Izlet

Bio je to moj prvi izlet u Školi, još kada sam bio prvi razred. Cijena izleta bila je oko 250kn.  Svi smo to platili sve fino, eh sada ujutro je bio polazak u sedam. Svi smo došli i čekali autobus. Kada je autobus došao sjeli smo u njega i naravno putovali i uživali. Tad smo bili još mali i igrali se derali se bilo je izuzetaka djece koji su povračali i oni su sjeli u prve redove, a mi bolji u zadnje. Imali smo nekakvu loptu i gađali se po autobusu ni učiteljice nas nisu mogle smirit. Kada smo stigli do odredišta ( Zološki vrt ) izašli smo svi, i uzeli svoje stvari i krenuli u obilazak. Bile su tu svakakve životinje mi smo se svi čudili. Kada smo to sve obišli, otišli smo nešto jesti. Otišli smo u McDonald i tamo smo jeli hamburgere. Svi smo isto jeli, bilo nam je zakon. Kada smo se vraćali kući isto je u autobusu bilo nereda, svađa dobacivanja i sve to. Tad smo bili još luđi i puni snage i tako smo sve zaprljali u autobusu,al to oni nisu skužili. I tako na pola puta je jedan lik rekao da se dobacujemo papirom i selotepom i tako smo napravili lopticu, a bilo je to ljeto vruće i prozor je bio otvoren i loptica nam je izletila kroz prozor i tako smo već prošli puta. I tako smo stigli kući / doma i izašli i rukovali i svako svojim kućama i to je bilo to. Ovo mi je bio lijep dan u  životu !

Fudbalski talenat

U nasem kraju je postojao jedan mladic koji nije imao ni oca ni majke a znao je da barata sa loptom. Njegova prica pocinje tu kada jedan fudbalski menadzer inace iz Crvene Zvezde dolazi da gleda klince koji trce za loptom na uzasnim terenima. Taj mladic je zivio sa ujakom bez struje i vode, ali u skoli je uvijek bio odlican, bio je jako vrijedan mladic, i imao je jednu extra kvalitetu - znao je da barata sa loptom. Kada je taj menadzer gledao te klince kako igraju primjetio je jednog mladica koji je bio stub odbrane tog tima, bilo ga je nemoguce preci a bio je tako mrsav. Taj menadzer se poceo raspitivati o njemu, ko su mu roditelji , kakvi si mu uslovi zivota i kakav je u skoli. Kada je menadzer saznao njegovu situaciju otisao je do uprave kluba tih klinaca i vrsio pritisak na upravu da puste tog mladica. Menadzer je ponudio klincu da se preseli u Beograd, da ce mu ovaj sve placati njemu i ujaku, klinac se dvoumio ali ipak morao je da pristane. Taj momak je se brzo privikao na beogradski brzi zivot, trenirao je dan i noc, i postao jedan od najboljih tada juniora kadeta Zvezde. Kada je navrsio 18 godina ponudjen mu je stalni ugovor sa odlicnom placom, on je prihvatio. Taj mladic danas je jedan od najboljih defanzivnih igraca na svijetu, i pred njim je svijetla buducnost. Ova prica je pokazala kako novac ne garantuje uspjeh vec samo rad, red i disciplina.

Opasno skijanje

Bila je zima. Zima koja nije viđena već par godina i koja je mogla gotov pola grada prekriti. Planirano je da se ide skijati sa cijelom porodicom osobito mene. I nakon dugog razmišljanja spremali smo se za put prema planini za skijanje u Austriji. Kada smo spakovali najbtinije stvari za skijanje, krenuli smo polahko sa kombijem prema Austriji da se skijamo. Putovali smo oko 10 sati, a dok smo putovali naišli smo na mnoge ljepote. Kada smo stigli u Austriju smoreni od dugog puta od kuće, htjeli smo da se odmorimo malo u hotelu kojeg smo iznajmili, no mene je ipak čežnja hvatala da vidim kakvo je to mjesto gdje smo došli i kako to sve izgleda. Nisam htio sam ići, tako da sam otišao sa svojom sestrom koja se zvala Adela. Išli smo sa dizalicom prema planini. Međuvremenu dok smo išli stane dizalica u po planine, te smo se ustrašili misleći šta će sada biti. Ja i sestra smo prvo zvali za pomoć, no niko nas nije čuo, te smo smišljali šta ćemo uraditi. Nakon dugog razmišljanja dogovorili smo se da netko od nas mora skočiti u snijeg dole. Ali to nije bilo tako jednostavno jer je snijeg bio od nas 15 metara, te bi se povrijedili kada bi skočili. No nismo imali izbora, ja sam skočio u snijeg, ali sam nažalost slomio ruku, no to me nije spriječilo da idem zvati pomoć. Kada sam stigao dole, odma je hitna pomoć otišla do moje sestre, te je spustila dole. Moja sestra je bila uredu, ali i ja sam isto tako bio uredu, jer je moja ruka omladila i zadržali smo se još par dana tu, da ne propane taj odmor. Kada smo se vratili kući, skinuo sam gips i nisam imao više problema sa njom. Sve u svemu odmor je bio super i još mnogo godina smo pričali o njemu.

