Veliko slavlje

I konačno je došao taj utorak, historijski dan za Bosnu i Hercegovinu, za sve Bosance i Hercegovce širom svijeta. Velika euforija vlada. Ljudi se spremaju za praćenje utakmice. Kafići su odavno bili ispunjeni, jer je i Bajram počeo taj dan. Izašao sam oko 14h sa jaranom i dogovirli smo se da odemo do grada da vidimo kakvo je stanje gore. To smo i učinili. Spremili smo se, popili kafu onu Bajramsku i otišli gore. Kada smo došli, pripreme su uveliko bile počele. Ispred BBI je bilo postavljeno veliko platno, na kojem će se gledati utakmica i naravno bina za voditelje, pjevače i slično. Policija je već počela pristizati da sve to obezbjedi kako bi prošlo bez problema. Vratili smo se nazad na Ilidžu, sreli dosta prijatelja, čestitali praznik jedni drugima i otišli smo u "Kamin". To je jedan lijep kafić na Ilidži, gdje uvijek za vrijeme utakmica reprezentacije bude odlična atmosfera i još bolji navijači. Pošto smo poranli, izabrali smo stol blizu TV-a vani i čekali početak utakmice. 
U 19:00 je i sudija označio početak utakmice. Nervoza je odmah počela. Svi smo jedva čekali da neko od naših napadača zatrese mrežu. Nama gledaocima činilo se to tako lahko, no to nije ni slično kako mi mislimo. Imali smo loptu u svom posjedu, ali ta lopta nije htjela u gol. Protivnički golman je skidao sve. Ti silni udarci Pjanića nisu prošli na našu žalost. A onda kaže Marjan: "Sad kad Džeko dobije loptu, sljedeći put biće gol." Zatim Džeko prolazi po lijevoj strani loptu dodaje Vedatoru i naravno to je gol. Svi smo skočili, baklje su se palile, svi su skakali, pjevali, grili se, nazdravljali i šta već ne. Nismo mogli vjerovati, to je taj gol koji nas vodi u Brazil. Više nismo ni mislili na kraj, to je to. Svi su samo čekali da sudija svira kraj i da krenemo se radovati. Nakon nekih dvadeset i pet minuta, to je upravo i uradio. Odsvirao je kraj historijske utakmice u kojoj je Bosna i Hercegovina naravno pobijedila i krenulo je veliko slavlje. Odmah smo se dogovorili da idemo pješke ka "vječnoj vatri". Neki su bili za, neki protiv, ali opet smo krenuli. Dug je to put trebao biti, negdje oko dva i po sata. Ali nas to uopšte nije zaustavljalo da vidimo Zmajeve, da s njima i još pedeset hiljada ljudi proslavimo i praznik i historijsku pobjedu reprezentacije. Ljudi su iz svih krajeva Bosne stizali u Sarajevo. Ludnica je bila na ulicima. Radovali su na sve načine. Plesali po krovu auta, sjedili u gepeku, nazdravljali na haubi, skidali se, mahali zastavama, šalovima. Bili smo zaista presretni. Ništa nas Bosance ne može skupiti na jedno mjesto kao velika sreća. To je bilo to. Kada smo došli gore bili smo okruženi desetcima hiljada ljudi. Svi su pjevali istu pjesmu, svi su imali neko obilježje Bosne i Hercegovine i svi su bili sretni. Toj sreći jednostavno nema kraja. Taj 15.10.2013 će ostati u nama, biće zapisan kao historijski datum za našu malu napaćenu domovinu.Slavilo se do kasnih jutarnjih sati. I reprezentativci su došli, momci zbog kojih su se svi tu i okupili.
Baklje su gorile, petarde, vatrometi. Veliko navijanje se čulo. Igrači kad su stigli samo su nastavili s nama u glas pjevati. Sreći jednostavno nije bilo kraja. I kada smo se počeli razilaziti radovali smo se. Bilo je četiri ujutro, kada sam stigao kući. U putu sam poželio odmah leći i zaspati, ali jednostavno i nakon umora i hodanja tog nisam mogao. Upalio sam računar i ušao na Facebook kako bi nastavio radovati se sa ostalima. Zaista taj 15.10 je bio veličanstveni dan za sve Bosance i Hercegovce.