utorak, 25. ožujka 2014.

Ukleta kuća

Na kraju moga sela ima jedna kuća. Kuća izgleda skroz jadno ,zapravo to je vise ruševina. U njoj su živjeli ljudi prije jedno 20 godina. I od onda nitko nije ulazio. Normalno kao i sva djeca ,i ja sam se plašio duhova i toga sta su nam roditelji spominjali kad je nešto zabranjeno. Tako su i moji roditelji bili u strahu da ne odem tamo i da se nešto ne sruši po meni. Tako su i moji roditelji bili u strahu za mene. Napričali su mi priče o raznim duhovima koji tamo žive. Naravno tada sam u to i vjerovao ,no kroz godine sam saznao istinu. Prošle su godine i odrastao sam. Saznao sam istinu o svemu. Jedan dan ,tamo u blizini igrao sam sa prijateljima nogomet. Imali smo dogovor tko nabije loptu ide po nju. I tako sam ja sasvim slučajno nabio loptu među te ruševine i morao po nju. Iako sam odrastao ,malo me hvatao strah da se nešto ne sruši. Popeo sam se preko zida i spustio među ruševine po loptu. Brzo sam uzeo loptu i bacio preko. Malo sam naravno razgledao i otišao. Od tada više nikada nisam ušao niti gledao tamo. Nije da sam se bojao ,nego mi jednostavno više nije bilo zanimljivo. I tako sam bio puno sretniji i bez briga.

ponedjeljak, 24. ožujka 2014.

Matura

U četvrtom razredu škole jedino na šta se misli to je matura. Čitavu godinu prolazimo razne prepreke kako bi uspješno završili razred to došli do mature. Tako je i meni bilo. Kada smo došli u četvrti razred vrijeme je prolazilo veoma brzo. Prvo polugodište je prošlo tako brzo, da se nismo uspjeli ni okrenuti. U drugom polugodištu smo maksimalno se posvetili zabavi i ostvarenju našeg cilja. Mjeseci su prolazili tako brzo da nismo ni primjećivali više to i uskoro je došao taj maj. Zadnji dani školi prolijetali su kao auta na cesti, jedva da je iko dolazio na časove, prava kućna atmosfera.. Rastanak je svima pao teško. Toliko smo svi čekali i govorili da nam je završiti samo, a kada je došao kraj školi, svi smo imali jednu želju, a to je da se opet vratimo u klupe. Nakon rastanka uveliko su počele pripreme za maturu. Bile su to slatke muke ko će šta obući, šta će kupiti i slično. Ali sve se to riješilo i došla je ta subota, naša matura. Ujutro kada sam ustao bio sam nervozan, žurio sam na sve strane. Misli su bile okrenute samo ka toj posebnoj i nezaboravnoj večeri. U sedam sati poslije podne bilo je vrijeme za polazak, onako sređen u odijelu sjeo sam u vozilo i krenuo ka hotelu Radon Plaza. Kada sam došao gore, vidio sam sve te ljude s kojima sam proveo četiri i više godina života, sve te prijatelje. Nisam mogao vjerovati da je našem konačnom rastanku došao kraj. Svi su govorili nije ovo kraj, biti će kao i prije. Međutim, to je taj kraj. Veče kada će svak krenuti svojim putem i izabrati svoju budućnost. Nakon kratkog zadržavnja ispred hotela, ušli smo unutra i počela je zabava. Plesalo se i pjevalo do ponoći, do kada je i dogovor bio. Nakon dvanaest sati, onako kolektivno uputili smo se u jedan obližnji luksuzni restoran gdje smo nastavili slaviti kraj školovanja. Vrijeme je prolazilo brzo, svak je pio što je stigao. Pjevale su se razne pjesme i one tužne a i vesele.Ujutro rano došao je kraj toj nezaboravnoj zabavi. Vrijeme je bilo da svak krene svojoj kući i odmori se od svega toga. Onako tužan a i sretan u isto vrijeme, napustio sam taj lokal te teškim mukama došao kući i zaspao.

subota, 22. ožujka 2014.

Selo

Bilo je to jednog lijepog, sunčanog jutra i spremao sam se ići na selo... Na selu je bila vikendica sa vinogradom, oko kojeg je trebalo dosta raditi, orezati lozu i u voćnjaku orezati grane. Spremao sam se sat vremena, dok sam se obukao dok sam spremio alate i tako. Sve je to bilo lijepo.. Kada sam stigao u vinograd sve je bilo tiho, samo su se ćule ptičice. Počeo sam raditi, uzeo sam škare i orezao trsje odnosno lozu. Tako sam već bio umorniji i sjeo sam u hlad na panj i uzeo salame da doručkujem. Malo sam doručkovao i odmorio sam se i krenuo sam u kuću na tavan po ručnu kosu da okosim travu. Kosio sam i tako jednom naiđe susjed malo pijan. Mi smo pričali o ovome o onome, o traktorima, o plugovima.. On je otišao, a ja sam nastavio dalje kositi. Već je bila noć i ja sam se malo posjekao po nozi jer nisam ništa vidjeo, a na vikend sam došao na selo. Na selu smo isto tako imali životinje posebno zečeve zato smo kosili travu. U jednom danu smo trebali sve pripremiti, a onda se odmarati nedeljom. Noć je prošla, mi smo išli ujutro odma raditi. Prvo smo nahranili stoku, a onda smo išli posaditi maldu voćku koju smo kupili. Sve smo to mi obavili, dan je prošao i mi smo morali ići nazad ka svojoj kući...

petak, 21. ožujka 2014.

Moj doživljaj

Sve je počelo jednog letnjeg popodneva.Tada sam se dosadjivao sa drugovima i razmišljali smo o tome šta bi mogli da radimo preko vikenda.tada je jedan moj drug došao na ideju,kako bi mogli da odemo negde da kampujemo u šumi.Nama svima se svidela da ideja,i dogovorili smo se da idemo u petak uveče i da ostanemo do nedelje.Tako je i bilo kad je svanuo petak,spakovali smo se,uzeli auto i krenuli.Pošto je put bio dug,svratili smo u jednom kaficu i popili kafu.Tu smo upoznali par cura,koje takodje idu da kampuju na istom mestu gde i mi.Dogovorili smo se i obećcali im da ćemo se videti tamo.Na tom jezeru smo došli pre samog mraka.Raspakovali smo se otvorili pivo i seli smo pored jezera da zapalimo po koju cigaru.U tom trenutku sam video i dve cure koje smo upoznali na putu do jezera.One su pitale da li mogu da nam se pridruze i mi smo im odgovorili da mogu.Tu smo malo popricali i pozdravili se sa njima i legli da spavamo.Kad je svanulo jutro,ja sam zapalio rostilj i resili smo da ispečemo ćevape.Rucali smo svi zajedno, i polako sam primetio da pocinje da pada mrak.Posto nam je bilo jako dosadno,predlozio sam da upalim auto i da se odvezemo do neke diskoteke,na pice.Moj drug i te dve cure su pristali i krenuli smo.Tamo smo popili par pica, i bilo nam je lepo.Primetio sam kako se dopadam jednoj devojci, i upitao sam je da li bi zelela da bude samnom,ona me je stidljivo pogledala,i ja sam znao da je to znak potvrdjivanja.Kasnije smo otisli i uzeli nase stvari,spakovali se i krenuli kuci.Bio sam jako srecan,sto sam upoznao tu curu,koja je bila jako lepa.Ovo je bio dozivljaj koji cu ja dugo dugo pamtiti.

ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

Malo slavlje

Prije nekih dva tjedna ,prijatelj mi je imao rođendan. Otišli smo u jedno mjesto gdje nema previše ljudi da možemo dugo tulomariti. Bio je petak pa se nismo morali za ništa brinut. Naravno nismo bili samo dečki već je došlo i nekoliko djevojaka ,poprilično zgodnih. Posto smo rano došlo ,prvo smo se najeli i mi dečki igrali Playstation3 ,dok su djevojke razgovarale i smijale se. Tako je bilo jedno vrijeme ,sve dok nije počela padati noć. Tada je počelo ludilo. Izašli smo iz kuće ,sjeli svi na terasu ,normalno slavljenik je donio sav moguć aukohol. Popilo se ,zabavljali smo se ,malo pomalo spustila se noć. Slavljenik je iz ničeg odjednom rekao idemo igrat skrivača. I mi tako krenuli sa igrom ,jedan je odbrojavao dok smo se mi sakrili po šumi iznad kuće. I tako smo odigrali nekoliko rundi. Poslije 5-6 runde ,sjeli smo i odmorili se. Normalno svi u smijehu smijali smo se poput budala. Ohhh.. Bilo je nezaboravno. I onda odjednom ,jedna djevojka vikne i počne plakati ,zagrli me ,i svi pitaju sta je bilo. I ona nam to ispriča sa suzama u očima i strahom. Osjetio sam koliko se tresla. Djevojka je umislila da postoje duhovi i da su je povukli. Sijedjela je na stolcu koji se počeo micat i onda odjednom viknula. Bilo je strasno. Zatim otišli smo u kuću i malo se odmorili ,popričali i razćistili stvari. Nakon jednog sata ,bilo je koliko toliko ponovo stara dobra atmosfera. Došla je torta ,uhhh jest bila dobra. No imala je mnogo šlaga i mi krenuli sa mazanjem šlaga po faci. Oh gdje se taj šlag sve zavuče nećete vjerovati. Cijelu dnevnu sobu smo namazali šlagom ,dok ga nije nestalo. Malo smo još nakon toga pričali ,pili ,smijali se ,a onda krenuli na spavanje. Al je bilo smijeha u krevetima. Na jednom bračnom krevetu spavali smo trojica ,dobro da smo bili u vrećama za spavanje i da smo su nas djevojke razdvajale. Uhh.. ovog ću se sjećati dovijeka

subota, 15. ožujka 2014.

