Klizaliste

Posto u mom gradu snijeg rijetko kada padne, a i kad padne brzo se otopi, jedva sam docekala da se otvori klizaliste. Svake godine se blizu centra grada napravi umjetno klizaliste kako bi i mi se mogli negdje zabaviti, a da ne moramo putovati daleko. Jedva sam docekala vikend da se i ja okusam opet u klizanju. Nasla sam se s frendovima u gradu i odma smo odlucili otici da vidimo kako su ove godine uredili. Bila je ogromna guzva jer su svi htjeli okusati se na ledu. Bilo je i starih i mladih, roditelja s djecom, i svi su jedva iscekivali svoj red na ledu. Sve klizaljke su bile iznajmljene pa smo morali sacekati malo. Oko klizalista su bili razni standovi, pa smo odlucili provjeriti sta se sve nudi. Bilo je tu sokova, kuhanog vina, pive, ali i kuhanog kukuruza, pecenih kestena, kokica, secerne vate. Stvarno smo se odusevili i svatko je kupio nesto za sebe kako bi nam vrijeme brze proslo dok cekamo i nas red na ledu. Nakon oko sat vremena cekanja napokon smo docekali. Zgrabili smo klizaljke, obukli i krenuli se okusati u klizanju. Posto nismo bas neki klizaci u pocetku smo se svi drzali ograde i pokusavali odrzati ravnotezu. Nakon nekog vremena smo se ohrabrili i tada je krenula prava zabava. Bilo je dosta ljudi, padalo se, smijalo, neki su pokusavali izvesti razne piruete, ali najcesce su zavrsavali s guzicom na ledu. Ali bilo je veselo, svi smo se smijali i nitko se nije ljutio na to. Padala sam i ja, jer iako izgleda lako, bas i nije lako odrzat ravnotezu na ledu. Nakon sta smo se umorili od silnog padanja i puzanja po ledu odlucili smo da i drugima damo klizaljke da se zabave. Klizaliste ce tu ionako biti mjesec dana, a mi cemo se sigurno vratiti jos koji put. 

Izbacenje iz skole

Dok sam još išao u osnovnu školu, bio sam nemiran, pravio sam razne probleme, ali nikad to nije bilo toliko strašno. Imao sam smanjeno vladanje nekad, roditelju su par puta morali doći u školu, ali sve što sam činio nije bilo opasno. Nije nanosilo nikome veliku štetu, niti ozbiljne posljedice. Kada sam se upisao u srednju školu i počeo ići u nju, kao da sam se smirio. Bio sam mirniji pošto nisam nikoga poznavao, na početku mi je bilo sve novo, nisam toliko nemiran bio i neki "belaj" sve dok nisam upoznao novo društvo. Bila je to grupica od četiri učenika iz razreda uključujući i mene. Išli smo zajedno uvijek, pa smo se tako dobro upoznali i bližili. Bili su problematični što je mene privuklo da se družim s njima. Pravili smo razne ludarije po školi, zezali profesore, ismijavali ih kao i u učenike, bježali sa nastave i slično. Za sve to smo uvijek bili kažnjavani, jer direktor škole i nije baš neki fini čovjek. Bio je ogroman građom, krupnog i dubokog glasa, a i opasan. Tokom školovanja, bilo je dosta zanimljivih i "ludih" situacija, ali jedna mi je ostala u sjećanju. Ta jedna me je koštala te škole, i nažalost nisam mogao nastaviti školovanje tu. Bližio se kraj prvog polugodišta u trećem razredu, i kao i svi, tako i profesor matematike počeo je sa ispitivanjem, testovima, pismenim zadaćama i svim ostalim. Imao sam dvije slabe ocjene, tako da je bila dovoljna još jedna i da padnem na polugodištu. Profesor je bio miran, povučen, nije galamio, prava dobrica. Bojao se svih muškaraca u razredu, bježao od nas, radili smo šta hoćemo. Jedan čas uzeli smo i zapalili sveske, sve se usmrdilo i učionica je bila puna dima. Otvorili smo prozor i izbacili je u snijeg dole. Njemu to nije bilo pravo i odlučio je da nas krišom upiše u dnevnik, a pritom i da slabu ocjenu. Mi to odmah nismo vidjeli i on je to učinio. Nakon par trenutaka, štreberi iz prvih klupa su nam rekli da je to učinio i da postoje male šanse da prođemo. Nas je to razljutilo, te smo se sva četvorica zaletili na njega. Gurnuli smo ga, prislonuli uza zid i oteli dnevnik. Provjerili smo je li to zaista učinio. Kada se ispostavilo da jeste, uzeli smo izderali stranice dnevnika i bacili kroz prozor. Taman kada smo to učinili, na vratima se pojavio strašni direktor sa svojim zamjenikom. Odmah se počeo derati na nas, prijeteći nam. Mislili smo da nije baš toliko ozbiljan, sve dok nas nije pozvao u kancelariju. Kada smo sišli dole, rekao je da pozovemo svoje roditelje i počeo je preturati po dokumentima učenika. Znao sam da to ne valja, za sve smo krivi, posebno ja, jer sam se odao tako lošem društvu. Ubrzo su stigli roditelji, a i policija koju su pozvali. Išli smo na ispitivanje, dali svoju izjavu, a kao poklon dobili svoje papire i izbačenje iz škole..

Najbolji igrac

Sve je pocelo nekad davno,u mom kvartu. Bio sam mali,i kao svako dijete pikao loptu po kraju. Donosio vodu starijima,kupio loptu i ostalo. Tako samo polako srastao u igraca. Trenirirao sam u lokalnom klubu,ali je uskoro dosao AC Milan Camp. Prijavio sam se misleci da nemam sta izgubiti,a i ispostavilo se tako.
Prosao sam kroz sve mladje kategorije i onda par godina nakon...
Jednog dana sam uspeo osvariti svoj san i postati najbolji fudbaler na svetu. Cela sezona mi je isla dobro, davao sam puno lepih i dobrih golova, davao sam takodje i prelepe asistencije. Svi ti golovi i sve te asistencije su mi puno znacile, takodje i timu. U toj sezoni sam veoma dobro igrao, i veoma sam zadovoljan. Trener je takodje bio puno zadovoljan. U toj sezoni bili smo kvalifikovani za Ligu Sampiona. Bio sam puno uzbudjen, jer sigurno ta Liga Sampiona moze odluciti, hocu li biti najbolji igrac na svetu ili ne. Igrao sam za AC Milan. Ekipa je bila odlicna, igrali smo veoma dobro, slozno, timski i bez svanje. U zadnje dve sezone smo takodje odlicno igrali, bili smo najbolji na svetu. Trener je bio odusevljen nasom igrom, i na licu mu se videlo da je veoma srecan stime. Vec na prvoj utakmici protiv Ajaxa sam dao sve od sebe. Zabio sam tri gola i dao jednu asistenciju. Na toj utakmici stekao sam samopouzdanje i vise se nisam ni plasio za dalje utakmciu u Ligi Sampiona. Na svakoj utakmici sam blistao, svima je vec bilo jasno, da trenutno boljeg i nema. Grupnu vazu smo prosli kao iz sale. Bez remija i bez izgubljene utakmice. Za sada sam bio najbolji strelac i asistent u isto vreme, sto nije skoro nikome poslo za rukom. Zadovoljan sam bio, to jest prezadovoljan, jer je ta zlatna lopta na spanskom "Ballon D'or" na neki nacin vec moja. Ali znao sam da se do kraja Lige Sampiona moram truditi, da nebih izgubio tu titilu najboljeg strelca a i asistenta. Saigraci su se trudili da sto vise budem u centru paznje i da sto vise dobivam lopte, a i takodje i trener da sto vise i igram. U Ligi Sampiona smo isli veoma dobro, sve smo pobedjivali lako i bez puno napora. Polufinale je nekako bilo najteze. Sastali smo se sa FC Barcelonom. Posle nas najboljim timom sveta. Utakmica je bila veoma teska, ali smo ih nekako pobedili. Takodje i na toj utakmici sam blistao. Finale mogu vam reci i nije bilo bas tesko, pobedili smo rezultatom 3:0 i osvojili Ligu Sampiona. Posle nekog vremena, bio je odabir za "Ballon D'or". Ja i jos dva igraca su bili u tom "Triu" za zlatnu loptu. Kao sto je i bilo ocekivano, ja sam je osvojio. Bio sam vise nego previse srecan zbog toga, jer mi se ispunio san i postao sam najbolji igrac sveta. Sledeci cilj mi je ta du i ostanem, i ako Bog da, da i sledece godine osvojim tu zlatnu loptu i da takodje blistam u sezoni.

