nedjelja, 29. prosinca 2013.

Bozic u mom kraju

Došlo je i to predbožićno jutro ( Badnjak ) kad se ljudi okupljaju u gradovima čekajući božić. U gradu Rijeci na Korzu se okupilo mnogo ljudi gdje su imali tradicionalna jela kao na primjer bakalar na bijelo i tako dalje. Korzno je tako rekuć bilo pretrpano da se nisi mogao provući od jednog kraja do kraja drugog nikako. Bilo je dosta poznatih ljudi - glumaca, gradonačelnika, voditelja vijesti i tako dalje i dalje. Bilo je i siromašnih beskućnika što je njima ovo dobrodošli jer je ovo sve bilo besplatno naravno pa su se pošteno najeli i uživali bar jedan dan i to je jako pohvalno od grada što je organizirano. Među gomili ljudi bilo je i televizijskih novinara kao i svake godine. Na korzu se jelo i pilo do kasnih večernjih sati kad su se većina ljudi razišli i krenuli kućama.
Srijeda je, božićno jutro. Obitelj se okuplja, pije se i jede. Slavi se do kasno u noć pa i drugo jutro. Bilo je toliko puno ljudi. Ali nekoliko dana prije, u trgovinama i u prometu bila je tolika gužva da je svima došlo da puste svoje aute na cestama i da odu ća pješice, ali ipak su ostali haha. Blagajne se u trgovinama pune, ljudi kupuju iako je velika recesija, kupuju borove / jelke da ih okite i tako dalje.
U kućama se okupila obitelj koja se nisu dugo vidjela i slave Božić. Kao i svake godine to slavlje bude tradicionalno ali i brzo prođe. Svi se mole da ne bude gora recesija u idućoj godini i da bude bolji život ali to je nemoguće izmoliti kad je tu "viša vlast" koja to upravlja. I tako bliži se kraj dana, noć, jutro, svi mamurni, pijani, razbacani po kućama čekaju trežnjenje ali neki i ne.

ponedjeljak, 23. prosinca 2013.

Vozacki ispit

Bilo je to zimsko jutro.Resio sam da se upisem i da polazem vozacki ispit za auto.Pozvao sam svog frenda i zajedno smo otisli do Auto Skole,gde sam se ja upisao i kupio sam testove za polaganje vozackog ispita.Svakog dana sam ucio po 5-6 sati, i za kratko vreme sam presao 700 stranica sa pitanjima o saobracaju.Dosao je i taj dan dan kada sam izasao na polaganje.Radili smo testove 2 sata i kad sam predao, i kad su pregledali moj test video sam da sam pao samo za 2 poena.Bilo mi je jako tesko i jako krivo sto se to desilo , zato jer sam pao samo na jedno pitanje koje je vredelo 2 poena.Nadao sam se da cu poloziti iz prvog puta,ali sam se prevario i bio sam jako tuzan.Sledeci ispitni rok bio je je za mesec dana.Tada sam resio da se dobro spremim i da naucim sva moguca pitanja.Zajedno sam ucio sa svojim prijateljem koji mi je pokazivao neke fore u resavanju komplikovanih raskrsnica.Posle 2 nedelje ja sam znao skoro sva pitanja, i puno stvari su mi izgledale i bile mnogo mnogo jasnije.Dosao je i taj dan dan kada sam izasao po drugi put da polazem testove.Uradio sam sva pitanja za 20 minuta,i predao nakon par sati su me pozvali i rekli da sam prosao test za maksimalnih 90 poena.Bio sam jako srecan i odmah sam pozvao svoje prijatelje da ih castim picem u oblizenjem kaficu.Ali kada su mi rekli da sutra dan polazem i voznju nisam bio zadovoljan.Posto sam bio nesiguran sto se tice voznje kamiona nisam znao kako i sta da radim, i bio sam dosta nesiguran i uplasen.Otisao sam na poligon za polaganje voznje i odmah sam pao.Ponovo sam bio razocaran i bilo mi je tesko.Kad sam reko prijateljima da sam opet pao,svi su poceli da se smeju.A ja sam bio toliko ljut,besan i iznerviran da sam svom snagom udario jednog i izbio mu dva zuba.Tada sam izasao iz kafica i otisao pravo kuci.Par dana nisam imao nikakve volje da ucim ponovo sve iz pocetka,ali kroz razgovor sa svojim ocem,zakljucio sam da ne trebam da odustajem i da moram da se borim.Tada sam uzeo casove voznje i za par dana sam potpuno savladao voznju u gradu.Izasao sam ponovo na testove i voznju i prosao iz prvog puta.Bio sam jako srecan,kroz par dana sam dobio i posao Vozaca.I sada zajedno vozim i radim sa svojim najboljim prijateljem.

subota, 21. prosinca 2013.