Motorijada

Nakon više godina planiranja,dogovaranja,otkazivanja na kraju smo se moji drugovi i ja ipak uspjeli dogovoriti da ove godine i mi sudjelujemo u motorijadi. Inace svake godine smo imali zelju sudjelovati,al uvijek bi nas neke druge obveze sprijecavale. Bio je to ljetni period i 13. moto susret u mom kraju. Svi moji prijatelji,ljubitelji motora,a prije svega dobre zabave ovoga ce vikenda biti zajedno. Utrkivali smo se i vozili po raznim poligonima. Razgledali smo ostale motore i raspravljali ciji je motor najljepsi i najbrzi. Tu sam kod jednog lika ugledao motor koji sam oduvijek zelio imati. Prisao sam mu i rekao to,a on me je ugodno iznenadio kada mi je dao kljuceve od tog svog motora i rekao da se slobodno provozam. I dan danas se jako dobro sjecam tog lika i njegovog motora. Nakon nekog vremena nam je bilo vec dosta voznje pa smo svratili na pice. A onda smo saznali da ce tu za koji sat biti svirka uzivo. Ostali smo do rani jutarnji sati i ludo se proveli. Naime,nakon sto smo tek zavrsili srednju skolu imali smo samo par mjeseci prije nego sto svaki ode svojim putem pa smo se trudili sto vise svi biti zajedno. Tako smo uzivali i zabavljali se pa nismo ni primjetili da je vikendu skoro dosao kraj. Vrijeme prolazi i shvatam kako pravi prijatelji mnogo vrijede i kilometri su tu samo beznacajne brojke. Nadam se da cemo imati jos mnogo ovakvi dogadaja i kako ovo nije kraj nego novi pocetak jednog savrsenog prijateljstva. To je bio samo jedan od mnogih provoda tog nezaboravnog ljeta.

Izlet

Nakon završene srednje škole, obaveze su nas sa svih strana pritisle. Jedva da smo uspijevali disati. Nove obaveze kao i novi problemi su svakim danom postajali sve veći naš problem. Sve se svodilo na učenje tih dana. Jarana jedva da bih se i sjetio, po čitav dan sam tražio, pisao, računao i sve to učio kako bi prošao maturski kao i prijemni ispit za fakultet. Kako je vrijeme prolazilo tako su i te dvije bitne stvari prošle i dobili smo veliki odmor, vjerovatno i najveći do tada. Pošto se nismo vidjeli od mature, utisci su se slegli, odlučili smo okupiti staru raju iz razreda i otići na izlet neki. Ubrzo smo upostavili kontakt međusobno, razradili planove i sve dogovorili. Izabrali smo grad Travnik, jedan divan grad pun znamenitosti. Čekali smo do subote, a onda u subotu u rano jutro kolektivno autobusom smo se uputili ka Travniku. Stigli smo u Travnik nakon sat i pol vremena vožnje te smo odmah odlučili krenuti u obilazak grada te se provoditi što bolje. Bilo je divno, obišli smo razne ustanove, neke historijske objekte, slušali razna predavanja o tome, zatim smo posjetili razne tržne centre, kao i restorane gdje smo do maksimuma uživali. Ali kako kažu sve što je lijepo, kratko traje. Tako je i ovaj izlet prošao za treptaj oka. Mrak je već polahko padao, sve manje ljudi je bilo na ulicama, te smo morali poći. Autobus je bio već spreman, ukrcali smo se u njega te krenuli u naše domove. Bilo mi je žao što je taj divan dan proletio tako brzo, ali i drago jer se vraćam kući znajući da će biti još ovakvih prilika sa istom ekipom.