Ozlijeda ruke

Svaki mjesec naša škola bi organizovala nogometni turnir na kojem su moguli učestvovati svi razredi naše škole. Igrači ekipa morali su biti samo iz jednog razreda, tako da je turnir često imao dosta ekipa. Igrao sam na svakom turniru, zajedno sa svojom ekipom, ali jedan će mi ostati u dugom i tužnom sjećanju.Bio je mjesec maj, lijepo vrijeme već bilo, sunce grijalo na sve strane. Petak, škola organizovala turnir odmah poslije nastave. Mi smo se prijavili, kao i mnoge druge ekipe. Bile su po prvi put uvedene nagrade i to velike. Imali smo jak sastav, nismo imali problema s povredama igrača, tako da smo išli na osvajanje turnira. Odmah poslije nastave, otišli smo po opremu i krenuli ka vanjskom terenu. Kada smo došli, tribine su pune, igrala se već prva utakmica, organizacija je bila na nivou kao i uvijek. Lijepa umjetna trava privlačila je sve ljubitelje fudbala pa tako i nas. Odmah smo se presvukli i počeli zagrijavati s loptom. Igrala se grupna faza, po četiri ekipe su bile u grupi, i svaka je protiv svake igrala, tako da su prolazile dvije prvo plasirane ekipe. Nakon završetka I grupe, uslijedila je i II grupa u kojoj je bila i moja ekipa. Prvu utakmicu smo igrali protiv favorizovanog IV-4. To je ekipa koja je najviše puta dosada osvojila turnir i koji uvijek idu na pobjedu. Znali smo da neće biti lahko i da ćemo teško izvući i neriješen rezultat protiv njih. Ušli smo u utakmicu ofanzivno, napadali, ali nismo imali sreće. Promašili smo par sto postotnih prilika i uslijedile su dvije kontre i dva gola. Nakon prvog poluvremena rezultat je bio dva nula za njih. Znali smo da moramo odmah u drugom poluvremenu dati gol da bi se vratili, tako je i bilo. Odmah po početku drugog poluvremena postigli smo na sreću pogodak, lopta se odbila od njihovog igrača i prevarila golmana. Igralo se na našoj polovici, htjeli su se osigurati, ali nisu mogli dati gol. Uslijedila je kontra, lopta je išla ka meni, išao sam sam na golmana. Kada sam se okrenuo vidio sam da me jedan igrač stiže, sačekao sam ga i loptu prebacio pored njega, ali sam odjednom osjetio jaku bol i pao sam. Bio je to lom ruke, igrač je nakon što je proletio pored mene, zapeo i pao mi na ruku. Čim sam ustao, primjetio sam da je to težak lom i da su slomljene dvije kosti. Ustao sam odmah i krenuo ka Domu zdravlja s jaranom, bol je bila prevelika, ruka je malo otekla već bila. Kada sam došao gore, poslali su me u Hitnu. Na dalnjim pregledima uočili su da je to ozbiljna povreda i da ću morati biti podvrgnut operacionom zahvatu. To me je jako plašilo. Nakon par sati kada sam se probudio, ležao sam u sobi sa drugim pacijentima, pogledao sam na ruku, bila je stavljena u određeni položaj i otac mi je rekao da je ne smijem pomjerati. Rekao mi je da više nikad neće biti u funkciji kao prije i da je to teška ozlijeda. Počeo sam plakati i nisam mogao prestati, bilo mi je krivo i žao što sam radi jednog nogometnog turnira tako ozbiljno povrijedio ruku, koja nikad neće biti ona stara. Kasnije sam išao na razne terapije, vježbao i trenirao, ali nikad to nije bilo kao prije.

Incident s bivsom

To je bilo jedne zimske i jako hladne noći. Ustao sam rano i pripremio se za Dan, razmišljao sam šta ću da radim i da li ću sam biti ili sa kolegama otići. Poslije jutarnjog doručka i kahvice, nazvao sam svoje kolege, smotanog Damira i Amara šminkera. Pričali smo šta ćemo da radimo, onda smo se dogovorili da ćemo da idemo na skijanje na jedno brdu zvano „Ratiš“, no prvo bi trebali pripremiti sve. I tako ja i Damir odemo sve to fino spakovati, hranu da jedemo kao energija za skijanje i suha odjeća ukoliko se mnogo pokvlasimo, da se ne bi prehladili. A međuvremeno Amar šminker je otišao da nađe djevojke neke, da idu s nama na „Ratiš“, tražio je po gradu kao luđak i sreo je tri školske drugarice, s kojima smo bili jako dobri i naravno jedna od tih je bila moja bivša, ali Amar to naravno nije ni pratio, jer je samo htio da obavi svoj zadatak i da se idemo više skijati. Ja i moj kolega Damir smo bili sve spakovali i samo još čekali Amara da dođe sa Djevojkama da se imamo s još nećim zabaviti ako nam dosadi skijanje. Kroz jedno pola sata dolazi napokon Amar sa djevojkama i ja uvidim svoju bivšu kako ide zajedno sa ostalima. Bilo mi je jako neugodno jer se nismo baš pošteno rastavili, varao sam je sa drugaricom koja hvala bogu , nije bila. I tako mi krenemo svi zajedno na „Ratiš“ da se idemo skijati. Nakon nekoliko sati smo stigli na „Ratiš“ , ostavili svoje stvari u jednoj Vikendici koja je bila zajednička i svi iz našeg okoliša su je mogli koristiti. Onda smo počeli se skijati i sankati sa djevojkama oko osam sati i već se počelo smrkavati, te smo krenuli kući. Bilo je nama svima jako zima, te su se svi zagrlili da bi bilo vruće svima, naravno ja sam morao se sa bivšom jer nemam tolike sreće da dobijem drugu. Zagrlili smo se mi i idemo kući, međutim, nešto nas je navratilo da idemo polahko i tako kako mo stigli kući, ostali su otišli a ja i moja bivša zajedno otišli mojoj kući i prenoćiti.

Prijatelji zivotinja

U nasem gradu se svake subote organiziraju razna dogadjanja na glavnom trgu. Kako nisam imala nista u planu zvala sam prijateljicu da idemo malo prosetati i vidjeti sta su pripremili ovoga puta. Dolaskom na trg vidjeli smo razne satore, balone i znali smo da necemo pozaliti sta smo dosle. Na nase veselje docekalo nas je puno pasa i macaka. Naime lokalni azil je organizirao akciju udomljavanja tih zivotinja. Bilo je raznih pasmina pasa, velikih i malih, stenaca, macica. Skupljali su i donacije kako bi nastavili s daljnim radom, hranu, cijepljenje i steriliziranje tih napustenih zivotinja. Prodavali su i majce, salice i kape sa porukama o brizi za zivotinje, te sa raznim slikama pasa i zivotinja. Na nekim standovima se mogla i kupiti razna oprema za pse i macke, povodci, hrana, samponi, zdjelice, sve sta vam treba za brigu za vasega ljubimca. Skupilo se puno ljudi i i svi su bili odusevljeni, a pogotovo djeca. Dosli su i novinari kako bi pomogli promociji ove akcije. Kupila sam si majcu i donirala kako bi im barem malo pomogla, a i da imam uspomenu na ovaj dan. Bio je uzitak vidjeti nasmijanu djecu kako se igraju sa zaigranim pascicima, al i macke koje zadovoljno predu dok ih svi maze. Bilo je i onih koji su imali razna pitanja, a volonteri su strpljivo svakome objasnjavali da u zivotinje dresirane, cijepljene te da se mogu odma udomiti. Iako su djeca nagovarala roditelje da odma posvoje psa ili macku naravno nije tako jednostavno jer briga o zivotinjama zahtjeva puno volje, truda ali i vremena. Sutradan u novinama je izasao clanak o toj akciji, i saznala sam da je velik broj zivotinja uspjesno udomljen ali i da je skupljen velik broj donacija tako da ce azil koji pomaze zivotinjama i dalje nastaviti s radom. Drago mi je da je akcija uspjela i da sam i ja pridonijela barem malo.