Kako sam upoznao svoju curu

Jos kao decak,sam bio problematican, i voleo sam da se dokazujem na jedan nacin.Leti sam znao po ceo dan da budem na bazenu i da skacem u vodu na stomak,samo kako bi na taj nacin pokazao drugima,da ne mogu da mi zadaju udarac koji ja nebi mogao da izdrzim.Jednog dana sam odlucio da sa drugovima odem na jezero.Kada smo stigli tamo,na plazi je bilo dosta ljudi i lepih devojaka.Odmah sam poceo da razmisljam o tome,na koji nacin cu da se dokazem pred njima.Skinuo sam majcu, i pokazao svoju tetovazu koju sam imao na grudima, kao i zlatan lanac koji sam nosio oko vrata.Odmah sam primetio kako su devojke pocele da me gledaju i to mi se dopalo.Skocio sam u vodu i plivao.Odjednom me je jedna devojka pitala da li moze da mi se pridruzi i da zajedno plivamo.Ja sam jojo dgovorio da moze, i zajedno smo krenuli da plivamo.Poceli smo da pricamo o skoli i tako nekim manje vaznim stvarima za mene.Pao je mrak, i bilo je kasno,a posto ona i njena drugarica nisu imale prevoz do kuce,ja i moj drug smo odlucili da ih povezemo.Imali smo predobar BMW 320i i primetio sam da im se svidja sto su sa nama.Drug je vozio 200 na sat,tako da smo jako brzo bili kuci.Tu sam je pitao za broj i ona mi je dala i dogovorili smo se da svi zajedno izadjemo sutra vece, u neki ekspluzivni restoran.Tako je i bilo,jedva sam cekao sutradan da padne mrak, i da izadjemo.Uzeo sam 200 eura, i izveo je na veceru u najbolji italijanski restoran u gradu.Narucili smo pizzu i flasu najskupljeg vina.Pricali smo uz veceru i na kraju se i poljubili.Bilo mi je drago sto smo uspeli da se smuvamo, i rekao sam sebi samo neka mi jos neko prica da dokazivanje nije dobro,udaricu ga odmah.Na kraju sam je odbacio kuci svojim autom, i video da je srecna i zadovoljna.Dok sam vozio razmisljao sam samo o njoj, i trenutku kada cu opet da imam priliku da je vidim.

srijeda, 12. ožujka 2014.

Vojska

Kao dječak uvijek sam želio postati vojnik ili policajac. Često sam gledao filmove o tome, maštao, uživao kada god sam imao priliku. Kako sam odrastao ta želja je i dalje bila tu i postajala je sve veća. U četvrtom razredu srednje škole sam mnogo razmišljao o tome, da li krenuti za onim što želim ili ipak upisati neki fakultet redovno koji nije za mene. Odlučio sam upisati fakultet kriminalističkih nauka i predati zahtjev za oružane snage naše države. Nakon odbrane maturskog i položenog prijemnog ispita za fakultet počeo sam trenirati maksmilano. Svaki dan sam trenirao dva puta. Jedan od tih treninga bio je karate naravno, sport koji sam počeo trenirati od ranog djetinjstva. Bio sam maksimalno fizički spreman. Pismene testove sam redovno učio i jedva čekao testiranja. Nakon nešto više od dva mjeseca počela su testiranja. Tih dana me je hvatala velika panika. Razmišljao sam kud dalje ako ne prođem, šta raditi.. Ali ipak nisam odustajao išao sam za onim što volim. Kada smo svi završili testove morali smo sačekati mjesec dana na konačni spisak primljenih vojnika. Tih mjesec dana mi je najteži period bio. Svaki dan nervoza, glupe misli, glupa pitanja su se vrtila. Jedno jutro probudi me majka, ustanem i kaže mi ona sine došla je pošta za tebe. Poletim da otvorim kad u njoj piše da sam primljen i da tro mjesečna obuka počinje za jedan mjesec. Bio sam presretan, nisam mogao vjerovati da mi se moj san ostvario. Odmah sam pozvao prijatelje da proslavimo taj najbolji trenutak u mom životu. Nakon proslave misli su mi bile okrenute samo ka mojoj budućnosti, to jest vojsci. Naporno sam trenirao i radio na sebi, kako bi bio spreman i mogao dati svoj maksimum za svoju domovinu.

ponedjeljak, 10. ožujka 2014.

Sajam

Moj prvi sajam je bio u kraju u gradu. Kada sam dosao na sajam bilo je tu svea i životinja i auta.. Ma od robe do voća. Sve i svašta. Sve dobro je bilo, niske cjene dobri ljudi. Bilo je jetino. Jedino sto mi se nije svidjelo kod sajma tog, sajma a to je je što je bilo velki sajam nije se moglo sve preću jednom danu pa se moralo u dva dana to prelaziti taj sajam. Jednom na sajmu mi se dopao jedan auto, a to je bila Dacia. Ta Dacia je bilo 1200€ polovna i dobra je. Jedino što nije bilo na toj Dacii dobro, a to je limarija. I tako sam ja taj autić kupio za male pare i uredo za za 500 €. I to je bila lijep auto zvečka, auto ko podd čekićem... I vozio sam se s njim, vozio curu sve 5. I tako ja taj auto jednom kredam prodavat jer mi se nije svidio odnosno loše je palio grijaći ošli i otišlo vrijeme . I tako sam skužio da taj plac je dobar da se može naći sve na tom jeftino a dobro... I tako ja stalno idem na taj plac. To je moj plac.

nedjelja, 9. ožujka 2014.

Prvi maj

Prije nekoliko dana, ja i moji haveri smo planirali da slavimo 1 Maj u vikendici. No nismo se mogli odma odlučiti gjde ćemo slaviti jer nam je izbor veliki i teško nam je bilo. Na kraju smo se odlućili za vikendicu, nije ni daleko od kuća nam, a isto tako nije ni civilizirano, jer je samo moja vikendica tu bila i još jedna napuštena kuća. I tako dođe prvi Maj, a mi sve sakupimo, upalimo džip i krenemo ka vikendici. Nakon pola sata stigli smo do vikendice i počeli praviti roštilj, tražiti drva i sve što je neophodno nam bilo. Nakon par sati sve smo mi to fino napravili i počeli slaviti. Svi smo znali da ćemo se napiti previše ali smo ignorisali to. Kada je nastala večer mi smo polahko se povlaćili u vikendicu, ali ne samovoljno. Primijetili smo da nismo sami, bio je još netko s nama, ali ga nismo mogli vidjeti, no to nam je sve bilo smiješno, jer smo se napili. Kroz pola sata je počelo nešto da lupa u vrata pa i u prozore, a mi nismo smjeli izaći napolje da vidimo ko je. Poslije toga nije više bilo par sati, te smo mi nastavili slaviti. Kasnije smo u jutranje vrijeme otišli spavati i kada su gotov svi zaspali sem mene, otišao sam na balkon da uzmem malo zraka, kad ono opet kuca i ja sav ustrašen govoreći u sebi „ Ako sad ne izvedem nešto, neću nikad! „. Otključao i izletio sam kroz vrata da vidim tko je i šta je to što nas smara cijelo vrijeme. I kada sam vidio tko je, samo sam se nasmijao. To je bio naš drug koji je sa svojim drugovima slavio u napuštenoj kući i svi zvukovi, sva lupanja su oni uradili. Kasnije smo objasnili i ostalima šta je, a oni su se isto tako zasmijali i rekli da će vratiti im za novu godinu.

srijeda, 5. ožujka 2014.

