Kao vrlo mali dječak,sa svega osam godina, jako sam volio igrati košarke sa prijateljima. U blizini moje zgrade bile su garaže, a na jednoj garaži bio je postavljen koš, za koji ni sam ne znam kako je stojao na garaži,a da ne padne. Došao je ljetni raspust i svaki dan sam provodio napolju, a naravno svaki dan smo igrali košarke. Uvijek nas bude desetak ,pa se onda podijelimo u dvije-tri ekipe i igramo. Sve je bilo super, zabavljali smo se,smijali,igrali, međutim, kada dođu večernji sati i kada se smiri Sunce, mi moramo prestati igrati.Naime, uvijek u večernjim satima mi nismo mogli igrati košarke na tom košu, jer su uvijek dolazili stariji momci i uvijek su oni igrali,a mi smo samo mogli gledati. Oni su bili jako visoki momci, sa oko osamnaest godina, svi su zakucavali, igrali grubo i jako. Tako je to bilo iz dana u dan, kako su oni sve više zakucavali, koš je sve više i više slabio , međutim mi smo i dalje iz dana u dan igrali. Jednog dana, moji prijatelji i ja smo se igrali na tom košu, koji je već bio dosta oslabio, te kada se šutne na njega on se malo zatrese. Mi na to nismo obraćali pažnju, igrali smo cijelo vrijeme, sve dok koš nije pao sa garaže. Nesreća je u tome što je spao baš na noge mom drugu, koji se tada ozbiljno povrijedio. Odveli smo mog druga kući,a poslije toga su ga njegovi roditelji odveli u bolnicu na pregled. Nikad više koš nije postavljen na te garaže i nikada više nismo igrali košarke na istom mjestu...
Mirza
Nema komentara:
Objavi komentar