedva sam čekao i ostale utakmice. Dosta publike je dolazilo, popunjavale su se polahko, ali sigurno tribine terena. Došle se i neke televizijske kuće, kako bi snimili sve to. Bilo je divno gledati oko sebe, svi su bili sretni, svi su prilazili kutijama i ubacivali novac za našeg prijatelja. Zaista to je bilo teško riječima opisati.
Utakmice su lagano prolazile, a i naše pobjede sa njima. Ušli smo u finale. Tu nas je čekala ekipa sastavljena od igrača Željezničara. Znali smo da su sve to veoma talentovani momci i da neće biti nimalo lahko. Ali na to nismo ni obraćali pažnju, koliko na tu našu ljudsku humanost. Ništa nas ne može okupiti tako kao neka velika sreća ili neka velika tuga. Počelo je i to finale. Prvo poluvrijeme smo igrali 0:0, da bi u drugom poluvremenu protivnička ekipa bolja i savladala nas sa 1:0. Uopšte među nama nije bilo tuge, kao ni među njima nekog slavlja. Svi smo zajedno napustili teren u nadi, da će naš prijatelj biti bolje i da smo mu bar malo olakšali to liječenje, to jest da smo ga bar malo usrećili.

ponedjeljak, 21. listopada 2013.

Davno je to nekad bilo

Sada preko vikenda, dosao red da se malo renovira stan, doslo je na red krecenje i poceo sam da sredjujem svoju sobu. Iskreno, nije mi se dalo cistiti i pospremati, medjutim, kada sam pronasao nekoliko stvari, igracaka, drustvenih igara iz djetinjstva osjetio sam neku tugu u sebi, tako da sam se duboko zamislio.Sjetio sam se igri sa auticima napolju , sa drugovima , dok jos nismo krenuli ni u skolu, kada nismo imali nikakvih briga. Sjetio sam se takodjer i kako smo se igrali klikera, bas nam je bilo lijepo. Tacno, osjecao sam se nekako cudno, ispunjeno, za razliku od ove danasnje djecice koja se samo bore ko ce imati tablet , mobitel i slicne gluposti. Onda sam ugledao monopol, riziko, covjece ne ljuti se, sve drustvene igre koje sam kao mali igrao. Sjecanja su sama dolazila, jednostavno zelio sam da se to vrijeme vrati, kada nam je najveci problem bio ko ce koga pobijediti u nekoj bezazlenoj igri. Ugledao sam i svoj pistolj, ne pravi naravno, vec onaj djeciji, na vodu. Eh, kad se samo sjetim, kako sam ga punio onom vodom iz cesme pa ganjao drugove po polju, pa tokom ljeta smo svi svaki dan kuci mokri dolazili. Ali neka, vrijedilo je, jer smo svaki, ali bas svaki dan bili sretni i ispunjeni. Onda sam otisao u podrum, gdje sam ugledao svoj stari bicikl. Eh, koliko sam samo kilometara presao na njemu, za ne povjerovati. Pa sjecam se kako ujutro ustanem i odmah na njega sjedem pa se vozikam, eh. Divna vremena, ovo od srca mislim. A ova danasnja omladina, iskreno mislim da ce zaliti za propustenim godinama, jer ni sami ne znaju sta propustaju. U nase neko vrijeme, jedina video igrica koju smo igrali bio je super Mario, kojeg smo igrali na starom dobrom Nitendu. Eh , bilo je to davno,davno..

nedjelja, 20. listopada 2013.

Izlet

Škola je organizovala jednodnevni izlet u Bihać.Polazak je bio određen za subotu. Petak iz škole kada smo došli, jedva sam čekao da ujutro svane i da autobusom krenemo na duže putovanje. Pred večer sam otišao u prodavnicu, kupio sve što mi je potrebno za odlazak na izlet. Spremio sam i legao spavati. Ujutro čim sam ustao, spremio sam se brzo i sačekao drugare da dođu po mene. Kada smo se svi skupili krenuli smo ubrzanim hodom ka školi. Svi smo jedva čekali da se ukrcamo u autobus i krenemo. Kada smo došli dole već je bila gužva, roditelji, učitelji, svi su se skupili. Ušli smo u autobus koji je bio namjenjen za naš razred, smjestili se i čekali polazak. Kada je sve bilo spremno krenuli smo. Odmah po polasku, vozač je pustio muziku i "dreka" je počela. Tako je bilo tokom cijelog puta. Jedino kada bi smo odmarali i svaraćali do prodavnica ili do toaleta, nije je bilo. Nakon dva i po sata stigosmo i u taj divni grad Bihać. Pošto je vrijeme bilo onako fino i sunčano dosta ljudi je to iskoristilo da prošeta uz rijeku, da izađu sa prijateljima i slično. Parkirali smo se i odmah istrčali iz autobusa. Uzeli svoje stvari i krenuli ka rijeci. Dole smo se smjestili ispod drveća u hladovinu, raspakovali slatkiše, čipseve i sokove i počeli uživati. Gledao sam taj divni prizor ispred mene, tu divnu rijeku i baš taj dan je bila akcija čišćenja. Udruženje neko, nisam saznao kako se zove čistilo je rijeku taj dan. Iako ona i nije zagađena skoro nimalo, oni su se potrudili da i ono malo sitnica izvuku. Zaista sam bio oduševljen. Nakon toga, krenuli smo u obilzak grada. Otišli smo pred najstariji vjerski objekat u Bosni, tu smo slušali razna predavanja o njemu. Zatim smo otišli i ispred kule stare dvjesto pedeset godina, obišli se, upisali se u knjigu posjetioca, uz sve to uživali u divnom prizoru.
Kada smo završili obilazak svih tih ljepota ovog grada, bilo je vrijeme za polazak. Iako se nikom od nas nije vraćalo domovima, ipak smo to morali učiniti. Sve smo opet spremili ubacili u autobus i smjestili se. Krenuli smo nazad, tužni iz razloga što je sve tako brzo prošlo i što moramo nazad, ali istovremeno i sretni jer smo upoznali i vidjelo dosta toga lijepoga u našoj domovini.

subota, 19. listopada 2013.