Ljubav

Bio je to kraci period u kojem sam bio zaljubljen...  Volio sam tu osobu svim srcem.. Bila je to lijepa osoba, do duse i sada je lijepa... Ali vise ne čezim za njom. Bila je plave kose, lijepog stava imala je svoje pokrete... Ime joj je bilo Olga, visine 170.. Bila je vitka.. Uvijek sam se pitao zasto ona nije moja? Nisam znao na to pitanje odgovor... Ali sam uglavi uvijek smisljao kako da je osvojim... U svojoj glavi sam znao da je to cura mog zivota, a i da ima previse cura na svijetu.. Ali ona me je nekako vukla sebi pri srcu..Kao da je srasla za mene. No, jednog dana kada je zavrsila skola isli smo kuci zajedno.. Iz cudnog razloga. Pricali smo o svemu, i svacemu kao da nista nije bilo i da sve tej normalno. Kada smo se rastavili na putu rekli smo bok i sretno novu drugu skolsku godinu... Imala je lijep osmijeh.. Pamtim ga i dan danas.  No vremena su se danas promjenila, cura se prolijepsala a ja sam ostao bez nje... U gradu je vidjam. cesto. Kada sam isao u disko plesali smo zajedno, smijali se, pili razno... Rekao sam kada sam se malo otrijeznio i dosao kuci; " ehh to bi mogla biti moja cura "... Isao sam setao sam slucajno ulicom i ugledao nju.. Rekao sam ,, hej stani mozemo li popricati?" . Ona je odgovorila; ,, da, mozemo". Setali smo i stali, i pricali smo pet minuta.. Rekao sam joj da je lijepa cura, ona se nasmijala i rekla da sam i ja lijep.. Od tad smo isli svake subote u kafice, a radnim danom zajedno na kavu i tako..  Volim tu curu, i nadam se da ona mene.. Zajedno radimo za skolu. Jednog dana je ona mene pitala oce mi biti cura? Ja sam odgovorio, sa smijeskom moze prestraseno.. Od tada smo bili jos blizi.. Svaki dan se viđamo ljubimo i tako.

Jeddnom sam se nasao u brizi kada me profesorica digla ja nisam nista znao, ona mi je dovikivlala sve.. Od tada sam znao da je prava i zaljucio da je prava cura... Moj je karakter, ima 15 godina... Redovno iidemo u Zagreb u kina, Cinestar... Volimo gledati filmove, kkomedije, viceve i to tako. Uvijek jedemo kokice. Kada se ona snasla u nevolji trebala joj je pomoc, naime pala je na betonu s bicikla... Ja sam ju podigao i pomogao je, ona mi je rekla i odgovorila hvala ti, najbolji si.. Ja sam se nasmijeskao i rekao nema problema.  I nastavili smo. Onda sam shvatio staoaa je ljubav. Od tog dana mi se volimo i borimo jedan za drugo. Uvijek se pazimo, da ne zaboravimo sto na sebe, jer mi se volimo, i to je nasa ljubav.. Ljubav je za mene je sve na svijetu je..

Vikend sa bratom i novim prijateljima

Dolazi meni brat jedan dan i govori mi „Zvali su me da dodem na Festival Dalmacija Wine Expo u Makarsku i da kuham za goste,pozvani su svi poznati kuhari iz Hrvatske (Zvijezde kuhaju) pa ako te starci puste ides samnom kao moj asistent“.U tom trenutku kad mi je to rekao htio sam odma ici,ali morao sam prvo pitat roditelje.Nakon peglanja roditelja da me puste na kraju su popustili,razlog zasto sam ih morao peglati da idem s bratom je taj da sam tad jos uvijek bio maloljetan.I napokon sam docekao taj dan da idemo u grad Makarsku da se zabavimo i upoznamo poznate ljude.

Kad smo krenuli putem do Makarske mi je brat objasnjavao kako i sta cemo kuhati,raditi itd,itd..

Konacno kad smo stigli smjestili smo se u hotel s pre pre dobrim pogledom na cijelu Makarsku i u centru svega.Malo smo odmorili od puta,i cekali dva prijatelja od brata da se upoznam s njima.

Nakon sto su stigli i kad smo se upoznali,krenuli smo prema gradu na laganu veceru.

Iza vecere smo prosetali gradom i krenuli nazad u hotel na spavanje,jer nas sutra ceka naporan dan.

Probudili smo se jako rano tako da mozemo krenuti na posao,gdje treba pripremiti sve za veceru na koju ce doci poznate i ugledne osobe iz Hrvatske i sire.Kroz pripreme te vecere mislio sam da cu se 1000 puta posvadat s bratom,ali za divno cudo cijeli dan je prosao bez ikakve svade,nevjerovatno.