Alkohol i škola

Kao i obično svaki učenik se opusti nekako najviše kad je maturant, pa tako i ja. Bio je mart mjesec, do kraja škole je ostalo bilo tačno dva mjeseca. U školi je sve bilo zajebancija, dolazili smo što smo morali, glupirali se, smijali, zezali, jednostavno uživali u svemu tome. Kako nam je to sve postajalo dosadno, tražili smo neku novu ludost koju do tada nismo izveli. Jedan drugar nam reče da se napijemo u školi, onako svi iznenađeno ga pogledašmo i složišmo se s njim. Petak je bio, došli svi prije nastave te otišli kupiti alkohol. U marketu smo uzeli dosta alkohola i soka kako bi pomješali sve to. Nakon što smo obezbjedili alkohol preostalo nam je samo da ga unesemo u školu i odemo do sale za sport. Inače petkom nema niko sporta, pa smo zato odlučili otići tamo. Nakon par muka s prenošenjem alkohola, uspjeli smo doći u salu i onda smo započeli. Sjeli smo u jedan čošak i počeli lagano ispijati flaše, ne znajući da ima neko nadonknadu iz sporta. Tako kroz priču i zajebanciju smo uživali sve do jednog trenutnka. Iznenada vrata sale se otvoriše i na njima se pojavi naš profesor sporta. Krenusmo skloniti sve, ali snage nismo imali ni da ustanemo.
Dođe on brzo do nas te primjeti sve i odmah nas onako pijane "odnese" kod direktora. Direkot vidjevši u kakvom smo stanju, pozva naše roditelje i reče da smo izbačeni privremeno, dok se ne donese konačna odluka. Svi smo se prepali zbog te odluke, ako budemo izbačeni skroz, opet ćemo morati ići u četvrti razred. Kada sam došao kući sa roditeljima, počela je prepirka, galama. Samo sam šutio i slušao sve, jer sam ja bio krivac, ne niko drugi. Nakon što sam došao sebi, mnogo sam razmišljao te sam pozvao drugare da odemo do škole. Pošto je bila subota nastave nije bilo, pred školom smo zatekli direktora. Svi smo mu prišli izvinuli se i rekli da se nikada neće ponoviti. On nam je prvo očitao lekciju, a zatim i oprostio.

utorak, 4. ožujka 2014.

Stara kuća na raskrižju

U mojem gradu. Stoji jedna stara napuštena kuća, već spremna za rušenje. Nitko u nju nije jako dugo ulazio, sve do jednog dana.
Bio je sasvim običan proljetni dan. Sunce je svijetlilo, ptice su pjevale, a cvijetovi počeli klijati.Vračajući se ja iz škole, svaki dan prolazim pokraj jedne stare kuće u kojoj je živjela jedna stara vrlo draga gospođa. Preminula je prije par godina. I uvijek me zanimalo šta će se desiti sa tom kućom, te dali ima unutra što vrijedno ako je ostavila možda. Ta znatiželja me je dugo vremena progonila. Sve do tog tana. Započeo sam temu sa kolegom, da bi bilo baš lijepo pogledati dali ima što unutra i malo "pronjuškati" po kući. Rekoh ja: ionako više nitko ne živi u njoj pa da uzmemo ako je što ostalo. Kolega se složio, te smo napravili isti dan nakon što smo stigli doma grupu na FB pod nazivom: Istraživanje stare kuće na križanju. Bilo nas je odprilike 5 - 6 zainteresiranih za posjet. I tako su padali dogovori u kolko da krenemo do kasno navečer.
Pala je noć, bilo je 21:00. Sastali smo se u našoj ulici kod jedne ulične svijetiljke. Naoružali smo se sa svijetlima, walki talki-ima i krenuli smo prema kući. Znali smo da bi moglo biti to zakljućano nekim lokotom, srećom kolega je znao obijati brave i lokote. Ponio je potrebnu aparaturu kao što znate vidjeti u filmovima kad provaljuju u kuće. On se bacio na posao. Dok je on marljivo pokušavao otvoriti, mi ostali smo držali stražu da nas netko nebi vidio i da nas ne prijavi. Nakon 5 minuta, kolega je uspio. Lagano smo otvarali vrata, a ona su imala onaj specifičan zvuk kao iz horor filmova. (škripanje) Kad smo ušli unutra, poznao se miris spaljevine i po truleži. Hodali smo lagano kućom, razgledavali, kad se najednom čulo škripanje starog parketa koje je dolazilo sa gornjeg kata. Međusobno smo se pogledali i shvatili da nije ni jedan od nas to napravio, već da je dolazilo sa 1. kata. Pošto smo se nalazili u kuhinji, pohvatili smo moguće oržje poput: tava za meso/palačinke, bat za meso, locne i slično. Pošto sam bio najstariji, mene su gurali da idem prvi gore, a oni zamnom. Naravno da se nisam prvo sa time složio i odbijao sam. Pokušavali smo glasati tko da ide, ali opet se čuo onaj zvuk škripanja starog parketa, ali ovog puta su bila i tri tupa udarca kao da netko lupa nogom o pod. Ispalo je da sam morao ja prvi krenuti. Krenuli smo gore. Lagano smo koraćali, svijetlili prema gore, da nebi netko iznenadno skočio i napao nas. Stigli smo na gornji kat i primjetili da ima 5 vrata. Kako smo šaptali koja ćemo prvo otvoriti, ponovno se čulo škripanje i glasan smjeh koji je zvučao poput nekog "zlog" čarobnjaka i bio je muški. Nekima se već vidjelo u oćima, samo što nisu proplakali od straha. Moram priznat da ni meni nije bilo svejedno. No, skupili smo hrabrosti i krenuli na prva vrata. Lagano sam ih otvarao kako nebi napravio neki glasan zvuk. Potiho sam ih otvorio, ušli smo u sobu no nije bilo nikoga. Tako smo pregledali sve sobe, osim jedne. Ona je bila na sredini hodnika na gornjem katu. NJezina vrata, gledala su ravno u nas. Lagano smo se približili, da pokušamo slušati dali se ćuje što iz sobe, ali uzalud. Primio sam za kvaku od vrata, i otvarao ih lagano. Čulo se šuštanje u sobi. Dečki su već podigli svoja "oružja" u zrak kako bi udarila tko god nas je htio napasti. Kad sam otvorio vrata nije bilo nikoga. Laganim korakom ulazili smo u sobu, i gledali lijevo-desno. Kad najednom nastade muk. Okrenemo se jedni prema drugima i gledamo se. Zatim iz niotkuda, skoči netko zamotan u crno platno i povika BUUU, BAAAAA!!!! Mi se okrenuli i počeli trčati što smo brže mogli van iz kuće. Čuli smo ga kako trči za nama. Kad smo stigli van iz kuće i gledali jesmo li svi živi, čuli smo glasan smijeh, koji je bilo skoro kao da se netko pokušava ugušiti. Vidjeli smo sijenu kako izlazi iz kuće. Van je stigao još jedan kolega. On je bio taj koji se obukao u crni mantil, i prestrašio nas. Željeli smo saznati kako je doznao za naš plan da idemo istraživat kuću, pošto on nije bio u onoj grupi na FB. Rekao je da je dobio informaciju od jednog koji je bio u grupi i da je odao plan. Nakraju smo otkrili da u kući nije bilo ništa vrijedno, i što je najbitnije svi smo se dobro nasmijali tomu.

ponedjeljak, 24. veljače 2014.

Izlet

Bio je to moj prvi izlet u Školi, još kada sam bio prvi razred. Cijena izleta bila je oko 250kn.  Svi smo to platili sve fino, eh sada ujutro je bio polazak u sedam. Svi smo došli i čekali autobus. Kada je autobus došao sjeli smo u njega i naravno putovali i uživali. Tad smo bili još mali i igrali se derali se bilo je izuzetaka djece koji su povračali i oni su sjeli u prve redove, a mi bolji u zadnje. Imali smo nekakvu loptu i gađali se po autobusu ni učiteljice nas nisu mogle smirit. Kada smo stigli do odredišta ( Zološki vrt ) izašli smo svi, i uzeli svoje stvari i krenuli u obilazak. Bile su tu svakakve životinje mi smo se svi čudili. Kada smo to sve obišli, otišli smo nešto jesti. Otišli smo u McDonald i tamo smo jeli hamburgere. Svi smo isto jeli, bilo nam je zakon. Kada smo se vraćali kući isto je u autobusu bilo nereda, svađa dobacivanja i sve to. Tad smo bili još luđi i puni snage i tako smo sve zaprljali u autobusu,al to oni nisu skužili. I tako na pola puta je jedan lik rekao da se dobacujemo papirom i selotepom i tako smo napravili lopticu, a bilo je to ljeto vruće i prozor je bio otvoren i loptica nam je izletila kroz prozor i tako smo već prošli puta. I tako smo stigli kući / doma i izašli i rukovali i svako svojim kućama i to je bilo to. Ovo mi je bio lijep dan u  životu !

nedjelja, 23. veljače 2014.