Zivot u Rijeci

Petak je, idemo svi u Rijeku! Riječani su napeti, po korzu tisuće ljudi, kafići se spremaju, mame i tate vode sinove kući i idu na korzo. Svi se kreću prema stadionu Kantrida, jer danas je nogomet! Svi su čekali taj dan da se vidi tko bolje igra, Rijeka ili suparnički tim. Kao i svaki put kad Rijeka igra sve bude spremno i očekuje se pobjeda Riječana. Riječani su maštoviti svojim doigravanjem te idu po naslov Prvaka što im je i cilj. Kantridu će za koju godinu zabljesnut novi stadion i time će čak i Rijeka "zablistat". Ljudi koji dolaze gledati utakmicu, vjeruju da će Rijeka pobjediti te navijaju za nju, naravno kao i u svakom sportu razočaravanja su moguća ali i ne mora biti. Rijeka je poznata kao treći po veličini grad, te se time i ponosimo. Nismo bog zna što ali imamo i mi svoje "JA". Grad Rijeka ima svoje maštovite i lijepo uređene ulice, zgade, trgovine pa čak i lijep prizor mora. Proljeće u rijeci; Stablizizacija vremena, ljudi počinju više izlaziti na zrak, životinje se bude, sunce sja ali i grije i grad počinje dobivati svoju boju. Ljeto u rijeci; Sunce grije, vruće je, svi na moru, starije osobe u kućama pred televizijom, šume se zelene - požari izbijaju, vatrogasci rade, policija obavlja svoj posao i svatko nešto radi. Jesen u rijeci; Počinju jesenske kiše, zahlađenja, lišće otpada sa drveća, voće i povrće sazrijevaju, "stižu" kesteni, orahi i ostali plodovi Jeseni. Zima u rijeci; Kiše, bure, snijeg - ljudi se "zabakadirali" u kućama pred tv-om, životinje odmaraju - leže pa šetaju malo, vani puše, jako je hladno - treba ići po hranu a nikome se neda... Sve su to priče zbivanja u Gradu Rijeci, mnogo zanimljivih pritom i lijepih događanja, svako godišnje doba ima svoju priču. Rijeka je u tom trenu sama sebi motor koji pokreće zbivanja.

petak, 18. listopada 2013.

Veliko slavlje

I konačno je došao taj utorak, historijski dan za Bosnu i Hercegovinu, za sve Bosance i Hercegovce širom svijeta. Velika euforija vlada. Ljudi se spremaju za praćenje utakmice. Kafići su odavno bili ispunjeni, jer je i Bajram počeo taj dan. Izašao sam oko 14h sa jaranom i dogovirli smo se da odemo do grada da vidimo kakvo je stanje gore. To smo i učinili. Spremili smo se, popili kafu onu Bajramsku i otišli gore. Kada smo došli, pripreme su uveliko bile počele. Ispred BBI je bilo postavljeno veliko platno, na kojem će se gledati utakmica i naravno bina za voditelje, pjevače i slično. Policija je već počela pristizati da sve to obezbjedi kako bi prošlo bez problema. Vratili smo se nazad na Ilidžu, sreli dosta prijatelja, čestitali praznik jedni drugima i otišli smo u "Kamin". To je jedan lijep kafić na Ilidži, gdje uvijek za vrijeme utakmica reprezentacije bude odlična atmosfera i još bolji navijači. Pošto smo poranli, izabrali smo stol blizu TV-a vani i čekali početak utakmice. 
U 19:00 je i sudija označio početak utakmice. Nervoza je odmah počela. Svi smo jedva čekali da neko od naših napadača zatrese mrežu. Nama gledaocima činilo se to tako lahko, no to nije ni slično kako mi mislimo. Imali smo loptu u svom posjedu, ali ta lopta nije htjela u gol. Protivnički golman je skidao sve. Ti silni udarci Pjanića nisu prošli na našu žalost. A onda kaže Marjan: "Sad kad Džeko dobije loptu, sljedeći put biće gol." Zatim Džeko prolazi po lijevoj strani loptu dodaje Vedatoru i naravno to je gol. Svi smo skočili, baklje su se palile, svi su skakali, pjevali, grili se, nazdravljali i šta već ne. Nismo mogli vjerovati, to je taj gol koji nas vodi u Brazil. Više nismo ni mislili na kraj, to je to. Svi su samo čekali da sudija svira kraj i da krenemo se radovati. Nakon nekih dvadeset i pet minuta, to je upravo i uradio. Odsvirao je kraj historijske utakmice u kojoj je Bosna i Hercegovina naravno pobijedila i krenulo je veliko slavlje. Odmah smo se dogovorili da idemo pješke ka "vječnoj vatri". Neki su bili za, neki protiv, ali opet smo krenuli. Dug je to put trebao biti, negdje oko dva i po sata. Ali nas to uopšte nije zaustavljalo da vidimo Zmajeve, da s njima i još pedeset hiljada ljudi proslavimo i praznik i historijsku pobjedu reprezentacije. Ljudi su iz svih krajeva Bosne stizali u Sarajevo. Ludnica je bila na ulicima. Radovali su na sve načine. Plesali po krovu auta, sjedili u gepeku, nazdravljali na haubi, skidali se, mahali zastavama, šalovima. Bili smo zaista presretni. Ništa nas Bosance ne može skupiti na jedno mjesto kao velika sreća. To je bilo to. Kada smo došli gore bili smo okruženi desetcima hiljada ljudi. Svi su pjevali istu pjesmu, svi su imali neko obilježje Bosne i Hercegovine i svi su bili sretni. Toj sreći jednostavno nema kraja. Taj 15.10.2013 će ostati u nama, biće zapisan kao historijski datum za našu malu napaćenu domovinu.Slavilo se do kasnih jutarnjih sati. I reprezentativci su došli, momci zbog kojih su se svi tu i okupili.
Baklje su gorile, petarde, vatrometi. Veliko navijanje se čulo. Igrači kad su stigli samo su nastavili s nama u glas pjevati. Sreći jednostavno nije bilo kraja. I kada smo se počeli razilaziti radovali smo se. Bilo je četiri ujutro, kada sam stigao kući. U putu sam poželio odmah leći i zaspati, ali jednostavno i nakon umora i hodanja tog nisam mogao. Upalio sam računar i ušao na Facebook kako bi nastavio radovati se sa ostalima. Zaista taj 15.10 je bio veličanstveni dan za sve Bosance i Hercegovce.

utorak, 15. listopada 2013.

