Uvijek sam se osjećao tako napušteno. Nitko me nije volio zapravo. Svi su mi pokazivali svoje lažno lice, koja je bila pokrivena jednom maskom istine. U školi kao dijete, maštao sam samo o tome da se igram s drugim djecama. Ali ona su me izbjegavala, nisam znao zašto.. To me i dan danas prati moja loša 'sreća' . Zapravo djetinjstvo mi i nije bilo tako veselo i dobro kao i svima drugima. U to mogu biti sigurno. Kao da sam nešto loše skrivio, i morao sam prolaziti kroz svu ovu patnju. Mama mi nije dolazila ušuškati u krevet, ispričati kratku pričicu i poljubiti me za laku noć . Nije mi pomagala oko domaćeg rada, ponudila se da zajedno pravimo kolače, sve to je bilo samo izmišljotina. Mama nas je fino napustila sa nekim drugim čovjekom. Tata, tata koji je imao puno posla raditi, nije imao vremena za mene. Bili smo kao siromašna obitelj. Naravno da tata ne može niti itko, moze zamjenjivati mamu , ali ja to nikad nisam iskusio kako je to imati mamu, pa sam pustio tatu, da me bar na nekakav način uspije razveseljavati. Mučilo me što sam i išao u školi i onako ljubomorno buljio u vršnjakove dobre mobitele. I ja sam isto tako želio , ali tata mi to nije mogao priuštiti. Prijatelji su me zbog toga odvajali od sebe, i smatrali me čudakom iz starog vijeka. Suze su mi krenule iz očiju. Suze bistre tužne istine.
Morao sam prihvatiti činjenicu tko sam i što sam, i da nastavim dalje sa svojim životom. Iako nisam imao što su i drugi moji takozvani 'prijatelji' , bar cu jos uvijek imati tatu koji će voditi brigu o meni i pružiti očinsku ljubav. A izbjegavanje od mene, morao sam nekako pretrpiti i dignuti glavu gore i nastaviti dalje. Život je nepravedan kad si sam.
Nema komentara:
Objavi komentar