Vecera je bila jako uspijesna,svi su bili zadovoljni,komentari su bili same pohvale.

Nakon napornog dana krenuli smo nazad u hotel gdje smo se malo odmorili,cekali smo kolege da zavrse s poslom i da izademo proslaviti uspijesan dan.

Iskreno da vam kazem nakon tako napornog dana nisam uopce ocekivao da cemo se tako „Razvaliti“ tu vecer da nam sutri dan nije bilo dobro,a sutri dan smo bili slobodni da razgledamo prezentacije o vinima.Sutri dan smo naime ja i ovaj kolega bili pijani,tako da smo preskocili pola tih prezentacija.

Ali nakon sto smo se „sredili“ krenuli smo k tom festivalu da vidimo te prezentacije o vinima gdje se stvarno moglo nesto nauciti.Naravno tu vecer je opet bila zabava koja je organizirala sama Organizacija tog Festivala,dobili smo i vip ulaznice gdje je bilo visoko drustvo.Upoznali smo mnogo poznatih ljudi i manje vise slikali se sa svima,sve skupa cijelu vecer 1h smo proveli samo na slikavanju.Vecer je bila ne zaboravna kao cijeli vikend.Sutri dan je bio dan povratka kuci i bilo mi je zao rastati se s dva nova prijatelja s kojim sam proveo jedan odlican vikend.Ekipa je bila ne zaboravna i cekamo sljedecu godinu da sve ponovimo!

Pucnjava mafija

Bio je to jedan od obicnih dana, ustao sam ujutro rano da bih se spremio za posao mehanicara, popio sam jutarnju kafu, procitao novine, spremio se i krenuo na posao. Radio sam u firmi kod svog caleta, naime cale mi je bio poznati mehanicar koji je posteno obavljao svoj posao. Jednom mu je u garazu gdje je popravljao vozila dosao nekakav cudan lik, kinez, zahtjevao je od caleta da sacuva auto i svu robu u njemu i da nista ne dira a da bi mu ovaj posteno platio, cale je htjeo to da odbije ali posto smo bili u velikim dugovima jedva spajali kraj sa krajem morao je da pristane. Posle radnog vremena cale je zatvarao garazu i krenuo kuci, kuca je bila iznad garaze, ali odjednom se pojavljuje zeleno auto sa 4 lika sa otvorenim prozorima, oni su izvadili oruzje i poceli da pucaju po caletu, cale je uspjeo da pobjegne, auto je explodiralo i sve unistilo i kucu i sve. Cale nije znao sta ce od problema, kako vratiti kucu sada? Gdje cemo da zivimo, mnogo toga mu je bilo na umu. Ali sutra dolazi taj kinez sto je bio dan ranije i pita caleta sta se desilo, cale mu isprica sve , kinez mu je donjeo aktovku punu novca kako bi mu se oduzio za sve sto se desilo, cale je prihvatio aktovku. Taj kinez mu je ponudio da radi za njih, otac je prihvatio.

Znate kako se kaze ' dobro se dobrim vraca ' ali da li je moj cale dobro odlucio to ce zivot da pokaze. 

FIS turnir

Svake godine organizovao se FIS turnir u Sarajevu svi razredi  naše škole su mogli ucestvovati. Igrači ekipa morali su biti samo iz jednog razreda, tako da je turnir često imao dosta ekipa. Igrao sam na svakom turniru, zajedno sa svojom ekipom, ali jedan će mi ostati u dugom i tužnom sjećanju.Bio je mjesec maj, lijepo vrijeme već bilo, sunce grijalo na sve strane. Petak,subota,nedelja i tako turnir se odigravao i upoznavalo se mnogo nove raje.Mi smo se prijavili, kao i mnoge druge ekipe. Bile su po prvi put uvedene nagrade i to velike. Imali smo jak sastav, nismo imali problema s povredama igrača, tako da smo išli na osvajanje turnira. Odmah poslije nastave, otišli smo po opremu i krenuli ka vanjskom terenu. Kada smo došli, tribine su pune, igrala se već prva utakmica, organizacija je bila na nivou kao i uvijek. Lijepa umjetna trava privlačila je sve ljubitelje fudbala pa tako i nas. Odmah smo se presvukli i počeli zagrijavati s loptom. Igrala se grupna faza, po četiri ekipe su bile u grupi, i svaka je protiv svake igrala, tako da su prolazile dvije prvo plasirane ekipe. Nakon završetka I grupe, uslijedila je i II grupa u kojoj je bila i moja ekipa. Prvu utakmicu smo igrali protiv favorizovanog protivnika iz Gimnazije obala. To je ekipa koja je najviše puta dosada osvojila turnir i koji uvijek idu na pobjedu. Znali smo da neće biti lahko i da ćemo teško proci dalje u drugi krug.Krenulo je kobno za nas jer smo odmah primili pogodak na pocetku utakmice i tako se prvo poluvijreme zavrsilo.Drugo poluvrijeme smo krenuli zestoko i uspjeli preokrenuti rezultat i ostvariti pobjedu bili smo veoma sretni.Preostalo takmicenje dolazile su nam ekipe po mjeri i sa njima smo lahko uspjeli izaci na kraj.I dosli smo do finala tu smo se sreli sa Medicinskom skolom msm vecina igraca je bila iz medicinske skole njih smo dobili sa nevjerovatnih 5 0 i osvojili turnir.Nadam se da ce i sljedece godine mi ucestvovati i odbraniti turnir.