Muzicar


Oduvek sam mastao da postanem bogat i slavan.Jos od malena me je privlacila muzika.Voleo sam da pevam i sviram klavijature.Sa 5 godina otac me je odveo i upisao u muzicku skolu.Tamo sam sa svojim prijateljima ucio da pevam i sviram klavir.Po zavrsetku skole,odlucio sam da nastavim dalje skolovanje,ali i da se prebacim da sviram klavijature.Za 18ti rodjendan otac mi je kupio solidnu klavijaturu marke Korg PA50.Bio sam jako srecan,i jedva sam cekao drugarima da pokazem sta znam.Na jednom rodjendanu naterali su me da odsviram pesmu od Sinana - Ej otkad sam se rodio,kad sam to odsvirao,svi su poceli da se veseli i svi su mi govorili kako dobro sviram i pevam i da ce jednog dana nesto biti od mene.Ja sam nastavio da vezbam i vezbam i kroz par meseci,puno sam napredovao.Sa jos nekim svojim prijateljima,odlucio sam da napravim bend,koji bi svirao i pevao po svadbama i veseljima.Jednog dana dok smo sedeli i dosadjivali se kod nas kuci je dosao jedan covek ,koji je ponudio dobru svotu novca da sviramo kod njega na svadbi, i rekao nam je da ce pevati Saban Saulic.Bio sam jako srecan,sto cu svirati pred jednom legendom kakav je Saban.Dosao je i taj dan,spakovali smo se i krenuli,kad smo dosli kod tog coveka,on nas je lepo ugostio i upoznao nas je sa ostalim muzicarima.Mi smo tu malo vezbali i onda su gosti poceli da dolaze i mi smo zajedno svirali i pevali.Na kraju dana,kada je sve bilo gotovo,Saban nam se zahvalio i rekao kako smo dobri i da ce jednog dana biti nesto od nas,samo je poterbno jos dosta dosta vezbe.Nama je to jako puno znacilo i odlucili smo da cemo se dok god mozemo baviti ovim poslom.

petak, 20. prosinca 2013.

Sajam

Bio je to jedan lijep i sunčan dan u sred zime i 12. mjeseca, da neobično ali je i moguće. Nedjelja, sunčan i topao dan za ovo doba godina kao da je početak proljeća. U Preluku ( Opatija ) se održava svake nedjelje, ovisno o vremenu održava se sajam, znači sve i svašta, od hrane pa do raznih alata i auta. Kao i svake nedjelje, ljudi bude krcato kao i auta parkiranih kraj ceste, tu se ne može proći koliko ljudi i auta ima kao da se nešto besplatno dijeli. Autobusi jedva prolaze, ljudi razgovarajju međusobno, auti rade baš odlična atmosfera. Ima prostora mnogo gdje ljudi na jednom djelu prodaju raznu domaću hranu, a na drugom djelu alate, djelove za razna vozila, pa uredski alati i tako dalje. Bilo je to ogroman plac/prostor za ovakav sajam. Na zadnjem djelu placa/prostora održao se sajam vozila, pa od onih najstarijih tkz. oldtajmera pa do ovih najnovijih... Malo dalje od sajma auta, održava se od devet sati ujutro pa do petnaest sati vožnja kartingom i utrke. Iako je skupa karta za iznajmiti karting vozilo, nije mi bilo žao dati za jednu kartu jer sam se tako lijepo provozao, to je takav gušt i zanimljivo za vozit da bih to sebi kupio ili napravio, ali to nije bilo moguće haha. Cijena karte je skupa za ono koliko dugo mogu vozit, mogao sam voziti dvanaest minuta samo za veliku cifru, ali dobro, probao sam i to jednom u životu. Stiglo je i dvanaest sati kad se ljudi sa štandovima spremaju i pripremaju za odlazak. DO petnaest sati traje to spremanje kao i karting vožnje i utrke razne. Ubrzo se i promet normalizira, auti parkirani sa strane se "raskrčuju" i vraća se sve u normalu. Ljudi tu koji prodavaju dosta zarade, ali ne i previše. Ljudi koji kupuju, vole starinske stvari pa kupuju to da sačuvaju tradiciju te stvari. Kao i svake nedjelje, nadamo se da će tako potrajati i dalje.

četvrtak, 19. prosinca 2013.

Udes od jarana

Bio je to petak, dobro se sjecam jer je skola zavrsila i vikend je poceo. Dosao sam ko svaki normalni petak kuci, ostavio stvari i izasao sam vani da igram fudbala. Poslje fudbala sam dosao kuci , istusirao se te se spremio da izadjem sa jaranima. Sastali smo se u 20:00h ispred jednog kafica u gradu, da proslavimo polozeni vozacki ispit od jarana Benje .Posto je za njega vozacki ispit jedna velka stvar organizovao je veliki party sa mnogo alkohola i tako to , te ja za polozenje vozackog ispita od roditelja dobio Golf 5.
Poceli smo da slavimo , na partyu je bilo pravo dobro, otisao sam na balkon da zapalim jednu i da uzmem svjezeg zraka. Vratio sam se na party i odjednom nije bilo Benje, zabrinuo sam se te sam pitao ostala dva jarana gdje je Benjo , te su odgovorili da ne znaju. Istrcao sam ispred kafica da pogledam jel stoji isad auto od Benje tu, kosto sam i ocekivao auta nije bilo te sam uzeo mobilni telefon , okrenuo sam Benjin broj, al se nije javio.
Odmah sam otisao nazad u kafic uzeo sam kljuceve od svog auta te sam krenuo do Benjine kuce da vidim jeli tu , nije ga bilo. Bio sam veoma zabrinut , vratio sam se na Party i rekao sam dvojci jarana da ga nema , da je odjednom nestao. Zabrinuli su se takoder, te smo krenuli da ga trazimo , kruzili smo sa autima po gradu al jednostavno ga nismo mogli naci.
Posto ga nismo mogli naci, grad je povelik odlucili smo da odemo spavat i da cekamo sutra da nam se javi. Zaspao sam te sam po mom misljenju 10 minuta spavao dok me nisu Benjini roditelji nazvali i poceli vristati na mene, sta si uradio sa Benjom , eno ga lezi u bolnici prevrnuo je se sa autom , rekao sam im da se smire i da dolazim..
Kada sam dosao roditelji su plakali ,al srecom po Benju i po nas nista mu nije bilo , samo par ogrebotina, te sam bio sretan sto se nista ozbiljnije nije desilo.

