Poklon

Kao dječak maštao sam uvijek imati svoj automobil kada porastem. San mi je bio nakon osamnaestog rođendana, odmah položiti vozački ispit i dobiti auto. Bilo mi je drago vidjeti nekoga mladog da vozi auto. U četvrtom razredu srednje škole, kada sam bio maturan, otac mi je obećao uplatili vozački ispit i kupiti neki automobil ako prođem sa odličnim uspjehom u školi. Pošto sam išao u gimnaziju, znao sam da je preda mnom veoma težak posao, to jest zadatak. Znao sam da se moram aktivirati kroz cijelu školsku godinu, marljivo raditi i učiti, kako bi ispunio oslove za obećanje od mog oca. Tako sam od početka prvog polugodišta odvajao svaki dan sat ili dva za ponavaljanje i učenje gradiva. Učio sam redovno kako mi se sve ne bi nagomilalo. Tako sam prvo polugodište prošao sa odličnim uspjehom i prešao jedan korak. Slijedilo je drugo polugodište, to jest drugi i teži korak. S tim da sam imao uraditi i maturski i seminarski rad, te sve to super pripremiti, to polugodište je bilo i teže. Odvajao sam više vremena svaki dan kako ne bi došlo do komplikacija u vezi sa školom. Ocjene su bile konsantno dobre, te sam i drugo polugodište prošao odličnim uspjehom te upisao se na fakultet. Otac mi je odmah uplatio polaganje vozačkog ispita i išao sam redovno, te bez problema položio isti. No, kako je vrijeme odmicalo uopće nismo razgovarali na temu o autu, uvijek bi nešto iskrslo ili uletilo i prolazilo je tako par mjeseci. Nadu sam polahko gubio, mislio sam da mi se neće ostvariti to. Jedno jutro probudila me mama i rekao da pomognem nešto ocu. Mislio sam da je nešto uzeo za kuću pa sam izašao da iznesem. Kada sam izašao u dvorištu kuće me čekao odlični GOlF 4. Nisam mogao vjerovati, potrčao sam odmah i zagrlio oca. Bio sam presretan. Zaboravio sam ga i upaliti od sreće, bilo je to zaista fenomenalno.