Selidba

Nakon duge potrage napokon je dosao i taj dan da se preselimo. Imali smo problema u starom stanu i roditelji su odlucili da nemamo izbora vec traziti nesto vece i bolje za nas. Odlucili su da ce kupiti kucu jer nam je svima bilo dosta stana i toga da nikad nemamo mjesta za sebe. Bila je to naporna potraga ali konacno smo i mi nasli nesto sta odgovara cijeloj obitelji. Nakon dugog dogovaranja i planiranja krenula je i selidba. Najgori dio ionako je bilo pakiranje. Naime nakupili smo toliko stvari a pola od toga ni sami nismo koristili, pa smo odlucili velik dio svega darovati nekome kome treba i zapoceti u novom stanu ispocetka. Odjecu smo darovali u Crveni kriz a razne uredjaje nasim susjedima i rodbini. Posto nas je sest u obitelji ispalo je da zapravo smo i veliku vecinu imali a da nismo ni znali. Zatim je slijedilo lagano pakiranje u kutije. Srecom nova kuca je bila kompletno namjestena i spremna za useljenje pa bar tu nije bilo velikih problema. Bili smo jako uzbudjeni kad smo vidjeli prazan stan i jako sretni jer zapocinjemo novu fazu zivota. Kuca koju smo kupili se nalazi malo izvan grada i susjedstvo je jako mirno. Napokon smo dobili i dvoriste u kojem se mozemo zabavljati i rostiljati, te sve ono sta u stanu nismo mogli. Svi su dobronamjerni i cak su nam priredili malu festu na dan useljenja. Svaki susjed nam je donesao neki dar za useljenje i na kraju je ispalo pravo malo slavlje u dvoristu kuce na koje ionako nismo navikli. Pomogli su nam sa nasim stvarima i svi su rekli da im se slobodno javimo ako sta zatreba. Svi smo presretni jer smo naisli na tako dobre susjede i sve nam se vise cini da ce zivot u ovom kraju biti i vise nego ugodan.

Poklon

Kao dječak maštao sam uvijek imati svoj automobil kada porastem. San mi je bio nakon osamnaestog rođendana, odmah položiti vozački ispit i dobiti auto. Bilo mi je drago vidjeti nekoga mladog da vozi auto. U četvrtom razredu srednje škole, kada sam bio maturan, otac mi je obećao uplatili vozački ispit i kupiti neki automobil ako prođem sa odličnim uspjehom u školi. Pošto sam išao u gimnaziju, znao sam da je preda mnom veoma težak posao, to jest zadatak. Znao sam da se moram aktivirati kroz cijelu školsku godinu, marljivo raditi i učiti, kako bi ispunio oslove za obećanje od mog oca. Tako sam od početka prvog polugodišta odvajao svaki dan sat ili dva za ponavaljanje i učenje gradiva. Učio sam redovno kako mi se sve ne bi nagomilalo. Tako sam prvo polugodište prošao sa odličnim uspjehom i prešao jedan korak. Slijedilo je drugo polugodište, to jest drugi i teži korak. S tim da sam imao uraditi i maturski i seminarski rad, te sve to super pripremiti, to polugodište je bilo i teže. Odvajao sam više vremena svaki dan kako ne bi došlo do komplikacija u vezi sa školom. Ocjene su bile konsantno dobre, te sam i drugo polugodište prošao odličnim uspjehom te upisao se na fakultet. Otac mi je odmah uplatio polaganje vozačkog ispita i išao sam redovno, te bez problema položio isti. No, kako je vrijeme odmicalo uopće nismo razgovarali na temu o autu, uvijek bi nešto iskrslo ili uletilo i prolazilo je tako par mjeseci. Nadu sam polahko gubio, mislio sam da mi se neće ostvariti to. Jedno jutro probudila me mama i rekao da pomognem nešto ocu. Mislio sam da je nešto uzeo za kuću pa sam izašao da iznesem. Kada sam izašao u dvorištu kuće me čekao odlični GOlF 4. Nisam mogao vjerovati, potrčao sam odmah i zagrlio oca. Bio sam presretan. Zaboravio sam ga i upaliti od sreće, bilo je to zaista fenomenalno.