srijeda, 18. prosinca 2013.

Saobracajka

Djetinjstvo - najljepše doba u čovjekovom životu. Jedini period života kada smo se bezbrižno igrali i zabavljali. Kao mali dječaci znali smo ustati rano, doručkovati i odmah istrčati vani da igramo fudbala, uvijek smo imali nekog svog igrača kojeg smo voljeli i htjeli da budemo kao on. Dobro poznata igra na ulici picigen to je isključivo "muška" igra u kojoj je potrebna brzina i dobri refleksi, nismo bili tako dobri, ali smo se trudili u svakom pogledu. Bilo je nas 6 dječaka koji bi se skoro svaki dan igrali na ulici, nekada bi padala kiša tako da smo samo posmatrali iz kuće kako pada po našem "terenu". Tuga na licu bi se vidjela. Fudbal to nam je bilo nešto najdraže u djetinjstvu. Dani su prolazili, a mi smo rasli. Ali smo zato svaki dan bili na ulici i igrali fudbala, uvijek se okupljali u isto vrijeme. Jedno jutro svi smo se skupili da igramo fudbala na ulici, dok smo igrali lopta nam je otišla niz ulicu, jedan dječak je potrčao za njom u nadi da će je stići i vratiti, ali evo šta se dešava. Dok je trčao izletio je pred auto koje ga je udarilo, čovjek koji je vozio izašao je iz auta da vidi šta se desilo, bio je u toliko pijanom stanju da je jedva izašao. Mi smo potrčali prema drugu, ali on je ležao na ulici, nije davao nikakve znake života. Otrčali smo do obližnje kuće gdje smo rekli šta se desilo, ljudi iz ostalih kuća su istrčali i pozvali hitnu pomoć, pomoć je stigla za par minuta, ali nije mogla da spasi jedan život. Toga dana ćemo se uvijek sjećati, sjećanje na našeg druga. Poslije toga udesa ništa nije kao prije, mi smo se i dalje okupljali na ulici, ali sa tužnim licem. Jedan mladi život je ugašen, zar još treba da bude jedan? Zato vozačima treba skrenuti pažnju da ne voze u pijanom stanju.

utorak, 17. prosinca 2013.

Opijanje u skoli

U trećem razredu srednje škole, počeli smo izlaziti petkom i subotom po kafićima, sa rajom se provoditi, opijati, uništavati sebe na neki način.
Nisam konzumirao cigarete, ali sam zato mnogo pio. Opustio sam se u školi, dobivao sam slabe ocjene, izostajao s nastave, bježao sa časova. Nisam dolazio na prvi čas, roditeljima nisam govorio ni za šta, sve je išlo gore i gore. Jednoga petka dogovorili smo se, da se utalimo, to jest da svi uložimo nešto novca i kupimo alkoholna pića i da se napijemo u školi. Donijeli smo novac u petak prije škole, otišli uzeli alkoholna pića i sakrili u torbe. Poslije toga smo otišli nešto pojesti pa u školu i krenuli piti. Sakrili smo se u jedno mjesto, gdje rijetko zalazi iko, sem čistaćica poslije nastave kada čiste.
Stišali smo se, nismo toliko pričali i počeli smo piti, nismo bili na nastavi nikako. Jedan moj jaran je uzeo i pomiješao četiri vrste alkohola i počeo piti, pokušali smo ga odvratiti od toga, ali ni sami nismo imali snage za to. Pili smo dok sve nismo iskapili. Na njemu se vidjelo da nije dobro i da će mu se nešto desiti. Ali čim bi krenuo to reći, došla bi nova tema i mi bi nastavili komunicirati. Nakon što smo popili sve, on je krenuo ustati, ali nije mogao i udario je potiljkom od zid i prokrvario. Krenuo sam po pomoć, ali sam se i ja okliznuo. Oni su se počeli derati i dozivali su pomoć. Vremena je ponestajalo. U tom dijelu škole nije bilo nikoga, pa sam nekako došao do zbornice i pozvao profesore. Odmah su pritekli u pomoć i njega odmah do najbliže bolnice prevezli. Nama su pozvali roditelje i otišli smo u kancelariju kod direktora. Odmah smo dobili privremeno izbačenje iz škole i rečeno nam je da čekamo konačnu odluku škole. Roditelji su mi zabranili sve od interneta do izlazaka. Kasnije kada sam se otrijeznio, razmišljao sam o svemu, shvatio da smo napravili veliku grešku u životu.

ponedjeljak, 16. prosinca 2013.

