Biciklistička nesreća

Bilo je to jutro prije nekolicinu godina u predgrađu Zagreba. Gledala sam kroz prozor taman nakon jutarnjeg tuširanja. Vidila sam čovjeka na biciklu kako juri punom brzinom niz glavnu cestu koja je sama po sebi strma. Bio je to moj susjed koji svaki dan ide biciklom krug po gradu. Ispred moje kuće nalaze se ležeći policajci i jedna rupa nakon njih, znam, nezgodno. Biciklist se zabio prednjom gumom u rupu i odletio sa bicikla dobrih 7 metara, baš kao na crtiću. Udario je glavom u kolnik i istog trena pao u nesvijest. Vrisnula sam kad sam to vidjela. To su čuli ostali susjedi i svi su poskočili. Izletili su iz kuća i vidjeli kako trčim do biciklista pa su i oni pritekli ozlijeđenom u pomoć. Srećom pa sam otrčala u kucu i izvadila sam svoj paket prve pomoći koji sam dobila kao volonter Crvenog Križa. Sa svojim znanjem napravila sam ovratnik i imobizirala glavu i ruku koja je izgledala kao slomljena. Odma smo pozvali hitnu i unesrećenom vlažili usta gazom da ne bi ostao bez te minimalne količine vode. Pokušavali smo doći do njihovih roditelja da ih obavjestimo šta se dogodilo, ali bili su na poslu već. Kada je hitna došla, otpremila ga je u najbližu bolnicu, a ja sam išla s njim u kolima. Kada smo tamo pristigli, susjed se počeo buditi. Odahnula sam jer sam znala da ipak nije tako strašno kao šta je na prvi pogled izgledalo. Tada je došla i njegova obitelj u bolnicu i zahvaljivali su mi šta sam mu odma potrčala u pomoć. Bila sam sretna što sam barem malo pomogla čovjeku koji je bio u velikoj patnji. Oporavio se nakon nekoliko tjedana i donio mi ružu pred vrata mog doma. Nakon te nesreće naši susjedski odnosi su se produbili i postali smo pravi prijatelji!