Fudbalski talenat

U nasem kraju je postojao jedan mladic koji nije imao ni oca ni majke a znao je da barata sa loptom. Njegova prica pocinje tu kada jedan fudbalski menadzer inace iz Crvene Zvezde dolazi da gleda klince koji trce za loptom na uzasnim terenima. Taj mladic je zivio sa ujakom bez struje i vode, ali u skoli je uvijek bio odlican, bio je jako vrijedan mladic, i imao je jednu extra kvalitetu - znao je da barata sa loptom. Kada je taj menadzer gledao te klince kako igraju primjetio je jednog mladica koji je bio stub odbrane tog tima, bilo ga je nemoguce preci a bio je tako mrsav. Taj menadzer se poceo raspitivati o njemu, ko su mu roditelji , kakvi si mu uslovi zivota i kakav je u skoli. Kada je menadzer saznao njegovu situaciju otisao je do uprave kluba tih klinaca i vrsio pritisak na upravu da puste tog mladica. Menadzer je ponudio klincu da se preseli u Beograd, da ce mu ovaj sve placati njemu i ujaku, klinac se dvoumio ali ipak morao je da pristane. Taj momak je se brzo privikao na beogradski brzi zivot, trenirao je dan i noc, i postao jedan od najboljih tada juniora kadeta Zvezde. Kada je navrsio 18 godina ponudjen mu je stalni ugovor sa odlicnom placom, on je prihvatio. Taj mladic danas je jedan od najboljih defanzivnih igraca na svijetu, i pred njim je svijetla buducnost. Ova prica je pokazala kako novac ne garantuje uspjeh vec samo rad, red i disciplina.

subota, 22. veljače 2014.

Opasno skijanje

Bila je zima. Zima koja nije viđena već par godina i koja je mogla gotov pola grada prekriti. Planirano je da se ide skijati sa cijelom porodicom osobito mene. I nakon dugog razmišljanja spremali smo se za put prema planini za skijanje u Austriji. Kada smo spakovali najbtinije stvari za skijanje, krenuli smo polahko sa kombijem prema Austriji da se skijamo. Putovali smo oko 10 sati, a dok smo putovali naišli smo na mnoge ljepote. Kada smo stigli u Austriju smoreni od dugog puta od kuće, htjeli smo da se odmorimo malo u hotelu kojeg smo iznajmili, no mene je ipak čežnja hvatala da vidim kakvo je to mjesto gdje smo došli i kako to sve izgleda. Nisam htio sam ići, tako da sam otišao sa svojom sestrom koja se zvala Adela. Išli smo sa dizalicom prema planini. Međuvremenu dok smo išli stane dizalica u po planine, te smo se ustrašili misleći šta će sada biti. Ja i sestra smo prvo zvali za pomoć, no niko nas nije čuo, te smo smišljali šta ćemo uraditi. Nakon dugog razmišljanja dogovorili smo se da netko od nas mora skočiti u snijeg dole. Ali to nije bilo tako jednostavno jer je snijeg bio od nas 15 metara, te bi se povrijedili kada bi skočili. No nismo imali izbora, ja sam skočio u snijeg, ali sam nažalost slomio ruku, no to me nije spriječilo da idem zvati pomoć. Kada sam stigao dole, odma je hitna pomoć otišla do moje sestre, te je spustila dole. Moja sestra je bila uredu, ali i ja sam isto tako bio uredu, jer je moja ruka omladila i zadržali smo se još par dana tu, da ne propane taj odmor. Kada smo se vratili kući, skinuo sam gips i nisam imao više problema sa njom. Sve u svemu odmor je bio super i još mnogo godina smo pričali o njemu.

petak, 21. veljače 2014.

Motorijada

Nakon više godina planiranja,dogovaranja,otkazivanja na kraju smo se moji drugovi i ja ipak uspjeli dogovoriti da ove godine i mi sudjelujemo u motorijadi. Inace svake godine smo imali zelju sudjelovati,al uvijek bi nas neke druge obveze sprijecavale. Bio je to ljetni period i 13. moto susret u mom kraju. Svi moji prijatelji,ljubitelji motora,a prije svega dobre zabave ovoga ce vikenda biti zajedno. Utrkivali smo se i vozili po raznim poligonima. Razgledali smo ostale motore i raspravljali ciji je motor najljepsi i najbrzi. Tu sam kod jednog lika ugledao motor koji sam oduvijek zelio imati. Prisao sam mu i rekao to,a on me je ugodno iznenadio kada mi je dao kljuceve od tog svog motora i rekao da se slobodno provozam. I dan danas se jako dobro sjecam tog lika i njegovog motora. Nakon nekog vremena nam je bilo vec dosta voznje pa smo svratili na pice. A onda smo saznali da ce tu za koji sat biti svirka uzivo. Ostali smo do rani jutarnji sati i ludo se proveli. Naime,nakon sto smo tek zavrsili srednju skolu imali smo samo par mjeseci prije nego sto svaki ode svojim putem pa smo se trudili sto vise svi biti zajedno. Tako smo uzivali i zabavljali se pa nismo ni primjetili da je vikendu skoro dosao kraj. Vrijeme prolazi i shvatam kako pravi prijatelji mnogo vrijede i kilometri su tu samo beznacajne brojke. Nadam se da cemo imati jos mnogo ovakvi dogadaja i kako ovo nije kraj nego novi pocetak jednog savrsenog prijateljstva. To je bio samo jedan od mnogih provoda tog nezaboravnog ljeta.

četvrtak, 20. veljače 2014.

Izlet

Nakon završene srednje škole, obaveze su nas sa svih strana pritisle. Jedva da smo uspijevali disati. Nove obaveze kao i novi problemi su svakim danom postajali sve veći naš problem. Sve se svodilo na učenje tih dana. Jarana jedva da bih se i sjetio, po čitav dan sam tražio, pisao, računao i sve to učio kako bi prošao maturski kao i prijemni ispit za fakultet. Kako je vrijeme prolazilo tako su i te dvije bitne stvari prošle i dobili smo veliki odmor, vjerovatno i najveći do tada. Pošto se nismo vidjeli od mature, utisci su se slegli, odlučili smo okupiti staru raju iz razreda i otići na izlet neki. Ubrzo smo upostavili kontakt međusobno, razradili planove i sve dogovorili. Izabrali smo grad Travnik, jedan divan grad pun znamenitosti. Čekali smo do subote, a onda u subotu u rano jutro kolektivno autobusom smo se uputili ka Travniku. Stigli smo u Travnik nakon sat i pol vremena vožnje te smo odmah odlučili krenuti u obilazak grada te se provoditi što bolje. Bilo je divno, obišli smo razne ustanove, neke historijske objekte, slušali razna predavanja o tome, zatim smo posjetili razne tržne centre, kao i restorane gdje smo do maksimuma uživali. Ali kako kažu sve što je lijepo, kratko traje. Tako je i ovaj izlet prošao za treptaj oka. Mrak je već polahko padao, sve manje ljudi je bilo na ulicama, te smo morali poći. Autobus je bio već spreman, ukrcali smo se u njega te krenuli u naše domove. Bilo mi je žao što je taj divan dan proletio tako brzo, ali i drago jer se vraćam kući znajući da će biti još ovakvih prilika sa istom ekipom.

srijeda, 19. veljače 2014.

Ljubav

Bio je to kraci period u kojem sam bio zaljubljen...  Volio sam tu osobu svim srcem.. Bila je to lijepa osoba, do duse i sada je lijepa... Ali vise ne čezim za njom. Bila je plave kose, lijepog stava imala je svoje pokrete... Ime joj je bilo Olga, visine 170.. Bila je vitka.. Uvijek sam se pitao zasto ona nije moja? Nisam znao na to pitanje odgovor... Ali sam uglavi uvijek smisljao kako da je osvojim... U svojoj glavi sam znao da je to cura mog zivota, a i da ima previse cura na svijetu.. Ali ona me je nekako vukla sebi pri srcu..Kao da je srasla za mene. No, jednog dana kada je zavrsila skola isli smo kuci zajedno.. Iz cudnog razloga. Pricali smo o svemu, i svacemu kao da nista nije bilo i da sve tej normalno. Kada smo se rastavili na putu rekli smo bok i sretno novu drugu skolsku godinu... Imala je lijep osmijeh.. Pamtim ga i dan danas.  No vremena su se danas promjenila, cura se prolijepsala a ja sam ostao bez nje... U gradu je vidjam. cesto. Kada sam isao u disko plesali smo zajedno, smijali se, pili razno... Rekao sam kada sam se malo otrijeznio i dosao kuci; " ehh to bi mogla biti moja cura "... Isao sam setao sam slucajno ulicom i ugledao nju.. Rekao sam ,, hej stani mozemo li popricati?" . Ona je odgovorila; ,, da, mozemo". Setali smo i stali, i pricali smo pet minuta.. Rekao sam joj da je lijepa cura, ona se nasmijala i rekla da sam i ja lijep.. Od tad smo isli svake subote u kafice, a radnim danom zajedno na kavu i tako..  Volim tu curu, i nadam se da ona mene.. Zajedno radimo za skolu. Jednog dana je ona mene pitala oce mi biti cura? Ja sam odgovorio, sa smijeskom moze prestraseno.. Od tada smo bili jos blizi.. Svaki dan se viđamo ljubimo i tako.