Zauvijek susjedi

Bilo je to jedno jutro, kad sam se doselio u jedno mjesto. Bilo je to rano ujutro, negdje oko pet - šest sati. Dovezao namještaj i sve što je potrebno. Kad sam se smjestio počeli su dolaziti neki susjedi najbliži da me upoznaju sa mjestom i tako to. Skupilo se pa bome šestero njih, i morao sam ih častiti. Jao, zadržali su se oni par sati, ali dobro, nema veze. Bio je tu jedan mlađi čovijek, imao je dvadeset i pet godina koji se samnom zbližio ( prijateljski naravno ), on je bio jedan od boljih ljudi u tom kraju. Svima je pomagao i riješavao probleme, pomogao mi je drugi dan krečiti kuću i pospremati i bio sam mu puno zahvalan. Svaki drugi dan me obilazio da vidi kako sam se smjetio i dali mi što treba pokazati i tako dalje. Baš mi se bio svidio kao osoba, krenuli smo zajedno na pića, gledati utakmice u grad i družiti se više nego do par dana. Nekima je bilo čudno kako smo ja i on "nonstop" skupa hahah, ali shvatili su da smo samo prijatelji koji vole zabavu i poštuju prijateljstvo u smislu pomaganja i tako dalje. Bilo je i drugih ljubaznih susjeda ali niti jedan kao on. I tako, prošlo je par mjeseci od kad sam se doselio, trebalo je riješavati neke papire za kuću i on je preko veze jako jako brzo sredio to i dao sam mu novce malo u znak zahvalnosti, iako on to nije htio prihvatiti ja sam izinstirao. On ima kuću, auto i motor, stalno mi je posuđivao motor kad je bilo toplo vrijeme i brže se prođe kroz gužvu u mjestu i gradu, tako sam ja tankao i zahvaljivao mu se opet. Nakon par godina, morao se odseliti moj najbolji susjed, bilo mi ga je jako žao ali ćemo ostati u kontaktu na društvenim mrežama na internetu. Uvijek će ostati zauvijek susjed.

Teško djetinjstvo

U drustvu je bio poznat kao Beka. Svi su ga gotivili i pazili jer je odrastao bez oca , a majka mu je nakon oceve smrti ubrzo nasla drugog covjeka i Beku ostavila kod svoje sestre .Odrastao je sa mnom , tako da sam ga smatrao bratom. Mnogo puta je znao i prespavati kod mene , jer mu je tetka bila ista kao majka , ravaku prosto receno. Beku je tjerala iz stana kako bi sa svojim ljubavnicima mogla provesti noc. U osnovnoj je bio odlican ucenik , cesto sam ga znao zovnuti da mi pokaze matematiku ili neki drugi predmet. Kako su godine prolazile tako se i Beka sve vise i vise probijao ka vrhu. Bio je jedan od najboljih ucenika u skoli , nasu skolu je predstavljao na raznim takmicenjima , i cesto znao osvojiti neki pehar. Na kraju 8 razreda proglasen je ucenikom generacije , sto nikoga nije iznenadilo jer su svi znali kakav je ucenik . Ja sam bio prvi koji mu je cestitao . Bio sam sretan k'o da sam ja ucenik generacije. Ali Beka nije bio sretan. Niko iz njegove porodice nije bio na proglasenju. Njegovu majku to nije ni zanimalo , a tetka je rekla kako nema vremena . Ali smo zato bili mi tu - Ja i moja majka. Beka nas je smatrao majkom i bratom. Upisao je gimnaziju. Mjesec dana nakon pocetka skole dosao je njegov amidza i odlucio Beku uzeti pod svoj nadzor. Preselili su u kucu koju je njegov otac napravio prije 10-tak godina. I tako 2 godine nisam nista o njemu znao , sve dok jednog jutra nisam cuo buku ispred moje zgrade. Izasao sam na balkon i vidio hitnu i policiju. Vidio sam kako bolnicari unose nekoga u vozilo. Otisao sam da vidim sta se dogadja , i vidio Bekinog brata uplakanog. Nisam mogao da vjerujem - Beka je oduzeo sebi zivot. Kasnije sam saznao da je izbacen iz skole , da mu je majka cesto znala doci kuci i zlostavljati ga ... Nema vise druga mog..

