Tužni život.

Sjećam se iz dana u dan, kako se prije igralo, kako smo prije družili svaki čas, svaku minutu, uvijek bili zajedno i ne razdvojivi bili. Prije smo znali smisao za život, no kroz godine se promijeni mnogo toga. Sada je to već drugčije, djeca provode više vremena na kompjuteru ili drugim multifunkcionalnim stvarima koje koristimo u današnjim danima svakodnevno. Ljeti su djeca išla igrati se fudbala, košarke i ostale sportske aktivnosti, pa su volili se i družiti, a zimi se išli skijati i plizatisa rajom pa ćak i odrasli sa nama, a danas možda izađemo samo na polje da lopatamo snijeg sa puta. Živim u gradu, okruženim bagrama i drogerašima i trebam izbjegavati takve osobe, osobe koje mi mogu uništiti budučnost i upropastiti me. Drugova u blizini nemam, svi su se odselili otišli u inozemstvo ili jednostavno nisu blizu mene. I tako godinama sam jedan dječak koji nije nikada imao pravo društvo i samo bilo i igralo se, ali ipak sam izdržljiv i imam cilj koji me jedino spašava da ne budem neka bagra, taj cilj je moja škola i moja želja da odem u inozemstvo, da tamo živim i da tamo radim, sagradim obitelj i da ostarim. Sve to mogu napraviti realnošću samo ako budem učio i to sam shvatio kroz godine, no sada bi trebali svi shvatiti zašto Stara nabraji svaki dan isto i zašto da učimo školu, ona je u pravu jer zna šta nas čeka, ako ne budemo učili ju. Prolaze oni dani u kojima smo bili slobodni, slobodni od obaveza, od škole i od brige, dani koje bi vratio prvom pruženom šansom, no to je ne moguće, i biti će nam još teže sada, kroz godine. Pokušajem najbolje od toga napraviti i potruditi se da mi bude bolje u budučnosti, a do tada učiti školu i zahvaliti se roditeljima ono što su nam pružili.