Jeddnom sam se nasao u brizi kada me profesorica digla ja nisam nista znao, ona mi je dovikivlala sve.. Od tada sam znao da je prava i zaljucio da je prava cura... Moj je karakter, ima 15 godina... Redovno iidemo u Zagreb u kina, Cinestar... Volimo gledati filmove, kkomedije, viceve i to tako. Uvijek jedemo kokice. Kada se ona snasla u nevolji trebala joj je pomoc, naime pala je na betonu s bicikla... Ja sam ju podigao i pomogao je, ona mi je rekla i odgovorila hvala ti, najbolji si.. Ja sam se nasmijeskao i rekao nema problema.  I nastavili smo. Onda sam shvatio staoaa je ljubav. Od tog dana mi se volimo i borimo jedan za drugo. Uvijek se pazimo, da ne zaboravimo sto na sebe, jer mi se volimo, i to je nasa ljubav.. Ljubav je za mene je sve na svijetu je..

utorak, 18. veljače 2014.

Vikend sa bratom i novim prijateljima


Dolazi meni brat jedan dan i govori mi „Zvali su me da dodem na Festival Dalmacija Wine Expo u Makarsku i da kuham za goste,pozvani su svi poznati kuhari iz Hrvatske (Zvijezde kuhaju) pa ako te starci puste ides samnom kao moj asistent“.U tom trenutku kad mi je to rekao htio sam odma ici,ali morao sam prvo pitat roditelje.Nakon peglanja roditelja da me puste na kraju su popustili,razlog zasto sam ih morao peglati da idem s bratom je taj da sam tad jos uvijek bio maloljetan.I napokon sam docekao taj dan da idemo u grad Makarsku da se zabavimo i upoznamo poznate ljude.
Kad smo krenuli putem do Makarske mi je brat objasnjavao kako i sta cemo kuhati,raditi itd,itd..
Konacno kad smo stigli smjestili smo se u hotel s pre pre dobrim pogledom na cijelu Makarsku i u centru svega.Malo smo odmorili od puta,i cekali dva prijatelja od brata da se upoznam s njima.
Nakon sto su stigli i kad smo se upoznali,krenuli smo prema gradu na laganu veceru.
Iza vecere smo prosetali gradom i krenuli nazad u hotel na spavanje,jer nas sutra ceka naporan dan.
Probudili smo se jako rano tako da mozemo krenuti na posao,gdje treba pripremiti sve za veceru na koju ce doci poznate i ugledne osobe iz Hrvatske i sire.Kroz pripreme te vecere mislio sam da cu se 1000 puta posvadat s bratom,ali za divno cudo cijeli dan je prosao bez ikakve svade,nevjerovatno.
Vecera je bila jako uspijesna,svi su bili zadovoljni,komentari su bili same pohvale.
Nakon napornog dana krenuli smo nazad u hotel gdje smo se malo odmorili,cekali smo kolege da zavrse s poslom i da izademo proslaviti uspijesan dan.
Iskreno da vam kazem nakon tako napornog dana nisam uopce ocekivao da cemo se tako „Razvaliti“ tu vecer da nam sutri dan nije bilo dobro,a sutri dan smo bili slobodni da razgledamo prezentacije o vinima.Sutri dan smo naime ja i ovaj kolega bili pijani,tako da smo preskocili pola tih prezentacija.

Ali nakon sto smo se „sredili“ krenuli smo k tom festivalu da vidimo te prezentacije o vinima gdje se stvarno moglo nesto nauciti.Naravno tu vecer je opet bila zabava koja je organizirala sama Organizacija tog Festivala,dobili smo i vip ulaznice gdje je bilo visoko drustvo.Upoznali smo mnogo poznatih ljudi i manje vise slikali se sa svima,sve skupa cijelu vecer 1h smo proveli samo na slikavanju.Vecer je bila ne zaboravna kao cijeli vikend.Sutri dan je bio dan povratka kuci i bilo mi je zao rastati se s dva nova prijatelja s kojim sam proveo jedan odlican vikend.Ekipa je bila ne zaboravna i cekamo sljedecu godinu da sve ponovimo!

ponedjeljak, 17. veljače 2014.

Pucnjava mafija

Bio je to jedan od obicnih dana, ustao sam ujutro rano da bih se spremio za posao mehanicara, popio sam jutarnju kafu, procitao novine, spremio se i krenuo na posao. Radio sam u firmi kod svog caleta, naime cale mi je bio poznati mehanicar koji je posteno obavljao svoj posao. Jednom mu je u garazu gdje je popravljao vozila dosao nekakav cudan lik, kinez, zahtjevao je od caleta da sacuva auto i svu robu u njemu i da nista ne dira a da bi mu ovaj posteno platio, cale je htjeo to da odbije ali posto smo bili u velikim dugovima jedva spajali kraj sa krajem morao je da pristane. Posle radnog vremena cale je zatvarao garazu i krenuo kuci, kuca je bila iznad garaze, ali odjednom se pojavljuje zeleno auto sa 4 lika sa otvorenim prozorima, oni su izvadili oruzje i poceli da pucaju po caletu, cale je uspjeo da pobjegne, auto je explodiralo i sve unistilo i kucu i sve. Cale nije znao sta ce od problema, kako vratiti kucu sada? Gdje cemo da zivimo, mnogo toga mu je bilo na umu. Ali sutra dolazi taj kinez sto je bio dan ranije i pita caleta sta se desilo, cale mu isprica sve , kinez mu je donjeo aktovku punu novca kako bi mu se oduzio za sve sto se desilo, cale je prihvatio aktovku. Taj kinez mu je ponudio da radi za njih, otac je prihvatio.

Znate kako se kaze ' dobro se dobrim vraca ' ali da li je moj cale dobro odlucio to ce zivot da pokaze. 

nedjelja, 16. veljače 2014.

FIS turnir

Svake godine organizovao se FIS turnir u Sarajevu svi razredi  naše škole su mogli ucestvovati. Igrači ekipa morali su biti samo iz jednog razreda, tako da je turnir često imao dosta ekipa. Igrao sam na svakom turniru, zajedno sa svojom ekipom, ali jedan će mi ostati u dugom i tužnom sjećanju.Bio je mjesec maj, lijepo vrijeme već bilo, sunce grijalo na sve strane. Petak,subota,nedelja i tako turnir se odigravao i upoznavalo se mnogo nove raje.Mi smo se prijavili, kao i mnoge druge ekipe. Bile su po prvi put uvedene nagrade i to velike. Imali smo jak sastav, nismo imali problema s povredama igrača, tako da smo išli na osvajanje turnira. Odmah poslije nastave, otišli smo po opremu i krenuli ka vanjskom terenu. Kada smo došli, tribine su pune, igrala se već prva utakmica, organizacija je bila na nivou kao i uvijek. Lijepa umjetna trava privlačila je sve ljubitelje fudbala pa tako i nas. Odmah smo se presvukli i počeli zagrijavati s loptom. Igrala se grupna faza, po četiri ekipe su bile u grupi, i svaka je protiv svake igrala, tako da su prolazile dvije prvo plasirane ekipe. Nakon završetka I grupe, uslijedila je i II grupa u kojoj je bila i moja ekipa. Prvu utakmicu smo igrali protiv favorizovanog protivnika iz Gimnazije obala. To je ekipa koja je najviše puta dosada osvojila turnir i koji uvijek idu na pobjedu. Znali smo da neće biti lahko i da ćemo teško proci dalje u drugi krug.Krenulo je kobno za nas jer smo odmah primili pogodak na pocetku utakmice i tako se prvo poluvijreme zavrsilo.Drugo poluvrijeme smo krenuli zestoko i uspjeli preokrenuti rezultat i ostvariti pobjedu bili smo veoma sretni.Preostalo takmicenje dolazile su nam ekipe po mjeri i sa njima smo lahko uspjeli izaci na kraj.I dosli smo do finala tu smo se sreli sa Medicinskom skolom msm vecina igraca je bila iz medicinske skole njih smo dobili sa nevjerovatnih 5 0 i osvojili turnir.Nadam se da ce i sljedece godine mi ucestvovati i odbraniti turnir.

subota, 15. veljače 2014.

Selidba

Nakon duge potrage napokon je dosao i taj dan da se preselimo. Imali smo problema u starom stanu i roditelji su odlucili da nemamo izbora vec traziti nesto vece i bolje za nas. Odlucili su da ce kupiti kucu jer nam je svima bilo dosta stana i toga da nikad nemamo mjesta za sebe. Bila je to naporna potraga ali konacno smo i mi nasli nesto sta odgovara cijeloj obitelji. Nakon dugog dogovaranja i planiranja krenula je i selidba. Najgori dio ionako je bilo pakiranje. Naime nakupili smo toliko stvari a pola od toga ni sami nismo koristili, pa smo odlucili velik dio svega darovati nekome kome treba i zapoceti u novom stanu ispocetka. Odjecu smo darovali u Crveni kriz a razne uredjaje nasim susjedima i rodbini. Posto nas je sest u obitelji ispalo je da zapravo smo i veliku vecinu imali a da nismo ni znali. Zatim je slijedilo lagano pakiranje u kutije. Srecom nova kuca je bila kompletno namjestena i spremna za useljenje pa bar tu nije bilo velikih problema. Bili smo jako uzbudjeni kad smo vidjeli prazan stan i jako sretni jer zapocinjemo novu fazu zivota. Kuca koju smo kupili se nalazi malo izvan grada i susjedstvo je jako mirno. Napokon smo dobili i dvoriste u kojem se mozemo zabavljati i rostiljati, te sve ono sta u stanu nismo mogli. Svi su dobronamjerni i cak su nam priredili malu festu na dan useljenja. Svaki susjed nam je donesao neki dar za useljenje i na kraju je ispalo pravo malo slavlje u dvoristu kuce na koje ionako nismo navikli. Pomogli su nam sa nasim stvarima i svi su rekli da im se slobodno javimo ako sta zatreba. Svi smo presretni jer smo naisli na tako dobre susjede i sve nam se vise cini da ce zivot u ovom kraju biti i vise nego ugodan.

utorak, 11. veljače 2014.