Mahalska igra

Bilo je prije 2 godine, negdje predkraj skolske godine. Sa obzirom da je skola zavrsavala vecinu svog slobodnog vremena sam provodio vani sa jaranima iz mahale. Tarik , Benjo , Ado itd.. U mahali je bio jedan most , na cijoj ogradi su mnogi pjani hodali . Tako i mi iz mahale , poslije svake igre u kojoj neka ekipa izgupi , ta ekipa je morala hodati po toj ogradi. Ta ograda je bila siroka cca 20 cm . Zanimljivo , niko nije upao u rijeku , to radimo skoro 2 godine i svi su uspjesno presli . U mahali su se organizirali turniri u nogometu . Ekipa iz susjedne mahale je prvi put ucestovala na turniru i nisu znali za to nase pravile poslije izgubljene utakmice. Neki iz nase ekipe su za svaki slucaj uvjezbavali hod po ogradi ako bi slucajno izgubili , ali za to su bile male sanse jer poslljedne 3 godine mi osvajamo taj turnir. I dosao je taj dan .. Mi smo na terenu od ranog jutra . Ljudi se polahko skupljaju .. Turnir je trajao 4 sata , i nasa ekipa je ponovo osvojila turnir. U finalu smo dobili bas ovu novu ekipu , koja prvi put ucestvuje. I kada su oni krenuli sa stadiona , potrcali smo za njima i zaustavili ih. Odveli smo ih do mosta , i objasnili im pravila nase igre. Cetvorica su uspjesno presla ali posljednji se poceo derati na nas , govoreci kako je ovo cisti bezobrazluk. Tada je doletio frajer kojeg smo zvali bob , imao je oko 200 kg i podigao ga lagano na ogradu. Poceo je hodati i negdje na pola mosta desilo se ono sto se nikako nije smjelo desiti - Upao je u rijeku. Najgore od svega je to sto je rijeka imala puno virova , i lahko ga je vir mogao povuci . Na srecu uspjeli smo ga izvuci . Izvinjavali smo mu se pola sata , a on nam je uz smijesak oprostio i rekao da nam je ovo odlicna igra , ali veoma opasna.

Odlazak na selo

Bio je lep i suncan letnji dan. Sa svojim najboljim drugom sam sedeo ispred prodavnice i ispijao hladno pivo.Posto nam je bilo jako dosadno predlozio sam mu da odemo par dana kod mene na selo.On je na to pristao.Zatim sam otisao kuci i uzeo kljuceve od auta i od kuce i krenuli smo.Posto je moje selo daleko od grada na nekih pola sata brze voznje,put je bio jako los i morali smo da vozimo sporije.Seli smo u mog Golfa dvojku i krenuli.Na izlazu iz grada primetio sam kako se auto gusi i staje.Rekao sam sta je sada ovo,i stali smo i otvorili haubu , nisam mogao da vidim nikakav kvar.I onda mi je drug rekao da mi je nestalo benzina.Tada sam se iznervirao i poceo da psujem.Onda smo odlucili da guramo auto do najblize pumpe i kada smo stigli,sipali smo benzin i kupili flasu Jack Danielsa,seli smo na klupu i popili tu flasu Jacka.Kada smo krenuli vec je poceo da pada mrak.Samo sto smo posli zaustavila nas je jedna patrola policije.Posto sam ja vozio , rekli su mi da izadjem iz vozila.Ja sam izasao i oni su mi rekli Oces da pisemo kaznu ili ces da das po 5 eura.Ja sam se na to nasmejao i dao im po 5 eura i oni su me pustili.Nastavili smo put i kada smo stigli na 10 KM od mog sela , cuo sam neki zvuk i osetio sam kako auto zanosi na levu stranu.Zaustavio sam vozilo i izasao i ugledao sam i video da mi je guma izbusena.Imao sam rezervnu u gepeku ,ali nismo imali dizalicu.Tada smo odlucili da prespavamo u autu pa da sutra ujutru potrazimo pomoc.Kada je svanulo jutro drug me je probudio i zakljucali smo auto i krenuli peske do vulkanizera.Kada smo otisli , covek nam je zalepio gumu i dao dizalicu i mi smo gumu promenili i nastavili put.Konacno smo dosli kod mene na selo.Taj dan smo proveli razgovarajuci.Uvece smo odlucili da odemo u obliznju kafanu da popijemo i pojedemo nesto.Kada smo usli,seljaci su nas gledali sa zaprepascenjem.Mi smo se tu upoznali sa njima, i platili im po pice u kafani.Kasnije smo otisli kuci i legli ranije.Ujutru smo se spakovali , oprali smo i sredili auto i krenuli smo. Po povratku kuci ponovo smo stali na obliznju benzinsku pumpu i kupili po flasu Jack Danielsa.Nastavili smo put i uvece stigli kuci.Ovo ce biti 2 lepa i zanimljiva dana u mom zivotu.

Rodjendan

Bio je to 10. Septembar 2006 godine. Imao sam 9 godina i obozavao sam rodjedane, najvise zbog igracaka i jos raznoraznih poklona. Svecice sam obozavao duvati, jer sam toliko verovao u to da ako zamislim tu neku zelju ona ce se ostvariti. Bilo je toplo i lepo vreme, bas onako za rodjendane. Taj dan sam proveo veoma lepo i zauvek ce mi ostati u secanju. Dosli su mi svi drugari i sve drugarice iz skole. Veoma smo se zabavljali igrackama koje sam posedevao, a takodje i igranjem fudbala, smurka i tih igrara. Kada smo trebali duvati svecice, svi smo se okupili oko jednoga stola. Moja mama je donela veliku tortu sa slikom Super Maria. Obozavao sam ga a i igrao sam Super Maria po ceo dan. Kada sam zamislio zelju dunuo sto sam jace mogao, da bih sve svece odjednom ugasio i uspeo sam. Posle toga seli smo jesti turtu a i razna druga jela, koja je moja mama spremila za nas. Tu smo bili veoma dugo i bas smo se najeli. Posle toga otisli smo se opet igrati i uzivali u tom danu. Na kraju toga dana dosla je i moja baka iz inostranstva i donela tonu poklona zbog kojih sam mnogo bio srecan. Kada su svi otisli, bio sam pomalo tuzan ali ipak srecan jer mi je rodjendan i bicu stariji. Dugo sam otvarao poklone koje sam dobio od svih njih i uzivao gledaci ih. Veoma sam bio srecan. Dobio sam razne poklone, kao na primer, auta, motore, vojnike, ratnike, odela i jos razne poklone. Odmah sam se poceo igrati sa time i izprobavao sva ta odela koja sam dobio. Svaki poklon mi se na neki nacin svideo ali bakin poklon najvise. Ona mi je kupila helikopter na daljinski upravljac. To sam veoma voleo i uvek sam zeleo imati takav poklon. Odmah sam ga raspakovao i poceo se igrai. Uvece smo ostali samo ja, tata, mama, sestra i baka. Gledali smo jedan lep film i uzivali. Posle tog dana, sve sam gledao na drugaciji nacin. Jer imao sam 10 godina, i osecao sam se nekako posebno. Sledeceg dana svi drugari su mi pricali kako je bilo odlicno na rodjendanu i da su se veoma zabavili i uzivali. Meni se to naravno dopalo i bio sam zadovoljan.