Ljeto


Bilo je to leto 2012 godine. Napolju je bilo veoma toplo, cak 35 stepeni celziusa. Drustvo i ja smo otisli na neki, pomalo udaljeni bazen. Krenuli smo sa mojim autom, jer oni nisu imali vozacku tog leta. Bazen je bio udaljen negde oko 16km. Nista daleko, stigli smo za oko 15 minuta, izasli otisli prvo kupiti kartu, pa se spremiti i pravac bazen. Na prvi pogled mislio sam ono, wauw, stvarno je bilo kul tamo i na prvi pogled nam se veoma dopalo. Imalo je i puno seksi devojka sa kojim bi se mogli kupati i tako to. Nista, otisli smo na neko mesto ostaviti peskire i te male stvari i posto je bazen bio napolju, namazali smo se malo sa kremom protiv sunca. Voda je bilo ne odlicna, ne perfektna, ne pretopla, ali topla je bila. Poceli smo se kupati i primetim kako me neka tu gleda onako, neobicno. U pocetku sam mislio ono, ma odkud znam mozda jer sam joj poznat. Posle nekog vremena ona i dalje gleda i ja resim da pridjem i da vidim ono u cemu je problem. Prisao sam joj i poceo pricati onako, upoznali smo se i bili smo neko vreme zajedno na bazenu. Pricali smo odakle smo i tako to, razmenili brojeve mobilnih telefona i upoznali se malo bolje. Mislio da se malo zaljubila, ali ne mogu reci da nisam ni ja bas. Bila je veoma kulturna, fino vaspitana i veoma lepa. Hteo sam malo duze tu provesti sa njom vremena, i sto je bolje upoznati, da se i kasnije mozemo vidjati. Nakon razgovora resili smo malo zaplivati zajedno i uzivati u suncu. Posle plivanja otisli smo kupiti nesto hladno za pice. Nisam jos dugo bio tu, mozda jos jedno pola sata od toga i pozeleli smo krenuti, ona mi je rekla da je mogu nazvati i da se mozemo naci i otici negde na pice ili tako negde. Ja sam se slozio naravno, zasto da ne, lepa cura mozda mogu uspeti kod nje. Njoj je takodje trebao prevoz posto kako kaze dosla je taxiem. Naravno da sam pristao povesti je do njene kuce. Tamo smo se pozdravili i ja i ekipa smo krenuli kuci. Nadam se da cu se skoro naci sa njom jer mi se mnogo svidja cura.

subota, 14. prosinca 2013.

Luda voznja

Jedan od mojih boljih drugova bio je Amer. Zivio je blizu mene , i svaki dan smo se druzili. On je imao auto , golfa 2 , i kada nije bio sa mnom vozao bi se . On je to auto "napucao" toliko da mnogi ne mogu da vjeruju da je to golf 2. Najveci problem je bio taj sto je Amer bio ljubitelj brze voznje, i njegovi roditelji su strahovali da bi se jednom mogao slupati , ili udariti neko dijete sa obzirom da je u nasem naselju osnovna skola i djeca redovno kao muhe bez glave pretrcavaju ulicu. Jednom se to zamalo desilo dok sam se vozao s njim . Isao je skoro 100 km/h i izletilo je dijete na ulicu . Ali srecom uspio ga je nekako zaobici . Ali prije mjesec dana to se opet desilo , ali ovaj put sa vecim posljedicama . Amera sam sreo u tramvaju dok sam se vracao iz skole . Pricao mi je kako ce citav dan provesti sa svojim autom , i da planira i neku ulicnu utrku. Ja sam ga upozorio i podsjetio da ono sto se desilo , ali on mi je samo odmahnuo rukom i rekao kako je on profesionalac i da mu se to vise nikada nece desiti. Sa obzirom da je to bio petak , posljednji dan skole u sedmici , izasao sam vani sa haverima na igraliste da malo odigramo nogometa. Sve je bilo kao i obicno dok nismo culi skripu guma i glasno jaukanje. Odmah sam znao da je Amer napravio saobracajku . Dotrcali smo do mjesta nesrece i vidjeli grozan prizor. Zena je lezala u lokvi krvi , a Amerovo auto je bilo skroz slupano. Amera je policija privela , a zena je imala nekoliko preloma. Najveci problem za Amera je bio taj sto on nije imao vozacku . Bio je mjesec dana u pritvoru i nako toga su ga pustili . Njegovo auto je njegov otac prodao na otpadu , a Amer je nakon toga kupio motor . Rekao je da sa motorom moze samo sebi nastetiti , i ce od sada biti pazljiviji ..

petak, 13. prosinca 2013.