Neodgovornost nije pravi put

Bilo je to prije dvije godine. Išao sam u treći razred tehničke škole. Nije bilo nimalo lako, trebalo se mnogo učiti i mnogo truda uložiti da se dobije dobra ocjena. Moj školski kolega Marko, koji je ujedno i sjedio sa mnom u klupi nije doživljavao školu na način kao i mi ostali. On je u školu hodao iz zabave, da se druži s frendovima koji su često izostajali iz nastave i odlazili u obližnje kafiće cugati i pušit travu i ostala sranja. No svejedno, nije on bio ni tako loš. Ako je nekome zatrebala pomoć, uvijek je priskočio kako bi pomogao nekom. Škola i nastava mu je bio jedini problem. Često je markirao, nije dolazio u školu, a kad bi došao na nastavu onda bi bio pijan ili napušen. Stalno je zezao profesore, što se nama sviđalo jer smo se tome uvijek smijali. Mislio je da će to tako ići, ali nije išlo. Jedno vrijeme sam i ja sam upao u tu njegovu klapu i markirao nastavu. Iskušao sam čari alkohola i svakakve droge. Sve je to bilo super dok razrednik nije nazvao moje roditelje i rekao da nisam na nastavi. Doma su me dočekale svakakve prodike koje mi baš nisu bile potrebne. Kazna je bilo i više nego dovoljno, ali što je tu je. Odmaknuo sam se od tog društva i nastavio pohađati nastavu. Marka je to sve veselilo, neopravdani sati i jedinice koje su se svakim danom nizale jedna uz drugu. Ne znam uopće sta su mu roditelji doma rekli. Jesu li opće znali za njegove ocjene i vladanje? Prije dva tjedna je dobio opomenu pred isključenje, no nije ga nimalo dirnula. Samo se slatko smijao i razmišljao kud će ići kad dođe iz škole. Ništa nije shvaćao ozbiljno. Na kraju, izbacili su ga iz škole te je izgubio pravo na školovanje. Preselio se u Zagreb gdje je nastavio neku večernju školu. Tu i tamo se čujem s njim, odemo na neku cugu, no nije se nimalo promijenio.

ponedjeljak, 14. listopada 2013.

Kupovina auta

Bio je lep i suncan dan. Sa svojim prijateljima sam vec duze vreme radio , i zajedno smo skuplja pare i dogovarali se da kupimo neko auto.Bilo kakvo samo da imamo da se vozimo kad dodje leto.Radilo smo svakakve fizice poslove.Slagali smo drva,pomagali raznim ljudima u sredjivanju dvorista itd.Uradili smo dosta poslova i skupili oko 150 eura.Ali jedno vreme ljudi nisu trebali pomoc i niko nam se nije javljao.Pomalo smo bili i tuzni zbog toga sto su radovi stali i najverovatnije necemo moci da kupimo auto do kraja zime. Sedeli smo tako jednog popodneva i dosadjivali se,pricali i mastali o tome da kupimo neko staro auto,pa da ga kasnije sredimo i dovedemo u najbolje moguce stanje.Odjednom je u prodavnici u kojoj smo sedeli usao jedan covek. I zamolio nas je da mu pomognemo da odnese neke stvari kuci.Mi smo ga poslusali i kada smo usli kod njega u dvoriste,prvo sto sam zapazio bio je stariji auto BMW Kocka.Upitao sam ga dali je dobar ovaj auto.On mi je odgovario da ne radi.Ja sam ga tada pitao dali bi ga prodao.A on me je upitao dali bi ga ja kupio i koliko para dajem ? Ja sam mu odgovorio da imam samo sto sedamdeset eura. A on mi je rekao onda da idem kuci i da donesem pare.Bio sam jako srecan sto cu kupiti to auto.Otisao sam kuci i doneo pare tom coveku, a on mi je odgovorio da ce mi pomoci da ga oteram kod svoje kuce.Tako je i uradio i uvece kad smo ga doterali i istovarili.Odmah sam pozvao svoje drugove i zajedno smo poceli da ga rasturamo i zamenjujemo sve delove za nove.Prvo smo radili limariju zbog nedostatka novca inace radovi su isli jako sporo pa sam cesto puta pomisljao da prekinem to,ali uvek bi se vracao jer sam imao jaku zelju da taj auto pokrenem i da on ponovo radi kao nekad.Kako je vreme prolazilo tako sam i ja sve pare koje sam zaradjivao ulagao u auto.I posle nekih 5-6 meseci.Sredio sam BMW Kocku kao da je upravo izasao iz fabrike.Bio sam presrecan i pozvao sam svoje prijatelje da ga probamo zajedno.Celi dan smo se svi zajedno vozili i uzivali. I onda uvece kad sam dosao kuci oprao sam ga , ispolirao i parkirao ga u garazu.Uvece kad legnem da spavam uvek razmisljam o tome kako sam nesto staro sto je bilo za otpad pretvorio u pravu masinu.I drago mi je zbog toga..

nedjelja, 13. listopada 2013.