Skijanje

Bio je to jedan sunčan i lijep dan. Skupilo se neko društvo i mojoj kući i razgovarali "što ćemo danas raditi?". Pošto je to bilo zimsko doba, najavili su snijeg a već ima otvorenih skijališta pa smo donijeli odluku da idemo na skijalište Platak blizu Rijeke. Dogovorili smo da idemo drugi dan oko devet sati ujutro. Skupili smo se ujutro, spremili jelo i piše i krenuli smo nas petero s jednim autom na Platak. Vozili smo se do tamo pola sata i kad smo došli tamo je bila velika kužva, bilo je jako hladno tamo pošto je bilo puno snijega. Iznajmili smo skije i popeli se na vrh brda i skijali svi zajedno i utrkivali se. Pa nakon dva i pol dobrih sata skijanja, bilo je to pola dvanaest, ručali smo i nastavili skijati. Nakon četri sata provedeno na snijegu vrijeme je da se spremimo i polako u neki restoran ili kafić da nešto jedemo pa da idemo kući. I tako je bilo, spremili smo sve i krenuli u jedan dobar restoran malo dalje od skijališta. Bilo je hladno a i snijeg je počeo padati neki "gusti". U restoranu smo bili dobrih sat i pol vremena, ljepo se najeli i krenuli nazad kući. Odvezli smo se do kuće i kod nas je počeo padati neki "sitni" snijeg. Kući smo razgovarali kako nam je bilo super na skijalištu i da bi mogli opet za koji dan, ali nema se novaca. Ako padne kod nas snijeg, mogli bi nešto kod nas napraviti za zabavu. Pošto Platan nije daleko možemo i tamo skijati jer ovdje nema pre velikog prostora. Svi smo se razišli i drugi dan išli na posao koji stalno obavljamo. Planiramo i dalje tako neke izlete u kraj.

Djecije radosti

Dok sam jos bio u osnovnoj , tacnije to je bilo kad sam imao 13 godina , ja i jarani smo se penjali na obdaniste i odatle gadjali ljude koji prolaze , najcesce su to bile grudve kada bi pao snijeg. Najveci problem je bio snijeg , jer sa obzirom da nas je bilo puno , brzo bi potrosili taj snijeg koji bi napadao po krovu , pa bi morali silaziti i praviti grudve pa se opet penjati tako da nas je to zivciralo ali ipak smo se zabavljali. I tako smo svake zime gadjali ljude i smijali se kada bi se oni poceli okretati i traziti ko ih je pogodio. Jednom nas je jedan covjek i otkrio ali nas nije mogao sve pohvatati tako da smo se uspjeli nekako izvuci. Blizio se kraj skole , tacnije prvog polugodista , a to je znacilo i nase ponovno okupljanje na obdanistu . Svaku vecer smo se okupljali na skolskom igralistu odakle smo krenuli prema obdanistu . Ali desilo se ono cega smo se svi plasili. Taj dan smo kao i inace cekali da padne snijeg pa da pocnemo sa nasim ” obavezama ” . Kada smo potrosili snijeg na krovu , jaran je sisao i napravio 20-tak grudvi i podijelio svima . Medutim , jedna od grudvi je u sebi imala kamen . Dok je pravio grudvu stavio je kamen i ponasao se normalno da drugi ne bi skontali. Ta grudva je zavrsila kod Tarika. Mi smo svi potrosili svoje grudve i sad je red bio na njega . Neka djevojka je nailazila , i onda se desio belaj. Tarik joj je ” razbio ” glavu , pocela je da krvari , nismo znali sta da radimo u tom trenutku. Ubrzo je dosla hitna i odvezla djevojku, a Tarika je policija odvela da dadne izjavu. Bio je to jos jedan od belaja iz nase mahale , koji se ipak na svu srecu dobro zavrsio.

Nezaboravan party

Desilo se to iznenada.Moji prijatelji iz osnovne zeljeli su da organizujemo jedan termin i tako se prisjetimo starih dana iz osnovne.Naravno vecina je prihvatila poziv bez pogovora,termin se trebao odrzat u subotu navecer.I tako dodje subota mi se sakupismo i umjesto termina odlucili smo da napravimo lom.Krenuli smo do najblize prodavnice i poceli kupovati pive i ostalo bila je to festa koju nikad necu zaboravit kako bi se reklo nezaboravan dernek.Do tada najbolja , a bilo ih je jos nezaboravnih.I tako svi smo se slozili da umjesto termina organizujemo festu hladno smo se svi slozili i krenuli na jedno dobro poznatno nama mjesto gdje smo provodili dane u osnovnoj i opijali se.Napokon kada smo dosli bili smo prepuni nismo vjerovali koliko smo uzeli.I tako poceli smo saljevat i prepucavat se pustili smo laganu muziku i poceli budaljasat,sve sto se radi kada si na drugom svjetu.Sve nam je bilo ravno do neba , fudbal je pao skroz u drugi plan niko vise nije mislio na to,hladno smo saljevali sve sto smo imali.Sve dublje smo isli u noc a mi nismo imali gdje kuci nismo mogli javili smo nasim starcima da cemo nocit kod jarana i tako proveli citavu noc na hladnom mjestu svi smo se smrznuli ali vrijedilo je.Jos malo nesta pica je ostalo neki su bili zalegli bili su umorni ali ja i jos neki moji drugovi ostali smo i dokrajcili ono sto nam je ostalo.Bili smo ko lampe ja sam iz torbice izvadio petacu hladno smo je sastavili,bila je to noc za nezaborav.I tako mi smo se zezali jedno pola sata a poslije nas je prenijelo i leglli smo spavat od umora.Sutradan kada smo se probudili nismo bili pri sebi a vala ni gdje smo zaspali nismo mogli vjerovat,kad odjednom se stvori ideja da odemo malo odigrat fudbala,svi smo se slozili ali bili smo mamurni niko nista nije mogao jedva smo loptu osutali.Bila je to fantasticna nezaboravna festa koju smo organizovali moji drugovi iz osnovne umjesto termina hladni parti odnosno nezaboravni...