Vrijedni kupon

Jedne divne subotne večeri, nazvao sam svog kolegu zvanog Kristiana i dogovorali smo se šta bi mogli da radimo i kako da se zabavimo ovaj vikend. Birali smo između planinarenja, da idemo sa biciklima na daleke puteve ili ribarenje. Bili smo se odlučili za ribarenje, jer je sada sezona veoma dobrih riba. I tako se mi dogovorili da odemo pecati u jedno staro poznato mjesto za ribarenje zvano „ jezero života „, odlučili smo krenuti u 3:00 ujutro da bi mogli stignuti do 7:00 sati ujutro. Prošla je večer i kolega je došao prije toga na jedan sat da se još pripremimo. Spakovali smo sebi ribarsku opremu, odjeću da imamo ukoliko se nešto desi i da jedemo nešto. Krenuli smo poprilično po vremenu i nakon dugotajnog putovanja smo stigli na „ jezero života „. Kada smo stigli, našli smo sebi divno mjesto na mostu i odma smo raspakovali se i bacili ude, no nismo bili sami, bilo je još mnogo iskusnih ribara koji su tu ranije od nas i bez sreće su bili. Niti jednu ribu nisu uspjeli upecati. Zabacili smo ude i otišli da uzmemo malo doručkovati jer nismo stigli kada smo krenuli. Dok smo mi fino jeli, ude se micalo, mi smo rekli nije to ništa opasno, no desila se suprotnost, bila je jako velika, Kristian je vukao i vukao ali je bilo ne moguće samo, onda sam mu došao u pomoć i izvukli smo je ! Bio je som težine od 4KG, nismo mogli vjerovati da smo toliku ribu uhvatili. Isto tako i ostali iskusni ribari su začuđeno gledali, dok smo je gledali razmišljali smo šta da uradimo s njom, ali iskusni ribari su nam rekli da je pustimo, i tako smo i uradili. Onda smo još malo bili zajedno pecali, no ništa nismo upecali. Krenuli smo kući i otišli i nakon dugog vremena smo pričali o tome, kako smo uhvatili soma od 4KG !!!

utorak, 10. prosinca 2013.

Tuning


Bila je to jedna lijepa i sunčana Subota kada se na Grobniku, blizu grada Rijeke organizirao tuning automobila. Vjerovatno znate što je to tuning, ko nezna to je uređivanje automobila iz vana, znači felge i ostala oprema. Bila je to subota ujutro kad je dvadesetak natjecatelja "nabrijao" tj. tunirao svoj automobil. Auti su bili preljepi kako su ih dobro uredili i "našminkali". Tog dana, održavalo se natjecanje za tri najbolja tunirana auta. Tri najbolja tunirana auta su bila predstavljena u cijeloh Hrvatskoj, obišli su pola svijeta. U aute je uloženo mnogo truda pa i novaca, što se tiče vozača, vozači su mladi, imaju od prilike tridesetak godina, plus/minus. Kao i svake godine, tako i ove organiziran je tuning, trajao je skoro 6 sati, bio je to dug dan. Prvo su se održale utrke s njima a zatim izložba auta na posebnim "foteljama" za automobile. Bilo je petstotinjak gostiju iz različitih djelova hrvatske i svijeta. Razgeldavali su aute i divili se, neki su se raspitivali za prodaju ali to nažalost nije bilo moguće. Nakon par dobrih sati rada s autom došlo je i vrijeme glasovanja gostiju za najbolji tuning. Pošto je gostiju bilo mnogo, bilo je otvoreno više biračkih jedinica, od prilike desetak. Nakon tri i pol sata glasovanja i brojanja glasova, stigli su rezultati brzo. Među tuniranim autima bio je i moj koji je bio treći na ljestvici što mi je bilo jako drago i bio sam sretan. Dobio sam nagradu, tj. srebrenu veliku medalju i moj auto je dobio nagradu "pun rezervar do kraja godine". Znači plaćati će mi gorivo do kraja godine. I bilo je već jako kasno, poslje ponoći kad smo se svi razišli. Bio je to jako lijep provod.

ponedjeljak, 9. prosinca 2013.

Muzički festival

Otkako znam za sebe uvijek sam volio pjesme i pjevati. Iako nisam znao ni pričati, a tek text pjesme, ja sam pjevušio nešto, plesao i slično. Svi su mi govorili da me nisu mogli zamisliti bez muzike. Tako sam odmah počeo uz instrumente, upisao sam muzičku školu i u njoj sam pjevao, a i svirao. Bio sam veoma uspješan i želio sam se baviti muzikom profesionalno. Tako sam nakon završetka osnovne škole upisao srednju muzičku školu i nastavio to što volim.
U trećem razredu srednje muzičke škole, kada sam imao sedamnaest godina održavao se festival muzike u Kaknju, ujedno i takmičenje u solo pjevanju. Prijavio sam se i pripremao se punih 5 mjeseci za to takmičenje. Znao sam da će biti teško, da će konkurencija biti velika, ali sam vjerovao u sebe. Kada je došao dan takmičenja imao sam veliku tremu. Mislio sam da će me ona koštati toga i da zbog toga neću pobijediti. Međutim kada sam došao dole, trema je potpuno nestala. Pjevali su veliki muzički profesionalci, mnogobrojna publika je bila prisutna, baš kao koncert. Uskoro je počeo takmičarski dio i ja sam izašao prvi s pjesmom "Noc mi te duguje". Počeo sam pjevati, bio sam smiren i skoncentrisan na samo to. Ništa mi nije odvlačilo pažnju, misli su bile samo ka pjesmi. Kada sam završio, čuo se veliki aplauz, ustali su ljudi i čestitali. Bio sam zaista oduševljen, nisam mogao vjerovati. Nakon svih takmičara, došlo je i do proglašenja pobjednika. Izašli smo svi na binu i čekali taj trenutak. Kada je Enis Bešlagić, legenda Bosne, proglasio mene za pobjednika kleknuo sam na koljena i zaplakao. Nisam mogao zadržati emocije nakon te velike pobjede pred tolikim narodom.

nedjelja, 8. prosinca 2013.