Derbi iz snova

Bila je subota a mi smo sa nestrpljenjem cekali nedelju i veliki derbi protiv malog selje.Bila je to utakmica za titiulu a mi smo znali da pobijedom otvaramo jos vecu nadu za titulu.I tako moji jarani i ja cijelu smo subotu proveli u navijanju i zezanju a pogotovo suparnickih navijaca koje smo provocirali do beskraja.I tako dodje nedelja jos sedam sati ostalo je do utakmice , jos veca je euforija vladala sati su sporo prolazili ali mi smo to znali iskoristiti.I tako doslo je tri sata pred utakmicu moji drugovi i ja spremili smo se i krenuli na okupljanje Horde Zla.Kada smo dosli na mjesto gdje smo se trebali okupljati bilo je hiljade navijaca koji su bili zagrijani za navijanje kao i mi.I tako krenuli smo prema nasem najvecem stadionu i jedinom domu.Pjesma se orila cijelim putem.I napokon kada smo dosli pred sjevernu tribinu morali smo cekati jedno pola sata da bi usli.I dosao je taj trenutak kada smo svi usli na tribinu i stali i svi u glas pjevali.Sa druge strane bila je skupina kospicara.I napokon su igraci izasli na teren jos vece navijanje sa nase tribine je krenulo osjecao sam kako se cijelo Sarajevo trese od nase pjesme,bilo je fantasticno.Nasa koreografija je bila spremna podigni smo je a sudac je oznacio pocetak utakmice nasa pjesam bila je jaca nego ikada pokazali smo sirom europe kako se navija i bodri za vjerni klub.Nase Sarajevo krenulo je ofanzivno a mi smo to znali i nagradit jos vecim i glasnijim navijanjem.Prvo poluvrijeme zavrseno je nasom incijativom ali rezultat se nije mjenjao ostao je isti i nakon prvog zvizduka glavnog sudije.U drugo poluvrijeme nasi ljubimci su krenuli jos zesce a mali seljo je branio cijelo drugo poluvrijeme kao i njihovi navijaci koji nisu mogli vjerovati sta se dogadja bili su u soku.I onda je uslijedio jedan prekid sa nase strane jer smo mi pravili spicu na tribini cijeli stadion bio je pod dimom a nasa tribina je gorila i jos vece navijanje prije tog prekida bio je slobodni udarac za nasu ekipu.Nakon sto se dimna zavjesa razisla sa stadiona slobodni udarac se mogao izvest nas najbolji igrac do tada Said Husejinovic uzeo je loptu sutirao i pogodio precku lopta se odbila a u toj guzvi najbolje se snasao Samir Nuhanovic koji je zatresao mrezu protivnika a onda je slijedio spektakl sa nase tribine pocelo je ludilo svi igraci u bordo dresovima doletili su pred nasu tribinu da proslave go.I tako nasa ekipa je uspjela sacuvat prednost do karaja utakmice a onda je sudija odsvirao kraj a mi smo svi skocili na ogradu imao sam osjecaj kako cemo svi proletiti na atlesku stazu.Nasi ljubimci dosli su ispred tribine i pocelo je navijanje nasi igraci su se radovali kao i mi a seljo je plakao kao i obicno.I tako se jos jedan derbi okoncao nasom pobijedom i dokaz kako smo najjaci u drzavi a i sirom...

subota, 12. listopada 2013.

Kriva odluka

Jednog dana u mom kraju, gdje se okupljamo ja i moja ekipa. Mi smo malo zajebani igrači jer volimo radit sranja po kvartu al malo kad se završi dobro. Jednog dana, sve je bilo dobro dok mojem frendu nij pala ''Pametna'' ideja na pamet. Dok mom glupom frendu nije palo na pamet da odemo do klade uplatit listić, al parama koje dobijemo od zlata koje će on uzet svojim starcima. Kod njega smo u sobi bili i čekali da on uzme to zlato, da odemo prodat i odigrat listić. Sve je on to uzeo, sve je to bilo super i krasno, on je uplatio listić, a lova je bila velika. Nadali smo se nekom dobitku, al opet teško, jer je dobitak bio 12,000,00kn. Uglavnom ti parovi su igrali sutra dan i zove on mene sutra dan navečer i dere se na telefon. I meni nije jasno šta je, kad kaže on dobili smo novce! Ja brzo obukao se i trk do njega da vidim jel laže il stvarno imamo novce. Kad ono, lik govori istinu! I nas dva sami, nadobudni dignut listić u kladionici kad kladionica naravno zatvorena. Krenemo doma, preko groblja kad odjednom izleti neki kurac, sa kapuljačom preko glave! Ja i on se prestrašili, a liku iz te jaknice koju je imao preko glave padne igla na pod. Ja i ovaj moj kreten ni više ni manje nego bježi gdje god te noge nose, da bi ovaj moj na kraju uletio u mali market koji se zatvarao i od straha pobacao sve unutra šta se nalazilo na policama. Vlasnik marketa je tad bio iza i čuo je lupanje i sve i odjednom sve staje. Nečuje se ni muha više! Prodavač se počeo derati „Izlazite, ne radite sranja! Uzmite šta vam treba!“. Tako je i bilo, ni više ni manje, uzeli smo parsto kuna iz kase i pobjegli! Ujutro je policija kucala na vrata, a stari sav ljut izvlači me iz kreveta i dovodi pred policajca! Taj dan, ma poželio bi da se nije desio, puno smo sranja radili, ko šta je pušenje trave, zajebavanja susjeda, al opljačkat neš ne namjerno! To je velika stvar! Od odlaska u kladionicu, dese se sranja!

petak, 11. listopada 2013.