Kobno navijanje

Približavao se vječiti gradski derbi između ekipe Željezničara i ekipe Sarajeva. Mjesto odigravanja je bio stadion Grbavica. Kao i svi moji jarani, tako sam i ja htio da idem gledati tekmu i biti među njima. Skupio sam novac potreban za kartu i prevoz do gore i samo sam čekao tu subotu da krenemo ka gradu. Roditelji mi i nisu bili baš da idem gledati utakmicu gore. Govorili su mi da i sam znam kakvih posljedica ima, šta se sve dešava na takvim skupovima, te da bi bolje bilo da ostanem kući i gledam. Meni je to ulazilo na jedno, a izlazilo na drugo uho. Kako je prolazio dan po dan, utakmica se bližila, u meni je bila sve veća doza nekog straha. Znao sam šta se sve dešava, da bude problema s policijom, kobnih tuča među navijačima, smrtnih slučajeva, ali jarani su me ohrabrivalji tako da sam odlučio ići. Utakmica se igrala u subotu u šest sati poslije podne, dogovor je bio u četiri sata da se nađemo na jednom mjestu odakle će krenuti određena skupina navijača Željezničara. Došla je i subota, a ja uzbudljiviji nego ikada. Nisam mogao čekati četiri sata, pa sam sa jaranima otišao krug kroz grad da vidimo šta se sve zbiva na ulicama i da li je to ludilo već počelo. Prolazeći kroz grad već su se počele okupljati manje grupice navijača i jednog i drugog tima, ali još to nije bilo ono pravo. U četiri sata sa jaranima sam otišao na dogovoreno mjesto odakle ćemo u velikoj skupini krenuti ka Grbavici. Kada smo se svi okupili krenuli smo s pjesmom ka stadionu. Pjevalo se, navijalo, osjećao sam se sigurno među svim tim ljudima. Kada smo došli pred stadion već je bila velika gužva, ljudi su stajali u redovima i sa velikom radošću čekali da uđu na tribine i gledaju taj vječiti derbi.Čekalo se dugo u redu, bile su pojačane sigurnose provjere na ulazima. Masa policije je bila okolo i zajedno sa sigurnosnim firmama pomno pratila svaki pokert nas i bili su spremni za bilo kakvu intervenciju. Pjevalo se uveliko, gledao sam oko sebe i uživao jednostavno. U jednom trenutku sam pomislio na moje roditelje i zapitao se kako je njima pred TV-om gledati sve ovo. Zaista nemoguće je sve to opisati. Kada smo ušli na tribine, navijanje je odmah počelo. Pjevala se pjesma za pjesmom, skakali smo, radovali se sve do početka utakmice. Tačno u 18:00 utakmica je počela i nekako se pojačao taj ritam navijanja, bilo je glasnije sve to, valjda iz razloga što igračima treba ohrabrenje, ta podrška njihovog dvanaestog igrača, ne znam ni sam što. Bila je to tvrda utakmica, igralo se većinom na sredini terena. Ekipe i jedne i druge momčadi nisu se previše trudile, nekako kao da su išli na taj remi, na nerješen rezultat. Nakon skoro dva sata ludovanja i navijanja, sudija je označio kraj terena, a utakmica je završena nerješeno. Navijači su bili isti kakvi i prije početka utakmice, kao da nisu došli da gledaju tu ljepotu fudbala, nego jednostavno da se ižive tu na narodu. Kada smo krenuli prema izlazu, kao da se uduplao broj službenika koji su bili odgovorni za sigurnost ovdje. Masa njih je stajalo i regulisalo nerede. Odmah su počele razne tuče između policije i navijača, lomile su se stolice, letjele flaše i baklje. Tada gledajući sve to, u glavi mi je bilo samo da dođem do kuće sigurno i bez posljedica. Znao sam da sam trebao poslušati roditelje, jer bez razloga ne govore sigurno. Izašao sam sa terena i odjednom su se svi izgubili "jarani" sem jednog, kojem takođe nije bilo lahko gledati sve to i pritom štiti sebe. Brinuo sam se i za njega koliko i za sebe. Želio sam da obojica dođemo kući bez poverda.
Kako smo odmicali, tako su sve veći neredi bili. Išli smo mirno za jednom grupom navijača Sarajeva i nismo ni slutili da će se okrenuti i napasti nas iz čista mira. Odjednom su se okrenuli i počeli gađati nas flašama, bakljama, mi smo krenuli bježati, ali jedna flaša polomljena pogodila je mog druga u glavu. On je odmah pao i pritom se još više udario. Gledao sam odmah oko sebe, ali kao da su čekali to i da svi odu. Nigdje nikog nije bilo. On je ležao nepomično i krvario, pokušavao sam ga pridići i osvijestiti ali uzalud. Uzeo sam mobitel i okrenuo prvo hitnu pomoć, a zatim i policiju. Ubrzo na mjesto nesreće stigli su državni službenici i zbrinuli mog druga. Bio sam u šoku, nisam znao kako sve to reći kući svojim a i njegovim roditeljima. Napravili smo veliku grešku i sada odgovaramo za nju. Par dana nakon toga, drug mi je izašao iz bolnice, ne baš dobro, ali opet super, jer je mogao proći i gore..

Kino sa haverima

Jednog dana dogovorio sam se sa drugovima da idemo u kino gledati film pod nazivom ''Minotaur''.kada je poceo film smjestili smo se u Kino,gadjali se kokicama,sve dok nije film poceo,kada je poceo film sjedili smo mirno i pratili.Pogledom sam pratio drugove i vidjeo kako su se skupili gledajuci film koji je bio veoma strasan,u tom filmu je Minotaur pola covjek pola bik se nalazio u pecini ispod kraljevstva,Svaki mjesec sultani bi isli od sela do sela i fatali deset zaroljenika i bacali u pecinu,u toj pecini bi svi bili ubijeni to jest minotaur bi ih pojeo,tako svaki mjesec deset zarobljenika bude ubijeno.Jednog mjeseca Junak u selu je bio ufacen,Doveli su ga u carstvo i bacili u pecinu.Uspio je naci skloniste u koje minotaur nije mogao uci,ostao je tu vise vremena bez hrane i pica,poceo je jesti miseve,nasao izvor u pecini i uspo je se napiti vode.Minotaur ga je brzo upazio,velike sanse su bile da ga ubije,ali je uspio uci u pecinu.Minotaur je udarao svojim velikim rogovima u pecinu,rusio je.Medjutim junak je izasao kradom iz pecine i poceo bjezati i nasao otvor u drugo skloniste,Tu je nasao jednog covjeka koji je vaoma bio dugo tu mrsav kao skelet bio jeduci miseve uplasio se kada ga je vdio ali brzo ga je poznao jer je taj covjek dolazio iz njegovog sela.Minotaur je udarao u drugu pecinu gdje je junak izasao,sav umoram slomio jedan rog,Junak je dosao i uzeo taj rog, Kada ih je minotaur ponovo nasao postavili su rog tako kada se minotaur zaletio da je pravo naletio na taj rog i probodlo ga kroz pola glave.Junak je bio veoma sretan i nasao je izlaz iz pecine!!! U tom slucaju sam pogledao svoje prijatelje koji su se uplasili,Poceo sam se im smjeskat, pri kraju su nerpimijetno izasli a ja sam ostao sam gledajuci zavrsetak filma.Kada se film zavrsio vidjeo sam da nema ni jednog od mojih drugova.Izasao sam vani a oni su me cekali.Pri odlazku kuci veoma sam se smijao i zezao drugove sto su se uplasili!!

Bura

Bilo je to jutro kao i svako drugo. Budjenje uz vedro nebo, dorucak i kasnije se pocela lagano spremati jer sam morala ici do grada. Poceo je lagano puhati vjetar ali nisam se obazirala previse. Bila sam sretna jer cu nakon dugo vremena vidjeti staru prijateljicu i prisjetiti se dogodovstina iz nasega djetinjstva. Nasle smo se na glavnome trgu i odlucile ici malo po trgovackom centru, razgledavati trgovine i na kavu da se napricamo. Vjetar je sve jace puhao dok smo setale gradom ali sam bila sretna sta vidim staru prijateljicu pa nisam ni primjecivala sta se dogadja. Dok smo zavrsile s kavom odlucila sam ju otpratiti na vlak jer se morala vratiti kuci. Kada smo izasle iz trgovackog centra odjednom nas je zapuhao jaki nalet vjetra koji mi je skoro otrguno vrecicu iz ruke. Dok smo mi uzivale na kavi nisam ni primjetila da je bura ojacala i da su se svi sakrili u kuce na toplo. Jedva smo uspjele dosetati do kolodvora koliko je puhalo i tu sam odlucila sacekati vlak s njom u nadi da ce se bura primiriti. Ali bas suprotno, bura je svakom minutom puhala sve jace. Odlucila sam da cu se busom vratiti do stana jer je bura puhala sve jace i jace. Nakon sta sam dosla doma spustila sam sve roletne ali i dalje se culo kako bura zavija. Cijelu vecer vjetar nije popustao te se culo kako se prevrcu stvari po dvoristu, kako granje udara po prozorima. Nakon neprospavane noci trebalo se ustati ujutro za posao. Jos pospana sam izasla van i imala sam sta vidjeti. Bura je tokom noci razbacala stvari posvuda, kontenjeri su bili po cestama, drvece je popadalo i po cesti i na parkirana auta, sa kuca je odneslo crijepove, izgledalo je uzasno. Na putu do posla se na sve strane vidjela steta koju je bura napravila i nisam mogla a ne pomisliti kako smo nemocni pred prirodom. Cijeli dan je protekao brzo, svi su bili uzasnuti jer je kod svih kolega na poslu bilo stete koju je bura napravila preko noci, bilo to ostecena auta, steta na kuci ali najvaznije strah koji smo prozivjeli slusajuci cijelu noc buru kako zavija i zvukove kako unistava sve pred sobom. Sva sreca nakon nekoliko dana se sve vratilo u normalu, i svi se nadamo da se takvo nevrijeme nece uskoro ponoviti.