Poklon

Kao dječak maštao sam uvijek imati svoj automobil kada porastem. San mi je bio nakon osamnaestog rođendana, odmah položiti vozački ispit i dobiti auto. Bilo mi je drago vidjeti nekoga mladog da vozi auto. U četvrtom razredu srednje škole, kada sam bio maturan, otac mi je obećao uplatili vozački ispit i kupiti neki automobil ako prođem sa odličnim uspjehom u školi. Pošto sam išao u gimnaziju, znao sam da je preda mnom veoma težak posao, to jest zadatak. Znao sam da se moram aktivirati kroz cijelu školsku godinu, marljivo raditi i učiti, kako bi ispunio oslove za obećanje od mog oca. Tako sam od početka prvog polugodišta odvajao svaki dan sat ili dva za ponavaljanje i učenje gradiva. Učio sam redovno kako mi se sve ne bi nagomilalo. Tako sam prvo polugodište prošao sa odličnim uspjehom i prešao jedan korak. Slijedilo je drugo polugodište, to jest drugi i teži korak. S tim da sam imao uraditi i maturski i seminarski rad, te sve to super pripremiti, to polugodište je bilo i teže. Odvajao sam više vremena svaki dan kako ne bi došlo do komplikacija u vezi sa školom. Ocjene su bile konsantno dobre, te sam i drugo polugodište prošao odličnim uspjehom te upisao se na fakultet. Otac mi je odmah uplatio polaganje vozačkog ispita i išao sam redovno, te bez problema položio isti. No, kako je vrijeme odmicalo uopće nismo razgovarali na temu o autu, uvijek bi nešto iskrslo ili uletilo i prolazilo je tako par mjeseci. Nadu sam polahko gubio, mislio sam da mi se neće ostvariti to. Jedno jutro probudila me mama i rekao da pomognem nešto ocu. Mislio sam da je nešto uzeo za kuću pa sam izašao da iznesem. Kada sam izašao u dvorištu kuće me čekao odlični GOlF 4. Nisam mogao vjerovati, potrčao sam odmah i zagrlio oca. Bio sam presretan. Zaboravio sam ga i upaliti od sreće, bilo je to zaista fenomenalno.

nedjelja, 9. veljače 2014.

Zauvijek susjedi

Bilo je to jedno jutro, kad sam se doselio u jedno mjesto. Bilo je to rano ujutro, negdje oko pet - šest sati. Dovezao namještaj i sve što je potrebno. Kad sam se smjestio počeli su dolaziti neki susjedi najbliži da me upoznaju sa mjestom i tako to. Skupilo se pa bome šestero njih, i morao sam ih častiti. Jao, zadržali su se oni par sati, ali dobro, nema veze. Bio je tu jedan mlađi čovijek, imao je dvadeset i pet godina koji se samnom zbližio ( prijateljski naravno ), on je bio jedan od boljih ljudi u tom kraju. Svima je pomagao i riješavao probleme, pomogao mi je drugi dan krečiti kuću i pospremati i bio sam mu puno zahvalan. Svaki drugi dan me obilazio da vidi kako sam se smjetio i dali mi što treba pokazati i tako dalje. Baš mi se bio svidio kao osoba, krenuli smo zajedno na pića, gledati utakmice u grad i družiti se više nego do par dana. Nekima je bilo čudno kako smo ja i on "nonstop" skupa hahah, ali shvatili su da smo samo prijatelji koji vole zabavu i poštuju prijateljstvo u smislu pomaganja i tako dalje. Bilo je i drugih ljubaznih susjeda ali niti jedan kao on. I tako, prošlo je par mjeseci od kad sam se doselio, trebalo je riješavati neke papire za kuću i on je preko veze jako jako brzo sredio to i dao sam mu novce malo u znak zahvalnosti, iako on to nije htio prihvatiti ja sam izinstirao. On ima kuću, auto i motor, stalno mi je posuđivao motor kad je bilo toplo vrijeme i brže se prođe kroz gužvu u mjestu i gradu, tako sam ja tankao i zahvaljivao mu se opet. Nakon par godina, morao se odseliti moj najbolji susjed, bilo mi ga je jako žao ali ćemo ostati u kontaktu na društvenim mrežama na internetu. Uvijek će ostati zauvijek susjed.

subota, 8. veljače 2014.

Teško djetinjstvo

U drustvu je bio poznat kao Beka. Svi su ga gotivili i pazili jer je odrastao bez oca , a majka mu je nakon oceve smrti ubrzo nasla drugog covjeka i Beku ostavila kod svoje sestre .Odrastao je sa mnom , tako da sam ga smatrao bratom. Mnogo puta je znao i prespavati kod mene , jer mu je tetka bila ista kao majka , ravaku prosto receno. Beku je tjerala iz stana kako bi sa svojim ljubavnicima mogla provesti noc. U osnovnoj je bio odlican ucenik , cesto sam ga znao zovnuti da mi pokaze matematiku ili neki drugi predmet. Kako su godine prolazile tako se i Beka sve vise i vise probijao ka vrhu. Bio je jedan od najboljih ucenika u skoli , nasu skolu je predstavljao na raznim takmicenjima , i cesto znao osvojiti neki pehar. Na kraju 8 razreda proglasen je ucenikom generacije , sto nikoga nije iznenadilo jer su svi znali kakav je ucenik . Ja sam bio prvi koji mu je cestitao . Bio sam sretan k'o da sam ja ucenik generacije. Ali Beka nije bio sretan. Niko iz njegove porodice nije bio na proglasenju. Njegovu majku to nije ni zanimalo , a tetka je rekla kako nema vremena . Ali smo zato bili mi tu - Ja i moja majka. Beka nas je smatrao majkom i bratom. Upisao je gimnaziju. Mjesec dana nakon pocetka skole dosao je njegov amidza i odlucio Beku uzeti pod svoj nadzor. Preselili su u kucu koju je njegov otac napravio prije 10-tak godina. I tako 2 godine nisam nista o njemu znao , sve dok jednog jutra nisam cuo buku ispred moje zgrade. Izasao sam na balkon i vidio hitnu i policiju. Vidio sam kako bolnicari unose nekoga u vozilo. Otisao sam da vidim sta se dogadja , i vidio Bekinog brata uplakanog. Nisam mogao da vjerujem - Beka je oduzeo sebi zivot. Kasnije sam saznao da je izbacen iz skole , da mu je majka cesto znala doci kuci i zlostavljati ga ... Nema vise druga mog..

srijeda, 5. veljače 2014.

Tragično spašavanje

Ovo je jedna prica o mojim prijateljima veoma bliskim.Sjecam se dobro tog dana urezan mi je dobro u sjecanje. Bilo je to 2004 godine , ljetniraspust. Svi smo bili sretni zbog zavrsetka skole pa cak i Jasmin koji je napustio skolu i krenuo onim drugim, losijim putem. Roditelji su mu bili rastavljeni i niko nije pazio na njega . Roditelji su nam branili da se druzimo s njim jer je bio narkoman, medutim ja sam uvijek smatrao Jasmin kao dobru osobu i osobu koja je spremna zrtvovati svoj zivot za drugog , a tako je i bilo.. Tog dana niko nije ni pomisljao sta bi se moglo desiti. Dok smo igrali nogometa na obliznjem igralistu dosao je Jasmin sa jaranima i trazio da i oni igraju sa nama . Medutim tu je bio otac jednog djecaka koji se zvao Nedim i odmah je poceo da galami na Alema kako on nema tu sta traziti , kako smo mi fina djeca i ne treba nam neko kao sto je on . Tada sam prvi put vidio Alema tuznog. Otisli su , a mi smo nastavili sa igrom. Sa obzirom da je teren bio odmah pored rijeke mnogo puta nam je lopta otisla pa smo morali ici po nju . Nakon pola sata igre lopta je otisla preko ograde pravo u rijeku . Pravilo je bilo da po lopte ode onaj ko ju je i nabio , a to je bi Nedim. Njegov otac koji je bio tu govorio mu je da ce on otici po loptu , ali on je to odbio. Ali tada se dogodilo nesto sto niko nije ocekivao. Rijeka je bila poprilicno duboka nikad veci talasi nisu bili , a Nedim je bio los plivac tako da je odmah poceo da tone. U tom trenutku naisao je Alem i bez imalo razmisljanja skocio u rijeku da spasi Nedima. Uspio ga je spasiti , ali nazalost ne i sebe. Talas ga je puko i on je nestao u dubini rijeke. Svi smo bili sokirani , nismo mogli da vjerujemo sta se desilo. 3 dana poslije pronasli su ga ali nazalost nije bio ziv. Od tog dana nista vise nije bilo isto. Mnogi su ga smatrali narkomanom i olosem , ali Alem je mnogima dokazao kakva je ustvari bio osoba. 

utorak, 4. veljače 2014.

