Sretni dani mog djetinjstva

Kao vrlo mali sam volio izlaziti vani i igrati se po citave dane. Ujutro od ranih jutarnjih sati do navecer dok mama ne bi urlala da udjem u kucu. Nismo imali nikakvih briga, jednostavno smo se osjecali sigurno, nismo razmisljali ni o cemu osim koju cemo igru igrati taj dan. Bilo nas je mnogo iz naseg naselja koji smo bili istih godina, ako se ne varam cak devetero. Tako smo svaki dan izlazili vani , igrali se cak i sa djevojcicama, ni to nam nije bio problem. Cak i kada smo krenuli u skolu nase igranje nije izostajalo, uvijek smo bili zajedno skupa. Gledali smo starije djecake i djevojcice uvijek su negdje zurili, bili nesto namrsteni, nikada nisu bili vani sa svojim prijateljima. Mi smo zivjeli tako jednostavno bez ijednog jedinog problema, naravno nije da ih nije bilo, nego ih mi nismo jos spoznavali. Bili smo opusteni uvijek nasmijani, nikada se nismo svadjali, uvijek smo saslusavali jedni druge. Svaki dan bi smo se igrali jednih te istih igara mada nam nikada ne bi dosadile. Evo sada imam sedamnaest godina, zavrsi razred u srednjoj skoli. Tek sada shvatam zasto su u to doba stariji od nas bili tako ushitreni uvijek negdje zurili, tek shvatak kada sam i ja dosao u tu poziciju. Nemam vremena prakticno ni za sta, rijetko vidjam moje stare prijatelje iz starih vremena sa kojima sam bio ne razdvojan. I oni uvijek negdje zure isto kao i ja, ponekad se ni ne pozdravimo, sto je jako ruzno, a bili smo ne razdvojni. Gledajuci danasnju djecu, kojih ima mnogo u nasem naselju. Nisu to djeca onakva kakvi smo mi bili, nema vise tog osmjeha, te spokojnosti, sigurnosti. Kada god naidzem ulicom oni se svadzaju, prepiru, "ja sam ovo, ja sam ono", "ja cu ovako, ja cu onako". Nema te radosti u njihovim ocima, kao da vec oni imaju neke probleme vece od odabrati igru koju ce igrati. Nema vise onih generacija, kao sto je moja, i malo stariji od nas, nema niti ce ih biti..