Bolje kasniti 30 minuta, nego brzati 30 godina

Nedavno se u mom gradu odjednom desilo vise saobracajnih nesreca. Prvo su dva mlada momka poginula, a zatim i u jednom tezem sudaru , iz kojeg su na srecu svi zivi izasli , povrijedilo sest osoba.
Te su me nesrece podsjetile i na ranije saobracajne nesrece, na dvojicu momaka, koje nisam poznavao, koji su poginuli nakon pada sa motora. Zasto nam ovo treba? Kada cemo se opametiti? Zbog cega voznja u pijanom stanju, brza voznja , neoprezna, i slicno? Ono sto je najgore, i sto mene uzasno nervira, to je da neduzne osobe stradaju, na zalost ,vrlo cesto. To se desava zbog ovih budala, da ih drugacije ne nazovem, koje voze upravo u alkoholiziranom stanju, ili pokusavaju biti neki „frajeri“ pa voziti po malim ulicama i gradskim cestama preko 100 km/h. Sta je jos gore, zbog cega se ovo desava, pa jednostavno zato sto cak i policajci koji zaustave te budale koje voze nedozvoljenom brzinom, za nekih deset eura ce da ga puste bez kazne, a ta budala ce ponovo da „nabije“ gas i da opet juri po cestama. To stvarno nije uredu, pa zapitajte se vozaci malo, koliko neduznih osoba strada upravo radi toga. Kada pitate covjeka cega se vise boji : letom avionom, plovidbom brodom ili voznjom autom, on ce vrlo cesto dati jedan od prva dva ponudjena odgovora. Voznju kopnom, tj. Automobilima i motorima, niko ne shvaca ozbiljno , iako bi trebali, jer cinjenica je da se upravo tako najvise nesreca dogodi. Zasto nam ovo treba, to mi nije jasno. Postoje i ljudi koji kasne na neke sastanke i slicno, ali bolje je tridesetak minuta zakasniti, nego trideset godina poraniti. Zar ne? Zasto nam to treba ljudi moji, da stalno nalijecemo na te saobracajne nesrece, u kojima moze zavrsiti svako, kriv ili nevin, to nije bitno, jer kada se dozivi saobracajna nesreca, vrlo tesko prodje ko bez neke posljedice.

četvrtak, 10. listopada 2013.

Historijski dan

Danas je četvrtak. Ostalo je još samo 24 h sata do početka utakmice. Naime, riječ je o historijskoj utakmici između Bosne I Hercegovine I Lihtenštajna. Euforiju pred ovu utakmicu je već kulminirala. Isto tako je I u ostalim gradovima u cijeloj našoj zemlji. Donosim vam priču o našim pripremama. Naime, o čemu je riječ ? Organizovali smo, po drugi put naše zajedničko gledanje. Platno je spremno, piće, također. Jedino što čekamo je sudijski zvižduk. Na ovim pripremama se dugo radilo, nismo željeli da napravimo ni jedan propust. Posebno mi je drago što se odazvao I neki broj stariji ljudi koji su izrazili želju za ovim našim projektom. Sve ovo, bilo je nemoguće organizovati bez pomoći nekih dobrih ljudi. Tražili smo nešto novaca, a sabrali smo I više nego što smo mislili. Spremili smo I neki manji vatromet, da bi slavlje bilo upotpunjeno. Ljudi su me pitali, zašto na to gubim vrijeme, zašto ne radim nešto korisnije. U ovom trenutku za mene nije ništa bitnije do utakmica naših “zmajeva”. Kući odem samo navečer, prespavam I vratim se, da bih pomogao koliko god je moguće. Najveći problem bio je osigurati tako veliki prostor. Morali je biti natkriveno jer vrijeme I nije baš stabilno, pa nismo ništa prepustili slučaju. Ipak, uz pomoć dobrih ljudi I prostor je osiguran. Ljudi me pitaju šta ako rezultat bude neočekivan, pa sav tvoj trud padne u vodu. O tome mi se ne da ni razmišljati. Da ne vjerujem u njih, ne bih ništa ni pravio, ništa ni očekivao, jednostavno bio bih hladan. Naši momci me nikada nisu iznevjerili, nadam se da to neće biti slučaj ni ovog petka. Kako bilo, euforija je tu, čeka se početak utakmice. Nama ostaje da navijamo, da se veselimo, jer kako kažu, jednom se živi. Dosta je ovoj zemlji bilo patnje, vrijeme je da se nešto promijeni.

srijeda, 9. listopada 2013.

Sretni dani mog djetinjstva

Kao vrlo mali sam volio izlaziti vani i igrati se po citave dane. Ujutro od ranih jutarnjih sati do navecer dok mama ne bi urlala da udjem u kucu. Nismo imali nikakvih briga, jednostavno smo se osjecali sigurno, nismo razmisljali ni o cemu osim koju cemo igru igrati taj dan. Bilo nas je mnogo iz naseg naselja koji smo bili istih godina, ako se ne varam cak devetero. Tako smo svaki dan izlazili vani , igrali se cak i sa djevojcicama, ni to nam nije bio problem. Cak i kada smo krenuli u skolu nase igranje nije izostajalo, uvijek smo bili zajedno skupa. Gledali smo starije djecake i djevojcice uvijek su negdje zurili, bili nesto namrsteni, nikada nisu bili vani sa svojim prijateljima. Mi smo zivjeli tako jednostavno bez ijednog jedinog problema, naravno nije da ih nije bilo, nego ih mi nismo jos spoznavali. Bili smo opusteni uvijek nasmijani, nikada se nismo svadjali, uvijek smo saslusavali jedni druge. Svaki dan bi smo se igrali jednih te istih igara mada nam nikada ne bi dosadile. Evo sada imam sedamnaest godina, zavrsi razred u srednjoj skoli. Tek sada shvatam zasto su u to doba stariji od nas bili tako ushitreni uvijek negdje zurili, tek shvatak kada sam i ja dosao u tu poziciju. Nemam vremena prakticno ni za sta, rijetko vidjam moje stare prijatelje iz starih vremena sa kojima sam bio ne razdvojan. I oni uvijek negdje zure isto kao i ja, ponekad se ni ne pozdravimo, sto je jako ruzno, a bili smo ne razdvojni. Gledajuci danasnju djecu, kojih ima mnogo u nasem naselju. Nisu to djeca onakva kakvi smo mi bili, nema vise tog osmjeha, te spokojnosti, sigurnosti. Kada god naidzem ulicom oni se svadzaju, prepiru, "ja sam ovo, ja sam ono", "ja cu ovako, ja cu onako". Nema te radosti u njihovim ocima, kao da vec oni imaju neke probleme vece od odabrati igru koju ce igrati. Nema vise onih generacija, kao sto je moja, i malo stariji od nas, nema niti ce ih biti..

utorak, 8. listopada 2013.