Kriminal

Evo kako priča ide. Poznavao sam jednog momka koji je trenirao fudbal, sve sam kvalitet, nisu ga zanimale te krimi priče. Ali su ga stigli takvi dani da je stiglo novo lice. Jednoga dana sve je brate puklo, u osnovnoj školi povuklo ga društvo, počeo sa cigarama, ubrzo sa gudrom. Mali nije imao izlaza, uvijek ga je bunilo što nije rođen bogat, zašto mama mu se muči, manja plata, više posla. Kući čekali računi, a pored svega toga ostao bez oca. Mali je zamišljao svaki dan da šta poželi ima, svaki dan drugu djevojku da šeta, i da priča kako je na vrhu svjetskih poznatih lica. Htio je da pomogne, da dođe do para nije znao kako. Fudbal ostavio po strani , uvukao se u probleme, mali igrao se vatrom. Nije bilo teško već peti put to prošlo je, stao je na noge nije znao kada dosta je, sve slađa je slava kako su odmicale godine. Mali bavio se kriminalom. Ali kako vrijeme leti, vrijeme bilo je da zastane, đavo došao da se sveti, đavo došao iz najgoreg, primio je poziv, strah se nazire, u njemu riječi majčine sine volim te, pazi se. Tek tada osjetio kajanje, srce na trenutak zastaje, plaši se dal je najgore. Pali auto u suzama, sjećanja se vrate, dok ga drhtaj ne zadržava, dotrčava do stana na vrata lupa i zvoni, niko mu ne otvara. Vrata razvaljuje, ulazi u stan, majka leži bez života, pored nje prosuta voda, grli je ljubi je, ali uzalud mu sve. Kroz mokre oči sve vidi se, pogledao je oko sebe, vidio je stari sat, policu sa slikama, sve je na istom mjestu isto neće biti nikada, tu je i onaj krevet na kome imao je miran san, što uredan izgleda. On pijan sam, još jedna flaša viskija, otvara prozor, tišina istine pritiska gutljaj posljednji ispija jedva progovori, kriv sam, ZNAM!

petak, 6. prosinca 2013.

Fudbal kao klinac

To je valjda svugda bilo, posle skole, brzo domaci se uradi pa odmah patike i na fudbal. Kada sam bio manji uvek smo isli na skolsko igraliste i tako zepali fudbal do negde oko 8 i onda kuci. Pravila smo imali, kada sada pogledam, mnogo smesna. Uvek je onaj koji ne zna da igra bio u golu. Ja sam uvek donosio loptu i uvek sam ja odredjivao ekipe, jer ako se ne sloze ja odoh pa nek igraju sa flasama. I tako po cele dane igramo, ja sam imao svoju ekipo sa kojom sam igrao vec dugo dugo i bili smo veoma uigrani, svako je znao gde treba da ide i odlicno smo igrali. I tako jednoga dana odlucimo mi promeniti mesto igranja. Gledamo mi gde mozemo da i kad padnemo da ne boli, pa smo se vozili biciklama da nadjemo neko travanato mesto. I tako nadjemo mi neku livadu, prelepa trava i ima drvo kod kojeg bi mogli praviti pauze. Razmisljamo mi, nije daleko mozemo biciklama brzo doci i resimo mi tu cemo se igrati fudbala. Ali imali smo samo jedan problem, ta livada nije bila kao za igranje, vec je pripadala jednom starom coveku koji je bio mnogo strog. Ali on je ziveo malo dalje od te livade pa nije ni dolazio toliko cesto. I tako igrali smo se dugo tu i bili smo veoma zadovoljni, cak smo jednom mi klinci organizovali kao neki turnir izmedju nas, cak smo zvali i decu iz drugih sela. Veoma nam se svidelo i imali smo ideju da je ogradimo nekako, mislim tu livadu, da nam lopta nebih isla vani. I tako dogovorimo se mi kad i gde da se nadjemo i svako je doneo po nesto za izgradju. I tako poceli smo raditi sa ogradnjom i radili smo punih dva dana. I bas kao najavljeno, bas u tom trenutku kad smo bili pri kraju dolazi taj covek da pogleda sta mu je sa livadom, a nas sest radimo. Kao da se u tom trenutnu osecao kao mlad covek, mozemo reci da potrcao do nas i poceo se drati na nas i pretio nam onim njegovim velikim statop koji je nosio kod sebe. Mi smo se mnogo uplasili, neki su pobegli a neki ostali da pricaju sa njim. Ja sam naravno pobegao, jer ne zelim ulaziti u tu svadju. Nakon toga smo se dogovorili da nastavimo igru na skolskom igralistu i da neko vreme necemo menjati lokaciju. Nastavljali smo se tu zezati i igrati i uzivati u nasem detinjstvu.

četvrtak, 5. prosinca 2013.