Nasilje u porodici

Moje djetinjstvo nije bilo baš sjajno. Sve je bilo uredu vani, ili dok sam u školi, ili ujutro zajedno s bratom i mamom u kući, kada nema oca. Kada bi on dolazio nastajo bi problem. Otac je bio veliki alkoholičar, svako veče je pio, volio je puno popiti. Jednostavno rečeno, nije mogao bez alkohola.
Rijetko kad je kući bio, većinom bi poslije posla svratio u kafanu i cugao do kasnih večernjih sati, nekad i do ranih jutarnjih sati. Stvarali su mu se problemi na poslu, ponekad nije odlazio, onda redovno ujutro nije mogao ustajati, sve je to šefa uznemiravalo, ali nije mogao ga otpustiti, jer je znao kakvo je stanje financijski u porodici, a i bio je dobar i vrijedan radnik. Majka naša nije radila, odgajala je nas i bila uz nas. Brat je bio mlađi dvije godine i uvijek smo se super slagali. Sve je bilo super, sem tog alkohola i maltretiranja s očeve strane.Dolazio bi kasno naveče, vrijeđao, psovao, ponekad i krenuo udariti nas, pa je majka nas branila. Često je i policija dolazila, ali nisu mogli riješiti taj slučaj. Tako smo mi odrastali, a njegovo maltretiranje svodilo se samo na riječi, ne znam da li zbog straha da smo postajali jači i da bi mu se mogli suprostaviti ili je shvatio nešto.
Majka se sekirala mnogo, mislila je i da ćemo i mi poći istim putem. Međutim, u nama je to drugačije bilo. Zamrzili smo taj alkohol, te kafane. Naš otac nam je bio "ogledalo" kako se ne treba ponašati, te smo se posvetili školi i sportu. Jedne večeri, kao i obično večerali smo nas troje zajedno, bilo je deset sati naveče kad je otac došao kući. To je bilo i rano, s tim da je skoro uvijek dolazio iza jedanaest sati naveče. Večerali smo, pokušali smo ga ignorirati, kako bi ga što prije to prošlo i kako bi otišao leći. Kako se približavao kuhinji, nismo čuli nikakve riječi, ušao je, smiren. Začudili smo se, ali nismo obraćali pažnju. On je pomno pratio nas kako večeramo. Oči su mu bile nasuzile. Vjerovatno je shvatio koliko je pogriješio prema nama, pa je izrazio na taj način kajanje. Ništa nije govorio, stajao je tako dvadesetak minuta i otišao u sobu. Brzo je zaspao. Već ujutro kada smo se probudili, njega nije bilo, negdje je otišao. Znali smo da se nešto događa i da nije uredu. Pošto je bila subota, nismo išli u školu, pa smo ostali čitav dan kući, zabavljajući se, igrajući i slično. Popodne zazvoni vanjsko zvono. Majka priđe vratima, otvori ih i ugleda policiju. Odmah smo se zabrinuli i prepali. Stajali su dugo i onda su otišli. Nismo izlazili sve dok majka nije došla i rekla, da je otac izvršio samoubistvo i da je ostavio oproštajno pismo u kojem je napisao da više nije mogao podnijeti sve ovo i da je jednostavno morao to učiniti.

Posao u fudbalskom klubu

Bio je vikend i bio je lep i suncan dan.Kao i obicno ja sam se dosadjivao i tada sam odlucio da pozovem svog najboljeg druga.On je dosao i kasnije smo zajedno otisli do obliznjeg kafica.Tamo smo popili kafu i on mi je rekao kako ima posao za nas,pa ako bi ja hteo da radim zajedno sa njim.Ja sam na to pristao.Pitao sam ga koji je posao u pitanju , a on mi je odgovorio da cemo igrati u jednom fudbalskom klubu.Ja sam se na to nasmejao, i zapitao ko bi nas zvao da igramo fudbala u nekom fudbalskom klubu.Drug mi je odgovorio da je to novi klub u nasem gradu i da smo dobili preporuke od nekih ljudi.Kada smo otisli tamo,sve prostorije su bile nove i sredjene.Na samom ulazu sam ugledao veliku maketu novog stadiona koji je u izgradnji.Otisli smo na razgovor sa vlasnikom kluba i on nam je pokazao ugovore i dao nam dve koverte u kojima je bilo po 1000 eura.Mi smo to uzeli i odmah smo bez razmisljanja potpisali ugovore.Pozdravili smo se , popili pice i otisli.Sutra dan , rano ujutru otisli smo na trening.Bilo je zanimljivo i upoznali smo nove drugare i saigrace u timu.Dok smo trenirali odjednom je mog druga potkacio neki decko koji je tu trenirao. I rekao mu je da mu je on uzeo mesto u timu.Ja sam tad prisao i odgurnuo ga od mog druga, a on je reko kako nece na ovom da se zavrsi.Nastavili smo da treniramo i kasnije smo otisli kuci. Sutra dan se igrala utakmica sa obliznjim seoskim klubom.Igrali smo i ja i moj drug u startnoj postavi. Tada smo im obojica dali po gol. I utakmica je zavrsena sa 2:0 za nas.Kasnije smo otisli na kafu i prepricavali dogadjaje sa nase prve utakmice.Tada sam ugledao kako na vrata ulazi decko koji je izbacen '' zbog nas '' video sam kako je besan i da hoce da se bije i krenuo je na mog druga.Tada sam ustao i uhvatio ga za majicu rekao sam mu sta ima on protiv nas i ako hoce da se bije da resimo jednom taj problem.On je onda pitao dali moze da sedne ja sam mu rekao da sedi i pitao ga sta ce da popije.On je narucio pivo.Ispricao nam je kako je njegov otac bio vlasnik tog fudbalskog kluba i kako mu je sadasnji vlasnik na prevaru oduzeo i zbog toga se njegov otac razboleo i umro.I rekao nam je da on nece nikad otici iz tog kluba i da ce se boriti da ga povrati,ali mi smo mu zauzeli mesto i sada ce on biti izbacen.Mi smo se tada sazalili i rekli mu da cemo sutra dan otici i dati ostavke.Kao sto smo i obecali sutra dan smo otisli i vratili sve pare koje smo dobili i dali otkaz.Iako nam je bilo zao , znali smo da smo napravili jedno dobro delo.

Neočekivana pomoć

Proljeće je najljepše doba godine, jer sve tada cvijeta,a ljudi polako kreću da izlaze van iz kuće, nakon duge i hladne zime. Tako smo ja i moj prijatelj Sony krenuli napokon van među ljude, među svoje društvo, van na svjež i čist proljetni zrak. Hodamo ulicom i pričamo ja i moj frend Sony, to su priče smicalice, ogovaranja sve ono što bi nas moglo nasmijati. No nakon nekog vremena smo čuli neko vikanje "upomoc" i neke čudne zvukove, kao da netko nekoga udara, upravo tako je i bilo. Kada smo došli do mjesta događaja imali smo što i vidjeti, a to je da tri lika ( pomalo veća ) udaraju jadnog malog dječaka, pri tom se ja i moj prijatelj samo zgledašmo i krenišmo pomoći unesrećenom dječaku. Dok smo mi dotrčali već njih trojica su pobjegli. Onaj dečko što je dobio batina kaže da se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nismo ga mogli ostaviti na podu jadnog svog izubijanog i prebijenoga, nego smo ga dignuli na noge i pod ruku s njime uputili se ka doktoru. Kad smo ga doveli doktoru, sve smo ispričali što se dogodilo, doktor je odmah pregledao dječaka i zavio mu površne rane, a cijeli nemio slučaj prijavio policiji. nakon što smo izašli od doktora, odveli smo dječaka van iz zgrade potom nazvali njegove roditelje, koji su došli za treptaj oka po svoga sina jedinca, i naravno koji su nam također beskrajno zahvaljivali. Sreća u nesreći je ta da smo ja i moj prijatelj Sony napravili prvog dana proljeća jedno jako dobro dijelo. Također pouka ovoga svega je da nikada unesrećenog ne ostavljate na milost i nemilost drugima da odlučuju o njegovoj sudbini, nego bez okljevanja pomognite i spriječite što se može spriječiti. Uvijek je dobro učiniti dobro dijelo jer nikada ne znate kad će vam se to isplatiti , jer ste nekome pomogli. Možda vama to ne znači toliko al nekome drugom može biti od presudnog značaja.