Izlet

Dugo vremena smo u razredu dogovarali, da mi kao učenici organizujemo naš zajednički izlet. Došli smo na tu ideju, kada je škola odustala od organizacije izleta za sve razrede radi financijskih problema. Mi smo u razredu se dogovorili da će to biti izlet na Vrelu Bosne. Prva smjena smo bili čitavu sedmicu. Dogovor je bio za subotu.
I konačno dođe ta subota. Teško je bilo ustati, ali smo se nakanili. U osam sati smo rekli da se nađemo kod fontane u blizini mjesta gdje živimo. Otišao sam po dva moja druga i krenuli smo do fontane. Tokom čitavog puta, Edin je pričao, kako mu se nikako ne ide, kako nije raspoložen, naspavan. Mi smo ga nagovarali, i govorili da će to biti super izlet. Vrijeme nas je poslužilo. Sunce je to jutro obasjalo sve, na nebu nije bilo oblaka. Nije bilo ni hladno, s tim da je mjesec juni.
Došli smo do fontane i pričekali ostatak ekipe. Kada smo se skupili krenuli smo svi pješke ka Vrelu Bosne. Ponio sam ruksak, u njemu su bili sendviči, sokovi, čipsovi i raznorazne grickalice. U kesi sam ponio opremu za fudbal i loptu. Do Vrela Bosne, smo pričali, smijali se, zezali, pjevali samo kako bi nam taj put što prije prošao i kako bi što prije došli. Okolo nas su se čuli razni šumovi, cvrkuti ptica, šuštanje vjerovatno vjeverica. Stariji ljudi su bili zauzeli klupe, razgovarali su, čitali novine.
Psi su ležali sa strana u hladovini. Proletio bi po neki biciklista pored nas i protrčao neki sportaš. Bilo je divno, prvi izlet, bez neke starije osobe, prvi naš korak ka organizaciji nekoj. Dolaskom na Vrelo Bosne, potražili smo adekvatno mjesto, za naš privremeni smještaj i odmor, to jest zabavu. Sve smo pripremili, izvadili smo karte, "čovječe ne ljuti se" i još neke razne vrste igrica. Pošto nas je bilo dosta, nisu svi mogli igrati jednu igru. Pa su tako slušali muziku, ganjali se, igrali žmurke, odbojke, badmintona i slično. Polahko je bilo toplije i toplije. Ljudi su dolazili, tražili mjesto za sebe, klupe su već bile popunjene, igralište za djecu je bio već pun.
Pristizali su ljudi, vjerovatno da iskoriste slobodan dan i lijepo vrijeme na što bolji način. Meni je bilo super, družili smo se, pričali, igrali, pazili jedni na druge.
Uživali smo. Cijeli dan je bio kao iz snova. Nije bilo deranja nastavnika ili nekog da nam govori "Ne to", "smiri se" itd. Bila je opuštena atmosfera.
Dan je prolazio, mi smo sve zadovoljniji bili i sretniji. Negdje oko šest sati poslije podne, odlučili smo krenuti nazad. Svi smo se opet skupili, spremili stvari, smeće pokupili i bacili u kantu i krenuli kući. Već je bilo malo zahladnilo. Opet na povratku smo radili skoro sve isto. Razgovarali, smijali se, pjevali, gledali ljepotu prirode, slušali razne zvukove.Bili smo oduševljeni. Edin je bio sretan i nasmijan. Upalilo je što smo ga nagovorili da krene s nama na taj "mini izlet".
Na svima se vidjelo da su sretni i zadovoljni. Svi smo se nasmijani vraćali domovima. Bio je to naš prvi izlet, kojeg smo mi bez ičije pomoći organizovali.

ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Nogometna liga mladih

U kvartu na betonskom igralistu, nas 15ak mladica uvijek je igral nogomet. Svaki dan koji smo imali slobodan igrali bi smo nogomet. Igrali smo jako dobro. Nikad se nismo podvadjali, niti nesto slicno. Igrali smo složno. Htjeli smo se natjecat, napraviti klub te igrati ligu, no nitko nije imao novac da nam osnuje klub. Tako je covijek po imenu Marijan, bio je trener u par velikim klubovima, gledao nas je svaki dan, posto mu je kuca bila krajem igralista. Rekao nam je da bih nas rado trenirao, ali nema novaca da se osnuje klub. Jednog dana isao je plakat, na kojem je pisalo da pobjedink osvaja 10.000 kuna. To nam nije bilo dosta, no svakako nam bi to znacilo, jer bi si mogli kupiti neku opremu. No bilo je jako puno ekipa, nitko nije ni posmilio da cemo osvojit prvo mjesto, no ipak smo se prijavili. Dobili smo tri suparnika u grupi. Mislili smo da ce biti jako tesko, no u nasoj grupi smo sve dobro pobijeđivali. To dobri stari trener nam je govorio taktike, i sve ostalo. To nam je jako puno pomoglo. Iz Utakmice u utakmicu bili smo sve bolji. Tako smo dosli do finala. Pripremali smo se, za tu vaznu utakmicu, posto ni mi ni protivnicki igraci nisu imali niti jednog poraza. Igrali smo dobro, usli dobro u utakmicu,no do prvog poluvrijemena bilo je 3:0 za njih. Misli smo da je gotovo. No do kraja utakmice preokrenili smo utakmicu na 4:3 za nas, te odnjeli pobijedu. Trener Marijan je bio ponosan na nas. Dobili smo lovu, no bilo je premalo, tad smo dosli na jednu jako dobru ideju. Klađenje, to je bila nasa ideja, posto je Marijan iskusan, pitali smo ga za pomoc. Uplatili smo svih 10.000 kn, te osvojili 115.000kn, nismo mogli vjerovat. Tad smo otvorili svoj klub, Marijan nam je bio trener, te smo svaki put bili prvi, bili smo najbolji u ligi, napredovali smo, no kad smo svi malo ostarili, nije nam se vise dalo igrat, te smo preustili mladjim uzrastima da igraju, no niti jedni decki, nisu bili dobi kao mi.

nedjelja, 6. listopada 2013.