Fotoaparat

Jednog dana sam setala po gradu sa prijateljicom te u izlogu jedne trgovine ugledala prelijepi fotoaparat. Odlucila sam uci i malo se raspitati. Prodavac mi je objasnio malo karakteristike tog aparata i rekao da je odlican i jako trazen model i da im je trenutno na akciji, pa je cijena samo 2000 kuna. Zahvalila sam mu se na pomoci i rekla da cu jos vidjeti, i da se nadam da ih nece sve prodati. Posto sam stedila vec duze vrijeme imala sam nesto novaca ali nisam bila sigurna koliko. Dosla sam doma i odma isla vidjeti koliko sam ustedjela. Izbrojila sam 1700 kuna. Odlucila sam smisliti nacin da brzo zaradim jos 300 kuna dok je jos fotoaparat na akciji. Pitala sam tatu dali mogu mu nekako pomoci p je rekao da pokosim dvoriste umjesto njega pa ce mi platiti 100 kuna. Odma sam uzela kosilicu i pokosila svu travu. To je vidjela i susjeda pa je ponudila da odma pokosim i njezino dvoriste i da ce mi platiti. Nakon obavljenog posla dali su mi novce, te sam bila zadovoljna sta sam uspjela zaraditi iako mi je falilo jos 100 kuna. Srecom pa je mama vidjela koliko se trudim i odlucila mi je ranije dati dzeparac. Sva sretna sam uzela ustedjevinu i zaradjene novce, te izbrojala tocno 2000 kuna. Sutradan ujutro sam ponosno otisla u trgovinu i nasrecu jos nisu prodali sve fotoaparate.Kupila sam sebi i jedva docekala da isprobam. Slikala sam gradom i isprobavala razne efekte i bila odusevljena kako su slike izgledale. Doma sam stavila slike na kopjuter da i moji ukucani vide sta sve moj novi fotoaparat moze. Svi si bili jako zadovoljni mojim umijecem ali i ponosni jer novce nisam potrosila na neku glupost vec kupila nesto s cim ce se svi moci sluziti i zabavljati.

srijeda, 4. prosinca 2013.

Ljetna igra

Jedna od najpoznatijih igara je definitno - zmurka. Mi u naselju smo najvise voljeli igrati zmurke ljeti , i to po citavom naselju. Igrali smo i zimi , ali je ljeti ipak mnogo bolje . Ljeto 2011. Ljetni raspust je napokon dosao . Juni je tada bio veoma topao , velike vrucine i naravno poceli smo ponovo igrati zmurke. Pravila su bila sljedeca : Sakrivati se mozes po citavom naselju ali ne smijes izlaziti iz njega , ganja ekipa od 5 ekipu od 5 clanova, ne smijes se opirati i kada te uhvate moras mirno stajati. Mi smo vec imali uigrane ekipe , tako da smo svaki put samo uloge mijenjali. Jedna ekipa ganja jedan dan , druga drugi i sve tako . Bilo je tu dosta komicnih scena. Neke smo trazili i po sat vremena , neki su se sakrivali ispod auta , neki na drveca , neki su hinjski se sakrivali u blizini mjesta za " tuspas " i odmah izletili i tuspasili se. Ali imali smo i mjesta gdje se nismo smjeli sakrivati, tacnije po pravilima se smjelo ali niko nije imao damu da ode tamo . To je bila kuca od jednog covjeka koji je u ratu izgubio nogu , i koji svaku noc provede pokraj prozora sa puskom u ruci cekajuci da mu neko dode ispred kuce . Postar samo onako u trku baci racune u avliju , a sa obzirom da ih on ne uzima tu se nakupilo racuna i sada to izgleda kao smetljiste. Jednu noc smo se dogovorili da se sakrijemo u njegovo dvoriste. Bila je to veoma hrabra odluka sa obzirom nakve posljedice su moguce. 21:00 h . Skupili smo se na mjestu gdje se inace skupljamo. Moja ekipa je ovaj put bjezala. Nas 5-oro je brzo stiglo do te kuce . Na 10-tak metara od kuce smo razradili plan i taktiku u slucaju da nas uhvate. Polahko smo usli u dvoriste i sakrili se ispod drveta koje je bilo jedino u tom dvoristu. Svjetla u kuci su bila ugasena , sto je znacilo da vlasnik kuce nije tu . Ekipa koja je ganjala naravno nije znala da smo mi tu , sto je znacilo da oni nece provjeravati ovaj dio . "Ali kada vide da nas nema na mjestima gdje se inace sakrivamo sigurno ce doci ovako" - Rekao je Admir koji je bio kapiten naseg tima. Dva sata smo proveli tu ispod drveta , a jedno od pravilo je bilo da ako nakon 2 sata nas ne pronadu da smo mi pobjednici. Culi smo da neko ide prema kuci , i misleci da je druga ekipa mi smo ustali i krenuli . Ali prevarili smo se . To je bio vlasnik kuce sa puskom u ruci. Kada nas je vidio poceo je da urla i uperio pusku u nas . Poceli smo bjezati glavom bez obzira , a on je opalio 2-3 metka prema nama . Na nasu srecu niko nije pogoden , a komsije su prijavile pucnjavu policiji koja je ubrzo stigla i privela ga. Bio je to jos jedan od nasih dogadjaja koji smo skupa prezivljeli , ali definitivno jedan od najopasnijih do sada.

utorak, 3. prosinca 2013.