Čudna igla

Dogovorili smo da se nađemo u centru grada pod nazivom „ Srebrenik „. Tu su trebali doći moj brat Damir, haver Amar i idiot Ademir. Kroz par sati smo našli se u centru grada, u jednom kafiću poznat pod nazivom „Trocadero“. Ja i Amar smo sebi narućili po jedno pivo, a Ademir je sebi naravno narućio fruktal od kajisije. U međuvremenu su mene nnazvale par koleginica da se nađu s nama, tačnije Maida,Lejla i Adelisa. Dok smo mi popili, one su došle s nama i krenuli smo u sljedeći kafić, častili dvjeovjke i zadržali se tu neko vrijeme. Onda je Ademir rekao da krenemo kući da nastavimo piti kod kuće, i mi smo krenuli.. išli smo prečicom koja i nije baš bila primjerna, sve je bilo uredu dok, Amar nije ugledao „ Iglu „ uzeo je u ruke i rekao je „ Pazite šta sam našao, sad ću se furati s ovim „, a mi zažuđeno u njega gledamo u upitamo se je li normalan? Dobro, onda je ponio sa sobom, dugo vrijeme, i kasnije kada smo gotov došli do kuće, naiđe kamion i ufrca nas, a Ademir kako se trznuo, ubode se sa tom iglom, kada sam to ugledao, odma sam je izvadio iz njegove ruke i bacio je. Rekao je da je sve uredu, i da se ne trebamo bojati. I tako su djevojke se priprale, te otišle kući da ne bi bile one krive poslije.. Kroz pola sata, sat je rekao da ga boli glava i da mu je jako vruće, mi smo se odma pripali i nazvali hitnu, objasnili im šta je bilo i nakon 15 minuta su došli i odveli ga što prije u Ambulantu da vide je li opasno šta. Mi nismo smjeli biti unutar Ambulante jer nismo bili član porodice njegove te smo otišli kući, čekali na njegov poziv i u ponoć nazove i kaže „ Dečki, sve je uredu, igla je bila protiv gripe, te sam sada dobio neke lijekove koje moram dnevno piti i biti će sve dobro „ Mi smo od dragosti otišli po njega i kada smo se vratili kući, smijali se radi djevojaka koje su pobjegle i kako se to sve dogodilo...

ponedjeljak, 3. veljače 2014.

Biciklistička nesreća

Bilo je to jutro prije nekolicinu godina u predgrađu Zagreba. Gledala sam kroz prozor taman nakon jutarnjeg tuširanja. Vidila sam čovjeka na biciklu kako juri punom brzinom niz glavnu cestu koja je sama po sebi strma. Bio je to moj susjed koji svaki dan ide biciklom krug po gradu. Ispred moje kuće nalaze se ležeći policajci i jedna rupa nakon njih, znam, nezgodno. Biciklist se zabio prednjom gumom u rupu i odletio sa bicikla dobrih 7 metara, baš kao na crtiću. Udario je glavom u kolnik i istog trena pao u nesvijest. Vrisnula sam kad sam to vidjela. To su čuli ostali susjedi i svi su poskočili. Izletili su iz kuća i vidjeli kako trčim do biciklista pa su i oni pritekli ozlijeđenom u pomoć. Srećom pa sam otrčala u kucu i izvadila sam svoj paket prve pomoći koji sam dobila kao volonter Crvenog Križa. Sa svojim znanjem napravila sam ovratnik i imobizirala glavu i ruku koja je izgledala kao slomljena. Odma smo pozvali hitnu i unesrećenom vlažili usta gazom da ne bi ostao bez te minimalne količine vode. Pokušavali smo doći do njihovih roditelja da ih obavjestimo šta se dogodilo, ali bili su na poslu već. Kada je hitna došla, otpremila ga je u najbližu bolnicu, a ja sam išla s njim u kolima. Kada smo tamo pristigli, susjed se počeo buditi. Odahnula sam jer sam znala da ipak nije tako strašno kao šta je na prvi pogled izgledalo. Tada je došla i njegova obitelj u bolnicu i zahvaljivali su mi šta sam mu odma potrčala u pomoć. Bila sam sretna što sam barem malo pomogla čovjeku koji je bio u velikoj patnji. Oporavio se nakon nekoliko tjedana i donio mi ružu pred vrata mog doma. Nakon te nesreće naši susjedski odnosi su se produbili i postali smo pravi prijatelji!

nedjelja, 2. veljače 2014.

Ranjeni ortak

Odrastao sam u kraju puno problema , sve sto znam u zivotu naucila me ulica , moji ortaci su bili momci zestokog srca i plitkog dzepa , kao mladji dane smo provodili puseci skank u hood-u i svaki dan nam je bio isti , bilo smo spremni poginuti jedan za drugog i uvjek smo si cuvali ledja . Jedan dan ce mi posebno ostati u sjecanju , dan kada je moj najbolji ortak Faruk Akaweli ranjen , bili smo u kraju zavrsavali pola kile najboljeg skanka u Sarajevo . Spremili smo pedeset hiljada dolara i cekali smo dilere . Crni Bmw sa mocnim felgama dolazilo je iz mraka, osjecali smo se malo prepadnuto ali na to smo vec navikli. Kada su dosli nije bilo puno price , sjeli smo u auto sa njima i uputili se ka planini,za koju sam kasnije saznao da se zove Bjelasnica . U autu je bila cudna atmosfera , svi su bili napeti i slutio sam da nesta nije uredu. Popeli smo se na vrh i tu je nastao pakao , iz pretinca su izvadili deagle, ak-47 i ostala oruzja i uperili su ih prema nama , rekli su nam da izadjemo iz auta , mi nismo bili naoruzani te smo ih poslusali . Tu su nas mucili par sati i govorili nam da nikad o ovome niko ne smije saznati . Faruk Akaweli moj najbolji prijatelj pokusao je oteti oruzje od jednog mafijasa te je dobio metak u stomak i bio je povreden. Oni su se uspanicili,uzeli kofer sa parama i pobjegli . Skinuo sam svoju majcu i previo mu ranu koliko sam mogao dobro i nadao se. za njega . Pozvali smo bolnicare i stigli su sa helikopterom za 10 minuta . To je bilo traumaticno iskustvo za mene , od toga dana nikada vise ih nismo vidjeli , i dan danas se najezim kada se sjetim toga i stvarno mi je bilo tesko.

petak, 31. siječnja 2014.

Najbolji doživljaj

Bilo je leto i sa drugovima sam se po ceo dan zezao i ispijao pivo.Po ceo dan smo se dosavjivali i vise nismo znali sta da radimo.Drug je dosao na ideju da se spakujemo i odemo na par dana na more.Tako smo i uradili.Ja sam tog dana proveri auto,i dogovorili smo se ujutru da krenemo.Ustao sam rano i nazvao druga i rekao mu da se spremi i da dolazim po njega.Krenuo sam oko 6 sati ujutru,a kod njega sam bio u 7.Popili smo kafu , ispusili po cigaretu i krenuli.Putovali smo par sati i stigli na more.Kad smo dosli raspakovali smo se i malo odmorili.Uvece smo se spremili i izasli u grad.Bilo je prelepih cura pa smo ja i frend imali drustvo.Nakon toga smo otisli u nasu sobu i legli da spavamo.Svanulo je jutro i otisli smo malo da se okupamo.Tada nam je prisao jedan covek i sa njim smo malo popricali odakle smo i koliko planiramo da ostanemo ovde.On je rekao da ga nazovemo i da smo veceras njegovi gosti u njegovom restoranu.Pala je noc i zajedno sam sa frendom otiso do tog restorana.Restoran je bio predobar,ekspluzivan na kome obicno izlazi elita.Narucili smo morske plodove i flasu crnog vina.Kasnije nam se pridruzio i vlasnik i pozvao je zensko drustvo,sa kojim smo svi zajedno uzivali do jutra.Ujutru smo otisli i legli da spavamo.Dosao je i poslednji dan naseg boravka na moru.Cim je svanulo odmah smo otisli da se kupamo malo,a zatim smo otisli da jedemo i popijemo nesto.Uvece smo se pozdravili sa svim tim ljudima i krenuli kuci.Na putu do kuce nas je zaustavila policija i kaznila zato jer nismo vezali pojas.Platili smo i tu kaznu i kad smo dosli kuci,jedva smo cekali da legnemo i spavamo.Ovo je bio jedan za mene lep dozivljaj koga cu se dugo secati.

srijeda, 29. siječnja 2014.

