Neodgovornost nije pravi put

Bilo je to prije dvije godine. Išao sam u treći razred tehničke škole. Nije bilo nimalo lako, trebalo se mnogo učiti i mnogo truda uložiti da se dobije dobra ocjena. Moj školski kolega Marko, koji je ujedno i sjedio sa mnom u klupi nije doživljavao školu na način kao i mi ostali. On je u školu hodao iz zabave, da se druži s frendovima koji su često izostajali iz nastave i odlazili u obližnje kafiće cugati i pušit travu i ostala sranja. No svejedno, nije on bio ni tako loš. Ako je nekome zatrebala pomoć, uvijek je priskočio kako bi pomogao nekom. Škola i nastava mu je bio jedini problem. Često je markirao, nije dolazio u školu, a kad bi došao na nastavu onda bi bio pijan ili napušen. Stalno je zezao profesore, što se nama sviđalo jer smo se tome uvijek smijali. Mislio je da će to tako ići, ali nije išlo. Jedno vrijeme sam i ja sam upao u tu njegovu klapu i markirao nastavu. Iskušao sam čari alkohola i svakakve droge. Sve je to bilo super dok razrednik nije nazvao moje roditelje i rekao da nisam na nastavi. Doma su me dočekale svakakve prodike koje mi baš nisu bile potrebne. Kazna je bilo i više nego dovoljno, ali što je tu je. Odmaknuo sam se od tog društva i nastavio pohađati nastavu. Marka je to sve veselilo, neopravdani sati i jedinice koje su se svakim danom nizale jedna uz drugu. Ne znam uopće sta su mu roditelji doma rekli. Jesu li opće znali za njegove ocjene i vladanje? Prije dva tjedna je dobio opomenu pred isključenje, no nije ga nimalo dirnula. Samo se slatko smijao i razmišljao kud će ići kad dođe iz škole. Ništa nije shvaćao ozbiljno. Na kraju, izbacili su ga iz škole te je izgubio pravo na školovanje. Preselio se u Zagreb gdje je nastavio neku večernju školu. Tu i tamo se čujem s njim, odemo na neku cugu, no nije se nimalo promijenio.