Pusta zemlja

Uvijek sam se osjećao tako napušteno. Nitko me nije volio zapravo. Svi su mi pokazivali svoje lažno lice, koja je bila pokrivena jednom maskom istine. U školi kao dijete, maštao sam samo o tome da se igram s drugim djecama. Ali ona su me izbjegavala, nisam znao zašto.. To me i dan danas prati moja loša 'sreća' . Zapravo djetinjstvo mi i nije bilo tako veselo i dobro kao i svima drugima. U to mogu biti sigurno. Kao da sam nešto loše skrivio, i morao sam prolaziti kroz svu ovu patnju. Mama mi nije dolazila ušuškati u krevet, ispričati kratku pričicu i poljubiti me za laku noć . Nije mi pomagala oko domaćeg rada, ponudila se da zajedno pravimo kolače, sve to je bilo samo izmišljotina. Mama nas je fino napustila sa nekim drugim čovjekom. Tata, tata koji je imao puno posla raditi, nije imao vremena za mene. Bili smo kao siromašna obitelj. Naravno da tata ne može niti itko, moze zamjenjivati mamu , ali ja to nikad nisam iskusio kako je to imati mamu, pa sam pustio tatu, da me bar na nekakav način uspije razveseljavati. Mučilo me što sam i išao u školi i onako ljubomorno buljio u vršnjakove dobre mobitele. I ja sam isto tako želio , ali tata mi to nije mogao priuštiti. Prijatelji su me zbog toga odvajali od sebe, i smatrali me čudakom iz starog vijeka. Suze su mi krenule iz očiju. Suze bistre tužne istine. 
Morao sam prihvatiti činjenicu tko sam i što sam, i da nastavim dalje sa svojim životom. Iako nisam imao što su i drugi moji takozvani 'prijatelji' , bar cu jos uvijek imati tatu koji će voditi brigu o meni i pružiti očinsku ljubav. A izbjegavanje od mene, morao sam nekako pretrpiti i dignuti glavu gore i nastaviti dalje. Život je nepravedan kad si sam.

petak, 4. listopada 2013.

Igra na srecu


01.06.2013 - Datum kada je moja generacija zavrsila jedan deo zivota ,koji ce nam svima nama ostati u sto boljem secanju.Taj datum je bio kraj skolske godine i zavrsetak moje srednje skole.Zadnji dani naseg skolovanja,prolazili su jako brzo.Sa jedne strane smo bili tuzni zato sto se rastajemo , aa sa druge strane smo bili jako srecni zato sto zavrsavamo skolu i sto ce svako uci u neki novi zivot i naci dobar posao , porodicu itd. Poslednjih skolskih dana ja i mojih par drugova gotovo da nismo ni dolazili u skolu. Svakog dana bi se spremili kao da cemo otici u skolu,ali mi smo zapravo obilazili kafice i kladionice. Za to je preko nekih cinkarosa iz odeljenja saznao moj razrednik i odmah je obavestio moje roditelje i roditelje moji najboljih drugova. Kada sam dosao kuci,otac je poceo da mi vice, i govori kako ce me prebiti zbog toga sto pred kraj godine kako on to kaze zelim da izgubim razred.Ja sam mu rekao da je sad kraj skolske godine i da su sve ocene zakljucene i da mozemo da radimo sta hocemo. Na to me je on osamario. Ja sam samo rekao '' dobro '' i izasao sam napolje.Pozvao sam svog najboljeg druga Marka i zajedno smo otisli do obliznje kladionice.Kod sebe sam imao nesto malo dzeparca oko 20-tak eura. I onako sav besan rekao sam drugu da cu sve ove pare uloziti na kladionicu pa sta bude neka bude.Celo vece smo ja i on sastavljali parove i razmisljali o tome na koga da se kladimo.Narucili smo par piva i onako gladni to nas je brzo uhvatilo i ja sam otiso kasno kuci,ne misleci na ticket.Sutra dan kad sam ustao,spremio sam se i resio da odem do skole.Bilo mi je jako dosadno,ali sam nekako izdrzao taj dan u skoli.Kad sam stigao uvece kuci,seo sam na krevet,i onako pregledavao sta ima na TV-u i odjednom sam na programu video utakmicu Manchester City - Bayern. Brzo sam se setio na svoj ticket ,izvadio sam ga iz zadnjeg dzepa,farmerica i otvorio.Gledao sam u ticket i palo mi je napamet da proverim rezultate na teletextu. Otvorio sam teletext i pogledao da sam sve utakmice prosao ostala je samo jos utakmica Manchester City - Bayern Munchen,koja se upravo emituje na TVu.Ostalo je jos par minuta do kraja a Bayern je vec tada vodio 1:3.Naravno ja sam znao sta da igram i kladio sam se na Bayern.Bio sam presrecan kada sam video da sam dobio 120 eura na ticketu. Odmah sam pozvao svog prijatelja,spremili smo se i sutra dan zajedno otisli da podignemo novac.Isplatili su nam pare i odmah smo kupili po paklicu Marllbora i otisli na kafu.Ovo je bio jedan lepsi dan u mom zivotu,bilo mi je jako drago sto sam dobio malo vece pare na kladionici.Iako ljudi govore da je kocka porok,ja to mislim,ali i dalje cu nastaviti da se kladim i pratim fudbalska desavanja..

četvrtak, 3. listopada 2013.