Navijači iz kvarta

Cilj jednog lokalnog drogerasa koji ima 25god. je bio da okupi svu generaciju hooligana iz jednog kvarta i da ih odvede na jedan malonogometni turnir gdje je igrala ekipa iz toga kvarta,i da ih bodre na tom turniru.
Kad je ekipa dosla u polufinale skupila se grupica ljudi od 50-70 navijaca koji su ih bodrili.
Njihov dolazak na utakmicu je bio sasvim slucajan,neorganiziran.Policija nije bila ni mogla pomisliti da ce se skupiti toliko navijaca u polufinalu koji ce praviti nered.Od pocetka utakmice su navijaci bodrili svoj Team iz njihovog kvarta,utakmica je bila tako napeta da su zadnje minute odlucivale o svemu.
Kada je Team iz njihovog kvarta zabio gol nastao je nered,pirotehnika se koristila,bacali su se role papira.Nakon nekoliko minuta kad je njihov Team primio gol u zadnjim minutama svi su poludjeli.Svi su odjednom postali agresivni psovali im.I tako odlaze na penale,gdje dobija njihov Team.
Svi su bili pre sretni,jer njihov Team ide u Finale!
Nakon te utakmice su poceli dogovori i maltretiranje mlađih generacija da moraju doci bodriti njihov team.Utakmica je bila zakazana 5 dana nakon sto se odigralo polufinale.
Dogovarali su se tijekom cijelog tjedna kako i sta ce se raditi,navijati.
Dan prije su se svi okupili da bi napravili trasparente,a sto je najgore nitko od njih nije bio pripremljen za to.Niti su imali novaca da se kupe boje za transparente. Ali su improvizirali i transparent napravili sa Jupolom!Da,da sa Jupolom.I tako dolazi Veliki dan te utakmice za tog lokalnog drogerasa koji je sretan sto su sve sve generacije skupile.Taj dan manje vise svi stariji od 20 god su bili u alkoholiziranom stanju.I tako su svi krenuli prema dvorani gdje se to igra,udaljeno oko 5km od mjesta gdje oni zive.Cijelo vrijeme dok su isli do te dvorane su pjevali,cak su dosli 2h prije nego sto je bila utakmica samo da se zauzme mjesto.
I tako dok su cekali da pocne utakmica su se dogovarali kako nece praviti nerede,da se ostalim ljudima pokaze da nisu hooligani.I tako je i bilo nisu pravili nikakve nerede,samo su navijali iz srca.
I tako su cijelu utakmicu navijali bez prestanka,ali nazalost njihov je Team izgubio i tako osvojili 2 mjesto.Navijaci su bili tuzni,ali kako je jedan od navijaca rekao „nema veze,dolazimo mi i sljedece godine kad cemo osvojiti  1mjesto“ .
Tu vecer su svi izasli vanka da proslave 2mjesto njihovog Team-a.

Taj dan je bio za pamcenje,taj dan je bio njihov.

utorak, 7. siječnja 2014.

Vikend na planini

Kao i prethodnih godina i ove godine smo se dogovorili da s prodicom idemo jedan vikend provesti na planini i uživati u zimskim sportovima, a i samoj prirodi. Bio je snježni petak, otšli smo uzeli sve što je potrebno, spakovali smo stvari, ubacili sve u auto i ujutro bi trebali krenuti. Nakon divno prespavane noći, nakon doručka, obukli smo se i uputili ka ljepotici Bjelašnici. Gore kada smo došli bila je "ludnica", raje je bilo na sve strane, muzika je tresla sve, bila je tolika gužva da smo jedva parking za atuo našli. Smjestili smo se fino, te opremili i uputili na skijališne staze. Skijali smo se sve dok smo imali sange, zezali na razne načine, opuštali, nekada i pali pa se našalili, ali sve u nekim granicama. Nakon skijanja došlo je vrijeme za večeru i kasnije šetanje po planini. Otišli smo u hotel, spremili se za večeru i sišli u restoran.
Večera je odmah pristigla na stol, kao i sve ostalo potrebno. Ljubazno osoblje je bilo spremno na bilo kakvu vrstu pomoći, atmosfera je bila fina, opuštajuća. Gosti su se šalili, smijali, pomalo pijucakli, baš uživali. Nakon večere, otišli smo u sobe, spremili se i izašli van. Snijeg je padao, hladno je bilo, ali ljudi jednostavno nisu mogli odoljeti tome. Šetali smo i razgledali oko sebe, posmatrali tu veličanstvenu ljepotu, malo se i grudvali, sve dok nije bilo vrijeme za spavanja. Bilo nam je žao poći opet u sobu i ležati u krevetu, ali morali smo. Isto tako, laganim korakom smo se vratili nazad u hotel, raspremili se, pripremili sve za spavanje zatim legli. Mislili smo da nećemo se tako lahko privići na novi prostor i krevet, ali umor je učinio svoje i zaspali smo kao mala djeca.

subota, 4. siječnja 2014.

Probijena guma

Bilo je to relativno nedavno. Cijeli dan je padala lagana kisica a mi smo se spremali na put. Imali smo slobodan vikend i odlucili posjetiti baku i djeda na selo. Mama je spakirala sendvice za po putu, tata je nesto radio oko auta a mi smo pakirali odjecu. Svi smo bili uzbudjeni i jedva cekali da krenemo. Nakon lagane voznje po gradu, cekanja po semaforima jedva smo docekali ravnu cestu i lagana voznja prema mirnom selu je pocela. Slusali smo radio i jeli sendvice kad se zacuo neki zvuk. Tata je zaustavio auto sa strane i izasao van da vidi u cemu je problem. Na nase iznenadjenje pukla nam je guma. Ali kako smo stvari potrpali u bunker nismo imali rezervne. Posto smo vec bili na pola puta nismo znali sta nam je najbolje za napraviti. Tata je odlucio da nazove vucnu sluzbu jer nije bas bilo nikoga u blizini. Dok smo cekali njih dva sata da dodji bili smo sretno da smo imali hrane i sokova pa smo si organizirali mali piknik. Javili smo djedu i baki sta je bilo da se ne zabrinu jer nas nema na vrijeme. Vucna sluzba je dosla i uspjeli su nekako zakrpati gumu bar da izdrzi do naseg odredista. Veseli smo sjeli u auto i krenuli dalje na put. Baka je bila presretna kad nas je vidjela i mi smo jedva docekali da joj ispricamo sta nam se dogodilo. Vikend je brzo prosao u druzenju i doslo je vrijeme da se krene natrag u grad. Gumu smo ranije odnijeli majstoru koji je uspio napraviti kako treba i upozorio nas da smo imali srece i da ubuduce obavezno imamo rezervnu kod nas. Nakon sta smo dosli doma ispricali smo frednovima nase male dogodovstine s avanture i kako smo se proveli. Jedva cekam da opet idemo k baki i djedu na selu samo ovaj put naravno s rezervnom gumom.

srijeda, 1. siječnja 2014.

Narkomani

Sjecam se tog dana jos uvijek jako dobro iako su od tada prosle 4 godine. Pokusavao sam da izbacim tu scenu iz glave , ali nikada nisam uspio. 2009 godina , mjesec Maj. Blizio se kraj skolske godine , pa sam puno vremena provodio vani sa drugovima. U blizini igralista nalazi se obdaniste , gdje se navecer okupljaju narkomani i sitni lopovi , pa je zato uvijek neko odrastao bio sa nama na igralistu i pazio na nas. Sa tim narkomanima se druzio i Alen , momak koji je bio stariji od mene samo 2 godine . Izbacen je iz skole u 7 razredu kada su mu nasli noz. Ali on nikada nije nama djeci nista lose uradio, cak nas je i ponekad i branio od starijih ljudi koji su nas tjerali sa igralista. Dosao je i taj dan , dan koji mi je jos uvijek u glavi. Ta scena , ta smrt Alena ... Fin ljetni dan . Blizio se kraj skole , pa je puno vise djece bilo vani. Svaku noc Alen je odlazio iza obdanista skupa sa narkomanima. Tada nisam ni znao sta rade , jer mi je tada droga bila nepoznati pojam. Nista nije slutilo na ono sto ce se desiti. Ograda igralista je bila mala pa nam je cesto lopta odlazila u dvoriste obdanista. Sa obzirom da sam ja nabio loptu moram sam i otici po nju. Krenuo sam po loptu , i kada sam je uzeo i krenuo nazad prema igralistu vidio sam nekog momka kako trci prema Alenu i ostalima koji su bili iza igralista. Pogledao sam prema njima i vidio samo kako taj momak vadi noz i zabija ga Alenu u prsa. Svi su poceli bjezati , a Alen je u lokvi krvi ostao sam. Pocela je vika i galama ljudi koji su vidjeli tu scenu. Jedan stariji gospodin je pokusao da zaustavi krvarenje , ali uzalud. Alen je preminuo na licu mjesta.