Pravi prijatelj

Zimski raspust, snijeg veliki, hladnije vrijeme, idealno za planinu. Svaki vikend bi išli s roditeljima na planinu, gore ostajali satima, uživali u prirodi, igrali se, sankali, skijali, šetali, zatim grijali i slično. Jedan vikend će mi ostati u sjećanju, sigurno ga nikad neću zaboraviti. Bila je subota, mi smo se kao i obično pripremali za planinu, s tim da je bila pretposljednja sedmica raspusta, odlučili smo ostati što duže. Od kuće smo ponijeli sve što je potrebno i zajedno sa mojim drugom iz razreda krenuli gore. Dugo smo išli, bila je velika gužva, a i snijeg je padao, pa je bilo otežano doći do planine. Kada smo stigli, odmah smo se bacili na skijanje i sankanje. Nekad bi odmorili, pa jeli, ali rijetko je to bilo. Negdje oko 5-6 poslije podne, kada je narod već odlazio kućama, odlučili smo odmoriti se malo kroz šetnju, pa na noćno skijanje. Tako smo i uradili. Moj jaran i ja smo sami, otišli šetati šumom. Dosta naroda je bilo, tako da to nije zabrinjavalo moje roditelje. Bilo je interesantno koračati kroz veliki snijeg, koji nam je bio skoro do pasa, slušati razne zvukove životinja i uz to pričati viceve. Prošlo je bilo negdje oko sat vremena, dobro se bilo smračilo. Skoro pa nikako nismo vidjeli kud hodamo. Bili smo zalutali. Govorio sam drugaru da se okrenemo, a on je rekao da je ubijeđen da zna put do hotela i da smo blizu.
Nastavio sam hodati, mada sam se sve više plašio. Najednom sam zapeo za nešto i skotrljao se u neku rupu. Bio sam sav bijel od snijega, bilo mi je hladno i preplašen sam bio. On se počeo tresti od straha. U tom momentu nije znao šta treba učiniti. Ja sam se čistio i silno pokušavao se izvući na razne načine, no to mi nije pošlo za rukom. Sve je bilo mračnije, bili smo bez mobitela, bez ikakve pomoći daleko u šumi. Znali smo da ako se ne izvučemo ubrzo, obojica možemo straditi, ili djelovanjem vremena ili od divljih životinja. Odlučili smo se derati, kako bi možda neko čuo naše glasove i došao u pomoć, ali uzaludno. Nismo imali rješenja, dok jedna dobra ideja moj prijatelju nije došla u glavu. Rekao je da treba odlomiti drvo i da ga stavi na krajeve rupe, kako bih se ja mogao uhvatiti za drvo i izvući na vrh. Otišao je tražiti drvo. Par minuta sam bio sam, mene je hvatala panika, razne misli su mi prolijetale kroz glavu. Mislio sam da se i njemu šta nije dogodilo, a onda sam čuo njega kako se dere da je pronašao drvo. Odmah mi je bilo lakše. Stavio je drvo na krajeve, pričvrstio nekako, i ja sam se uspio izvući. Zagrlio sam ga toliko snažno i nisam ga puštao. Kasnije smo se vratili dole istim putem. Ostat ću mu dužan do kraja života, iskupljenja za ovo njegovo djelo nema, jer da nije bilo njega tu u tom trenutku, mene više ne bi bilo.

Susret s prijateljom

Kroz život sam upoznao dosta ljudi i stekao mnogo prijatelja, ali jedan će ostati u posebnom sjećanju Amir. Čitavo djetinjstvo proveli smo zajedno igrajući se, zezajući, gledajući TV, šetajući, kako već ne. Bili smo nerazdvojni. Kada smo pošli u osnovnu školu, bili smo isto odjeljenje, tako da nismo se razdvajali. Bili smo najbolji prijatelji. Svaki dan bi smo jedan kod drugog bili, nismo mogli jedan bez drugog. U osnovnoj školi sjedili smo u istoj klupi, baš je super bilo. Ali nakon kraja osmog razreda, sudbina je odlučila da nas rastavi.. Rana smrt njegovog oca, navela je njega i njegovu majku da se presele u Njemačku i tako napuste Bosnu i Hercegovinu. Mene je to pogodilo, bilo mi je zaista teško ostati bez dobrog i pravog prijatelja. Ni njemu se nije išlo, ali odluka njegove majke je takva bila. Možda je to i najbolje rješenje za njih bilo, s tim da mu majka ovdje nije radila. Tako su prolazili dani, sedmice, mjeseci i godine, a mi smo se sve više udaljavali. Rijetko smo se čuli, možda za novu godinu i rođendan. Preko računara smo se dopisivali ponekad, ali ništa nije bilo kao prije. Falilo mi je to svakodnevno zezanje, igranje s njim.
Znao sam da ćemo se nekad morati sresti, da ga neću zaboraviti, da će nas sudbina opet spojiti i tako je i bilo. Pošto sam postao vojnik, imali smo neke vojničke skupove koji su se održavali u Njemačkoj. Naša država je odabrala dosta vojnika, među kojima sam bio i ja. U Njemačkoj su bili zakazani zajednički treninzi, obuke vojnika, usavršavanje i slično. Odmah sam se sjetio da idemo u grad gdje živi Amir, to jest Berlin. Kada smo doputovali u Njemačku odmah smo krenuli s tim vježbama i treninzima. Skoro pa nikako nismo imali slobodnog vremena. Jedan dan zamolio sam pukovnika da obiđemo malo grad pošto je vikend. Odobrio nam je čitav vikend da budemo slobodni. Tako sam se ja odmah spremio i uputio na adresu koju sam imao. Kada sam došao tamo, vrata mi je otvorila starija žena, s prva je nisam prepoznao, ali kad je rekla jednu riječ, sjetio sam je se. Ona je mene prepoznala i odmah je zovnula Amira. Kada je izašao, zagrlili smo se i nismo se puštali. Bilo je zaista divno posjetiti ga i sve te emocije ispoljiti. Bio sam kod njih dva dana, potrefilo se da je i on bio slobodan, tako da smo bili zajedno.
Pričali smo o svemu, rekao je da mu Bosna mnogo fali, i da će se nekad vratiti za stalno, a do tada će svake godine posjećivati nas. Bilo mi je drago to čuti. Uskoro smo se opet morali rastati.. Bilo je teško, ali ne kao prvi put, jer sam znao da ćemo se opet sigurno sresti.

Varanje na testu

Konačno se bližila kraj školskom godinu, pa tako i završni ispiti.. To je već postalo mukotrpno, ali to za nas nije bio problem, jer se ljeto već bližilo , taman vrijeme za zabavu, ali ono što nas je uzbunilo jest ispit iz matematike. Svi oni brojevi, računske operacije, potencije, algebarski izrazi, baš da te glava zaboli. Svi smo vježbali, skupa, i nikome baš nije islo najbolje, sve dok jedan naš kolega nije rekao da je od jedne žene nabavio rješenja za naš ispit. Rekao je kako će svima prosljediti u razredu, ali da onima kome ne ide matematike, da ne prepišu sva rješenja, jer bi tek onda postalo sumnjivo, i morali bi opet pisati test. Prvi sat započinje, pisanjem ispita iz matematike. Početni zadatci su kao i uvijek najlakši, ali ubrzo su sljedili i oni teži . Dozivanje , guranjem nogama, se već pocelo traziti pomoc od naseg kolege, koje je sva rjesenja imao. Profesorica i nije baš nešto obraćala pozoronost, i tako se svima prem razredima prosljedivalo. Meni je stvarno to trebalo, jer mi je matematika ovisila o pozitivnoj ocjeni, tako da mogu bolje proći. Ali nikako taj papirić nije dosao do mene, svi su ga koristili za sebe. Vec je nesto i profesorica pocela naslucivati, i to moju nestrpnju, i tako sam dobio prvu opomenu. Hvatala me trema, jer skoro nisam cijeli ispit rješio i tresao sam se. Nedostajalo je još otprilike 10ak minuta do kraja sata. Razmišljao sam u glavi, i odjednom su se samo pojavili sve zaredom formule, i poceo sam se raspisivati. Svi su zadatci bili riješeni, u tren zvona i predao sam ispit. Rezultati su bili više nego odlični! Cijeli razred je dobio kriva rješenja, pa tako su i dobili negativne ocjene, a ja sam prosao pozitivno. Možda je ipak bolje sjest, zagrijat stolicu i to naučiti kako treba!