Djed

Još od ranog djetinjstva volio sam putovati, istraživati upoznavati. Jednostavno kad god bi mi roditelji rekli idemo ovdje, ondje, ja sam bio presretan, ostavljao sam drugove, igračke, sve samo da bih išao. Moj djed je bio lovac, kad god je bila sezona lova, on bi prvi otišao u lov. Imao je lovačkog psa trobojca. Pas obučen za lov.
Ja sam bio osmi razred osnovne škole, i bio je vikend. Jesen je bila, već se ložilo u kućama i djed me pozvao da idem s njim dva-tri dana u šumu, u lovačku kuću, šetat ćemo, loviti, zezati se i slično. Ja sam bez razmišljanja pristao na to, jer sam želio vidjeti i to, imati susret sa tim divljim životinjama, vidjeti kako oni žive gore tokom sezone lova. Petak poslije škole, spremio sam se i uputio do djeda. On, stariji čovjek, sporiji još uvijek se spremao. Pomogao sam mu u tome, stavili sve u džipa, psa stavili u njegov boks i krenuli smo.Putovali smo dva do tri sata, išli smo dosta daleko od mjesta u kojem mi stanujemo. Bio je to divan prizor, lišće sa svih strana, zvukovi životinja, već mrak pao u šumi. Zaista divno je bilo, ja sam bio presretan. Napkon, dođošmo i u tu kuću.To je bila stara, drvena kućica.Fr


iško ofarbana, okolo uređeno lijepo. Klupe i stol za sjediti i jesti, fino natkriveno. Kamenjit put do ulaznih vrata. Natkriven parking za auta. Kućica ni mala ni velika, imala je dva sprata. Na donjem spratu je bila kuhinja, kupatilo, dnevni boravak i soba sa trofejima. Na gornjem spratu, tri spavace sobe, jedna soba za odmor fini i kupatilo.
Djed mi je ispričao sve kako to ide, i da već ujutro u šest sati idemo u lov. Tako je i bilo, jeli smo, spremili se, utoplili i krenuli. Putovali smo petnestak minuta do jednog mjesta. Tu su bile merdevine za penjanje na drvo. Bila je napravljena mala kućica na drevetu sa prozorima i dvije stolice. Tu mi je djed rekao kako je godinama boravio i uvijek odatle ih čekao, ali da nikad nije znao šta će naići. Jer skoro sve životinje prolaze tim putem. Bilo mi je drago što ću vidjeti toliki broj životinja.

Djed je rekao, da se sad vuk lovi, i da ostale životinje ćemo samo ispratiti pogledom, ali da ih nećemo dirati. Prolazili su jeleni, srne, vjeverice, lisice, no mi smo samo ih gledali i uživali. Pola sata nije prolazilo ništa, djed se spremao, nategnuo je pušku i čekao. Rekao mi je da budem tih sad i da samo pratim. Iz daljine su se čuli vučji zvukovi, zavijanje. Ali to i nije bilo baš tako daleko. Polahko, sve više su se čula šuškanja. Trava, drveće, žbunje sve je suštilo. Pogledao sam u djeda, bio je smiren i skoncentrisan na ono što radi. Taman kada sam okrenuo glavu prema prozoru čuo sam pucanj jedan, a zatim i drugi. Djed je ustrijelio vuka, no nije se micao. Ja ga nisam htio ometati dok ne završi. A onda spusti pušku, pogleda okolo i reče da je sigurno. Sišli smo dole, bio je tu veliki i dug vuk, tamno siv. Jezik mu je bio isplažen, a oči otvorene, veliki zubi koji bi ubili svakoga. 

Djed je uzeo potrebnu opremu, umotao vuka u veliku vreću i vukao ga putem. Nismo ga mogli nositi bio je pretežak, a i morali smo požuriti, jer je već mrak bio. Tek kada je djed ostavio vuka na sigurno i kada smo mi sjeli za sto da jedemo, onda se tek oraspoložio nekako. 
Rekao je da je prvi, a možda i jedini koji je ove sezone ulovio vuka. Rekao je da idemo ujutro nazad kući, jer on to mora odnijeti u njihovo društvo i uraditi sve što je potrebno u vezi toga. Ja sam rekao uredu, i otišao sam u sobu spremiti svoje stvari. Kada sam spremio legao sam, nisam dugo mogao zaspati, razmišljao sam o svemu ovome, bio jako sretan, a u isto vrijeme i tužan što sutra idemo kući.Svanulo je ujutro, doručkovali smo, sve spremili i ubacili u auto. Sjeli i lagano se zaputili ka našim kućama.

srijeda, 2. listopada 2013.

Tužni život.

Sjećam se iz dana u dan, kako se prije igralo, kako smo prije družili svaki čas, svaku minutu, uvijek bili zajedno i ne razdvojivi bili. Prije smo znali smisao za život, no kroz godine se promijeni mnogo toga. Sada je to već drugčije, djeca provode više vremena na kompjuteru ili drugim multifunkcionalnim stvarima koje koristimo u današnjim danima svakodnevno. Ljeti su djeca išla igrati se fudbala, košarke i ostale sportske aktivnosti, pa su volili se i družiti, a zimi se išli skijati i plizatisa rajom pa ćak i odrasli sa nama, a danas možda izađemo samo na polje da lopatamo snijeg sa puta. Živim u gradu, okruženim bagrama i drogerašima i trebam izbjegavati takve osobe, osobe koje mi mogu uništiti budučnost i upropastiti me. Drugova u blizini nemam, svi su se odselili otišli u inozemstvo ili jednostavno nisu blizu mene. I tako godinama sam jedan dječak koji nije nikada imao pravo društvo i samo bilo i igralo se, ali ipak sam izdržljiv i imam cilj koji me jedino spašava da ne budem neka bagra, taj cilj je moja škola i moja želja da odem u inozemstvo, da tamo živim i da tamo radim, sagradim obitelj i da ostarim. Sve to mogu napraviti realnošću samo ako budem učio i to sam shvatio kroz godine, no sada bi trebali svi shvatiti zašto Stara nabraji svaki dan isto i zašto da učimo školu, ona je u pravu jer zna šta nas čeka, ako ne budemo učili ju. Prolaze oni dani u kojima smo bili slobodni, slobodni od obaveza, od škole i od brige, dani koje bi vratio prvom pruženom šansom, no to je ne moguće, i biti će nam još teže sada, kroz godine. Pokušajem najbolje od toga napraviti i potruditi se da mi bude bolje u budučnosti, a do tada učiti školu i zahvaliti se roditeljima ono što su nam pružili.