Sverc

Bilo je leto.Sa svojim najboljim drugom,kao i obicno sedeo sam u basti kafica koji se nalazio odmah ispod nase zgrade.Pricali smo medjusobno o nekim dosadnim temama, i pomalo gledali kako cure prolaze.Odjednom dok smo sedeli i ispijali kafu , prisao nam je jedan covek i upitao nas sta cemo da popijemo.Mi smo narucili po viski i on je pitao dali moze da sedne do nas mi smo rekli da moze.Kada je seo poceo je da nam prica o tome kako zaraditi novac, i na kraju razgovora upitao nas je dali bismo mi zeleli da radimo za njega.Mi smo se pogledali i odmah smo bez razmisljanja pristali.Posao je bio da istovarujemo nekakvu robu iz voza,koja bi stizale jednom nedeljno, a plata po poslu bila bi 1000 eura.Mi smo bili jako srecni i odmah smo pristali.Upitali smo ga kad krecemo da radimo , on nam je na to odgovorio da krecemo od veceras, i da budemo na skladistu tacno u 11 uvece.Nama je bilo veoma cudno to sto posao radimo kasno u noc, i kada ga je moj drug upitao koja je roba u pitanju, nepoznati covek je odgovorio da gleda svoj posao.Kao sto smo se dogovorili sa covekom ja i drug smo bili tacno u 11 na starom skladustu, i kada je voz stigao,poceli smo da istovaramo kutije.Kada smo istovarali skoro sve , meni je slucajno ispala jedna kutija, i kada je pala pogledali smo i videli da se unutra nalaze svercovane cigarete i viski.Tada smo rekli hajde da zavrsimo ovaj posao i da sto pre uzmemo lovu i bezimo.Samo sto smo istovarali poslednju kutiju , zacula se pucnjava , uplasili smo se i nismo znali gde da bezimo,ja sam rekao drugu da podje zamnom , bezali smo preko nekih poljana, i taman kad smo bili blizu grada,presrela nas je policijska patrola i uhapsili su nas.Bio sam jako zabrinut jer nisam znao sta cu i kako cu nazvati svoje roditelje i reci im da me je policija uhapsila,otac bi me razbio od batina.Policajci su nam rekli da sacekamo u hodniku , i nakon par minuta nas je pozvao komandir policijske stanice,mi smo usli, ponudio nas je cigaretama i narucio da nam donesu po sok.Kada smo popili sok pitao nas je sta smo mi zapravo tamo trazili i ko su ti ljudi sa kojima smo radili.Moj drug je odmah poceo da prica,na sta sam ga ja zgazio po nozi, i time mu dao do znanja sta ce se desiti sa nama ako pocnemo da pevamo.Drug je samo rekao da smo videli neke ljude kako istovaraju kutije iz vagona.Policajci su nam rekli da ce nas ovaj put pustiti i nece javiti nasim roditeljima , ali ako nas jos jednom uhvate u nekom slicnom posu nece biti dobro.Mi smo se zahvalili i obecali da necemo vise nikad raditi ilegalne poslove.

ponedjeljak, 2. prosinca 2013.

Skok na glavu

Bilo je to jednog dana kada smo ja i moj najbolji prijatelj bili na moru u Budvi. Ujutro kad smo se probudili spremili smo se i krenuli doruckovati , poslije smo se i pripremali se za kupanje. Kada smo krenuli na more bilo je upozorenja od roditelja da ne pravimo gluposti , a jedno od njih je da skacemo na glavu.Roditelji su nam nabrajali da ne skacemo na glavu jer mozemo skociti na stijenu. Mi to nismo ozbiljno shvacali i smijali smo se tomu. Spremili smo se i krenuli na plazu. Dosli smo na plazu i raspremili stvari.Bilo je tu mnogo dobrih zgodnih cura, ikako ono ide otisli smo se pokazatai odnoso sta znamo. Isli smo skociti u more prvi put na noge. Kupali smo se onda. Nakon nekog vremena dogovorili smo se da idemo malo otplivati. Otisli smo daleko jedno 500 metara od nasih roditelja. Dosli smo do stijena nekih sa kojih se moze skakati. Izasli smo iz vode i trazili smo mjesto sa kojeg bi mogli skociti. Nasli smo mjesto i popeli se na stijenu koja je bila visoka skoro pa 10 metara. Skroz smo zaboravili sta su nam nasi roditelji pricali prije nego sto smo krenuli na more. I sad dogovorili smo se da cemo skociti na noge. Uhvatili smo zalet i krenuli skociti ja sam skocio dobro ali moj prijatelj kada se podignuo iz vode cuo sam vrisak drzao se za ruku. Pogledao sam mu ruku i vidio krv i kako je ruka rasjecena. Brzo sam ga izvadio iz vode i otisli smo do roditelja i rekli sta se dogodilo. Moj prijatelj je otisao na hitnu da mu zašiju ranu. Meni je cijelo vrijeme bilo krivo sto nisam poslusao roditelje vec se njima ismijavao te njihovim pricama.I tako lose se dogodilo , necemu sto su nas roditelji opinjali a mi smo se samo oglusivali na to i ismijavali cijelo vrijeme..