Tragično spašavanje

Ovo je jedna prica o mojim prijateljima veoma bliskim.Sjecam se dobro tog dana urezan mi je dobro u sjecanje. Bilo je to 2004 godine , ljetniraspust. Svi smo bili sretni zbog zavrsetka skole pa cak i Jasmin koji je napustio skolu i krenuo onim drugim, losijim putem. Roditelji su mu bili rastavljeni i niko nije pazio na njega . Roditelji su nam branili da se druzimo s njim jer je bio narkoman, medutim ja sam uvijek smatrao Jasmin kao dobru osobu i osobu koja je spremna zrtvovati svoj zivot za drugog , a tako je i bilo.. Tog dana niko nije ni pomisljao sta bi se moglo desiti. Dok smo igrali nogometa na obliznjem igralistu dosao je Jasmin sa jaranima i trazio da i oni igraju sa nama . Medutim tu je bio otac jednog djecaka koji se zvao Nedim i odmah je poceo da galami na Alema kako on nema tu sta traziti , kako smo mi fina djeca i ne treba nam neko kao sto je on . Tada sam prvi put vidio Alema tuznog. Otisli su , a mi smo nastavili sa igrom. Sa obzirom da je teren bio odmah pored rijeke mnogo puta nam je lopta otisla pa smo morali ici po nju . Nakon pola sata igre lopta je otisla preko ograde pravo u rijeku . Pravilo je bilo da po lopte ode onaj ko ju je i nabio , a to je bi Nedim. Njegov otac koji je bio tu govorio mu je da ce on otici po loptu , ali on je to odbio. Ali tada se dogodilo nesto sto niko nije ocekivao. Rijeka je bila poprilicno duboka nikad veci talasi nisu bili , a Nedim je bio los plivac tako da je odmah poceo da tone. U tom trenutku naisao je Alem i bez imalo razmisljanja skocio u rijeku da spasi Nedima. Uspio ga je spasiti , ali nazalost ne i sebe. Talas ga je puko i on je nestao u dubini rijeke. Svi smo bili sokirani , nismo mogli da vjerujemo sta se desilo. 3 dana poslije pronasli su ga ali nazalost nije bio ziv. Od tog dana nista vise nije bilo isto. Mnogi su ga smatrali narkomanom i olosem , ali Alem je mnogima dokazao kakva je ustvari bio osoba. 

Čudna igla

Dogovorili smo da se nađemo u centru grada pod nazivom „ Srebrenik „. Tu su trebali doći moj brat Damir, haver Amar i idiot Ademir. Kroz par sati smo našli se u centru grada, u jednom kafiću poznat pod nazivom „Trocadero“. Ja i Amar smo sebi narućili po jedno pivo, a Ademir je sebi naravno narućio fruktal od kajisije. U međuvremenu su mene nnazvale par koleginica da se nađu s nama, tačnije Maida,Lejla i Adelisa. Dok smo mi popili, one su došle s nama i krenuli smo u sljedeći kafić, častili dvjeovjke i zadržali se tu neko vrijeme. Onda je Ademir rekao da krenemo kući da nastavimo piti kod kuće, i mi smo krenuli.. išli smo prečicom koja i nije baš bila primjerna, sve je bilo uredu dok, Amar nije ugledao „ Iglu „ uzeo je u ruke i rekao je „ Pazite šta sam našao, sad ću se furati s ovim „, a mi zažuđeno u njega gledamo u upitamo se je li normalan? Dobro, onda je ponio sa sobom, dugo vrijeme, i kasnije kada smo gotov došli do kuće, naiđe kamion i ufrca nas, a Ademir kako se trznuo, ubode se sa tom iglom, kada sam to ugledao, odma sam je izvadio iz njegove ruke i bacio je. Rekao je da je sve uredu, i da se ne trebamo bojati. I tako su djevojke se priprale, te otišle kući da ne bi bile one krive poslije.. Kroz pola sata, sat je rekao da ga boli glava i da mu je jako vruće, mi smo se odma pripali i nazvali hitnu, objasnili im šta je bilo i nakon 15 minuta su došli i odveli ga što prije u Ambulantu da vide je li opasno šta. Mi nismo smjeli biti unutar Ambulante jer nismo bili član porodice njegove te smo otišli kući, čekali na njegov poziv i u ponoć nazove i kaže „ Dečki, sve je uredu, igla je bila protiv gripe, te sam sada dobio neke lijekove koje moram dnevno piti i biti će sve dobro „ Mi smo od dragosti otišli po njega i kada smo se vratili kući, smijali se radi djevojaka koje su pobjegle i kako se to sve dogodilo...

