Kao vrlo mali zivio sam u naselju koje sigurno ima najvise djece, i onako svi su bili nestasni.
Ja sam tada imao dvanaest godina. Skola se zavrsila, ljetni raspust, sva djeca su bila na ulici.
Ja i moj prijatelj i dalje ne znam kako, smo dobili skejtborde. Djeca ko djeca, to je bio pojam za nas, vozili smo se i dan i noc. Kao i svakog prethodnog dana, i taj dan smo se vozali, medjutim pocela je padati kisa, skolonili smo se u jednu garazu dok ne prestane. Nakon pola sata, kada je kisa prestala, odlucili smo se "spustiti" jos jedan put. Sjeli smo na skejtborde i krenuli. Ulica je bila mokra, moj prijatelj je isao ispred mene i izgubio kontrolu nad skejtbordom, i ja sam udario u njega. Sljedece sto se sjecam je da sam se probudio u bolnici, omotane glave, i dalje ne znam sta se desilo. Poslije sam saznao da sam jako udario glavom do beton, i da sam mogao izgubiti zivot, dali je to bilo vrijedno mog zivota ? Ja kazem ne.