Crvena Zvezda - Partizan

Dosao je taj dan 2.11.2013. Vec danima ranije sam se dogovarao sa svojim prijateljima , kako da se organizujemo i odemo u Beograd na fudbalsku utakmicu Crvena Zvezda - Partizan.Posto vec kao po obicaju nismo imali puno para,prethodnih dana pre utakmice smo radili raznorazne poslove.Od rada u kaficima,pa to slaganja i ubacivanja drva.I na kraju kada smo skupili dovoljno novca resili smo da idemo. Uvece me je nazvao moj najbolji drug i upitao me je koliko sam para skupio.Odgovorio sam mu da sam skupio oko 100 eura i upitao ga dali ce to biti dovoljno , i on je rekao da hoce. Kasnije smo se ponovo culi i kazao mi je da budem spreman ujutru oko 10 sati i da cemo tada krenuti za Beograd. A tamo bi trebali da stignemo 2-3 sata pre utakmice taman toliko vremena bi smo imali da se malo odmorimo i popijemo kafu i po koje pice.Posto mi zivimo na jugu Srbije put je trajao nekih 4 ipo sata autombusom do Beograda.Kada smo stigli kao po dogovoru otisli smo u obliznji kafic i narucili kafu i po pivo.Zamislio sam se i odjednom kada sam pogledao na satu bilo je 17:00. Rekao sam prijatelju da idem do WCa i da platim racun, a on da se spremi i da krecemo na stadion. Tako smo i uradili samo sto smo izasli culi smo jako navijanje Zvezdinih navijaca DELIJA.Tu smo malo zastali i upitali dali mozemo i mi da im se pridruzimo i da idemo zajedno kroz grad.Oni su nas sa odusevljenjem pozdravili i svi smo zajedno krenuli ka stadionu.Kada smo stigli tamo, ugledao sam kako su navijaci partizana poceli da dobacuju i da provociraju , tada je i nastala tuca ispred stadiona,ali je policija ubrzo sve resila.Uslu smo na stadion i smestili se.Atmosfera je bilo predivna, na svu srecu moj drug je nabavio karte za Sever.Inace tamo su smesteni vatreni navijaci Zvezde.Svi smo zajedno navijali.Igrao se 18-ti minut.Bila je guzva u sesnestercu i odjednom sam video kako svi na trebini skacu i pale baklje.Shvatio sam da je Zvezda postigla gol.Bio sam jako srecan.Takav je rezultat ostao i na poluvremenu.U drugom poluvremenu utakmica nije bila toliko zanimljiva.Usledio je jedan prekid koji su napravili navijaci partizana grobari,tako sto su na Juznoj tribini zapalili navijacke trake,pa je onda morala da intervenise policija i vatrogasci.Utakmica se zavrsila rezultatom 1:0 za Crvenu Zvezdu.Bio sam jako srecan.Pozdravili smo se sa ostalim navijacima i razmenili smo brojeve telefona.Dogovorili smo se da dolazimo zajedno na utakmice.Zatim smo svi zajedno otisli do jednog kafica popili kafu i ja sam sa drugom krenuo kuci.Ovaj dan je jedan od mojih najlepsih danova u mom zivotu i ostace mi zauvek u secanju.

Nikad losiji derbi !

Svi smo sa nestrpljenjem cekali srijedu i 102 ligaski ljubilarni derbi između Sarajeva i Zeljeznicara.Sedmicu prije sa nestrpljenjem se u mojoj skoli a i u ostalim iscekivao taj derbi i naravno pobjeda voljenog kluba.Dan za danom je prolazio a nasa ceznja za utakmicom bila je jos veca.I tako dodje utorak jos veca euforija bili smo druga smjena zajebancija u skoli prepucavanje ko ce pobijedit i naravno biti bolji na tribinama,sve je to bilo drugarski.I napokon je dosla srijeda utakmica je trebala da se odigra u 19 i 45.Dosli smo u skolu i poceli jos vecu euforiju i prepucavanje stvarat bili smo drugari sve dok nije dosao veliki odmor i kada smo trebali krenut svako na svoju tribinu.Okupljanje najbolje navijacke skupine Horde Zla se odrzavalo pred katedralom kada sam dole dosao vidio sam mnogo nasih vjernih navijaca koji su bili veoma zagrijani da navijaju.I tako krenuli smo od katedrale saobracaj je u tom trenutku bio zaustavljen a mi smo svoju pjesmu pojacali i gromoglasno najavili 102 vjeciti derbi.Lagano smo dolazili do stadiona Kosevo sjeverne tribine naravno na kojoj smo mi smjesteni.Kada smo dosli do trbine nas vodja je rekao da lagano ulazimo i smjestamo se jer je u tom trenutku bila pripremljena koreografija.I tako napuni se nasa tribina a imalo je i manijaka podosta na jugu.Igraci su izasli jos vece navijanje sa nase strane znali smo da pobjedom dolazimo jos vise do jesenje titule.Utakmica je pocela a mi smo polagano rasirivali koreografiju na sjevernoj tribini i jos jednom pokazali ko je najbolja skupina u Bosni a u sirom.Poceli smo gromoglasno prvo poluvrijeme bilo je fantasticno navijanje sa nase strane.I tako prvo poluvrijeme zavrsi nula nula ali seljo je imao izglednije sanse za pobjedu mi smo naravno bili nezadovoljni kukavickom igrom naseg voljenog kluba.Drugo poluvrijeme nasi ljubimci krenuli su ofanzivno sa zeljom da pobjede ali bez pravih prilika dosadna utakmica iskreno nikada dosadniji derbi i gluplji.Mi smo i dalje pruzali svoj maksimum na tribini ali nasi igraci nisu imali volje da postignu taj gol koji bi nama mnogo znacio.I tako dosao je kraj utakmice a ostalo je onaj pocetni i razocaravajuci rezultat.Ali od svega toga jos smo jednom pokazali kako se navija za svoj voljeni klub...

Turnir u nogometu

U jednom mjestu blizu mog grada, organizirao se turnir u nogometu, fudbalu. Moji drugovi i ja smo to culi i odlucili da se prijavimo na taj turnir. Svi smo se slozili, ja sam bio malo neodlucan jer inace i ne igram nogomet bas tako dobro, ali su me oni nagovorili da idemo. Turnir je bio za dva dana, a mi smo poceli da vjezbamo, da se uigravamo. Ja sam stavljen prvo u napad, ali kada su vidjeli da bas i ne znam dobro sutirati loptu, prebacili su me nazad, na odbrambenog igraca, jer sam brz i tu nemam bas nekog kontakta sa loptom. Tako dodje i taj dan turnira. Krenuli smo autobusom, te tamo stigli poprilicno rano, sat vremena prije pocetka izvlacenja grupa na turniru. No dobro, bili smo zajedno, zezali smo se tako da nam je vrijeme jako brzo proslo. Dobili smo u grupi jednu ekipu u kojoj su igrali stariji ljudi, i jednu ekipu u kojoj su bili momci odprilike godina kao i mi. Tako da nas je bilo tri ekipe u grupi ,a samo jedna je prolazila dalje. Prva utakmica je bila protiv ovih „matorih“ koju smo vrlo lagano pobijedili rezultatom 3-0. Ja tu i nisam imao bas posla , jer oni prakticno da nisu ni napadali na nas gol. Bili smo sretni, te smo ocekivali lagan prolaz. Sjeli smo i gledali druge utakmice, na red je dosla utakmice ove dvije ekipe iz nase grupe. „Matori“ su ponovo izgubili, ovaj puta rezultatom 2-1, tako da smo mi vec bili umisljeni i mislili smo da cemo lagano proci, jer ipak ova ekipa protiv koje smo trebali igrati je jedva pobijedila „matore“. Dosla je na red i nasa utakmica, sve je islo onako tesko, 0-0 je bio rezultat, kada je lopta poslana u nas kazneni prostor i primili smo gol. Greska nije moja, ali opet mi je bilo krivo, kao i svima nama. Bili smo razocarani u sebe, jer smo podcijenili protivnika, no barem smo naucili jednu dobru lekciju.