Biciklistička nesreća

Bilo je to jutro prije nekolicinu godina u predgrađu Zagreba. Gledala sam kroz prozor taman nakon jutarnjeg tuširanja. Vidila sam čovjeka na biciklu kako juri punom brzinom niz glavnu cestu koja je sama po sebi strma. Bio je to moj susjed koji svaki dan ide biciklom krug po gradu. Ispred moje kuće nalaze se ležeći policajci i jedna rupa nakon njih, znam, nezgodno. Biciklist se zabio prednjom gumom u rupu i odletio sa bicikla dobrih 7 metara, baš kao na crtiću. Udario je glavom u kolnik i istog trena pao u nesvijest. Vrisnula sam kad sam to vidjela. To su čuli ostali susjedi i svi su poskočili. Izletili su iz kuća i vidjeli kako trčim do biciklista pa su i oni pritekli ozlijeđenom u pomoć. Srećom pa sam otrčala u kucu i izvadila sam svoj paket prve pomoći koji sam dobila kao volonter Crvenog Križa. Sa svojim znanjem napravila sam ovratnik i imobizirala glavu i ruku koja je izgledala kao slomljena. Odma smo pozvali hitnu i unesrećenom vlažili usta gazom da ne bi ostao bez te minimalne količine vode. Pokušavali smo doći do njihovih roditelja da ih obavjestimo šta se dogodilo, ali bili su na poslu već. Kada je hitna došla, otpremila ga je u najbližu bolnicu, a ja sam išla s njim u kolima. Kada smo tamo pristigli, susjed se počeo buditi. Odahnula sam jer sam znala da ipak nije tako strašno kao šta je na prvi pogled izgledalo. Tada je došla i njegova obitelj u bolnicu i zahvaljivali su mi šta sam mu odma potrčala u pomoć. Bila sam sretna što sam barem malo pomogla čovjeku koji je bio u velikoj patnji. Oporavio se nakon nekoliko tjedana i donio mi ružu pred vrata mog doma. Nakon te nesreće naši susjedski odnosi su se produbili i postali smo pravi prijatelji!

Ranjeni ortak

Odrastao sam u kraju puno problema , sve sto znam u zivotu naucila me ulica , moji ortaci su bili momci zestokog srca i plitkog dzepa , kao mladji dane smo provodili puseci skank u hood-u i svaki dan nam je bio isti , bilo smo spremni poginuti jedan za drugog i uvjek smo si cuvali ledja . Jedan dan ce mi posebno ostati u sjecanju , dan kada je moj najbolji ortak Faruk Akaweli ranjen , bili smo u kraju zavrsavali pola kile najboljeg skanka u Sarajevo . Spremili smo pedeset hiljada dolara i cekali smo dilere . Crni Bmw sa mocnim felgama dolazilo je iz mraka, osjecali smo se malo prepadnuto ali na to smo vec navikli. Kada su dosli nije bilo puno price , sjeli smo u auto sa njima i uputili se ka planini,za koju sam kasnije saznao da se zove Bjelasnica . U autu je bila cudna atmosfera , svi su bili napeti i slutio sam da nesta nije uredu. Popeli smo se na vrh i tu je nastao pakao , iz pretinca su izvadili deagle, ak-47 i ostala oruzja i uperili su ih prema nama , rekli su nam da izadjemo iz auta , mi nismo bili naoruzani te smo ih poslusali . Tu su nas mucili par sati i govorili nam da nikad o ovome niko ne smije saznati . Faruk Akaweli moj najbolji prijatelj pokusao je oteti oruzje od jednog mafijasa te je dobio metak u stomak i bio je povreden. Oni su se uspanicili,uzeli kofer sa parama i pobjegli . Skinuo sam svoju majcu i previo mu ranu koliko sam mogao dobro i nadao se. za njega . Pozvali smo bolnicare i stigli su sa helikopterom za 10 minuta . To je bilo traumaticno iskustvo za mene , od toga dana nikada vise ih nismo vidjeli , i dan danas se najezim kada se sjetim toga i stvarno mi je bilo tesko.