Približavao se vječiti gradski derbi između ekipe Željezničara i ekipe Sarajeva. Mjesto odigravanja je bio stadion Grbavica. Kao i svi moji jarani, tako sam i ja htio da idem gledati tekmu i biti među njima. Skupio sam novac potreban za kartu i prevoz do gore i samo sam čekao tu subotu da krenemo ka gradu. Roditelji mi i nisu bili baš da idem gledati utakmicu gore. Govorili su mi da i sam znam kakvih posljedica ima, šta se sve dešava na takvim skupovima, te da bi bolje bilo da ostanem kući i gledam. Meni je to ulazilo na jedno, a izlazilo na drugo uho. Kako je prolazio dan po dan, utakmica se bližila, u meni je bila sve veća doza nekog straha. Znao sam šta se sve dešava, da bude problema s policijom, kobnih tuča među navijačima, smrtnih slučajeva, ali jarani su me ohrabrivalji tako da sam odlučio ići. Utakmica se igrala u subotu u šest sati poslije podne, dogovor je bio u četiri sata da se nađemo na jednom mjestu odakle će krenuti određena skupina navijača Željezničara. Došla je i subota, a ja uzbudljiviji nego ikada. Nisam mogao čekati četiri sata, pa sam sa jaranima otišao krug kroz grad da vidimo šta se sve zbiva na ulicama i da li je to ludilo već počelo. Prolazeći kroz grad već su se počele okupljati manje grupice navijača i jednog i drugog tima, ali još to nije bilo ono pravo. U četiri sata sa jaranima sam otišao na dogovoreno mjesto odakle ćemo u velikoj skupini krenuti ka Grbavici. Kada smo se svi okupili krenuli smo s pjesmom ka stadionu. Pjevalo se, navijalo, osjećao sam se sigurno među svim tim ljudima. Kada smo došli pred stadion već je bila velika gužva, ljudi su stajali u redovima i sa velikom radošću čekali da uđu na tribine i gledaju taj vječiti derbi.Čekalo se dugo u redu, bile su pojačane sigurnose provjere na ulazima. Masa policije je bila okolo i zajedno sa sigurnosnim firmama pomno pratila svaki pokert nas i bili su spremni za bilo kakvu intervenciju. Pjevalo se uveliko, gledao sam oko sebe i uživao jednostavno. U jednom trenutku sam pomislio na moje roditelje i zapitao se kako je njima pred TV-om gledati sve ovo. Zaista nemoguće je sve to opisati. Kada smo ušli na tribine, navijanje je odmah počelo. Pjevala se pjesma za pjesmom, skakali smo, radovali se sve do početka utakmice. Tačno u 18:00 utakmica je počela i nekako se pojačao taj ritam navijanja, bilo je glasnije sve to, valjda iz razloga što igračima treba ohrabrenje, ta podrška njihovog dvanaestog igrača, ne znam ni sam što. Bila je to tvrda utakmica, igralo se većinom na sredini terena. Ekipe i jedne i druge momčadi nisu se previše trudile, nekako kao da su išli na taj remi, na nerješen rezultat. Nakon skoro dva sata ludovanja i navijanja, sudija je označio kraj terena, a utakmica je završena nerješeno. Navijači su bili isti kakvi i prije početka utakmice, kao da nisu došli da gledaju tu ljepotu fudbala, nego jednostavno da se ižive tu na narodu. Kada smo krenuli prema izlazu, kao da se uduplao broj službenika koji su bili odgovorni za sigurnost ovdje. Masa njih je stajalo i regulisalo nerede. Odmah su počele razne tuče između policije i navijača, lomile su se stolice, letjele flaše i baklje. Tada gledajući sve to, u glavi mi je bilo samo da dođem do kuće sigurno i bez posljedica. Znao sam da sam trebao poslušati roditelje, jer bez razloga ne govore sigurno. Izašao sam sa terena i odjednom su se svi izgubili "jarani" sem jednog, kojem takođe nije bilo lahko gledati sve to i pritom štiti sebe. Brinuo sam se i za njega koliko i za sebe. Želio sam da obojica dođemo kući bez poverda.
Kako smo odmicali, tako su sve veći neredi bili. Išli smo mirno za jednom grupom navijača Sarajeva i nismo ni slutili da će se okrenuti i napasti nas iz čista mira. Odjednom su se okrenuli i počeli gađati nas flašama, bakljama, mi smo krenuli bježati, ali jedna flaša polomljena pogodila je mog druga u glavu. On je odmah pao i pritom se još više udario. Gledao sam odmah oko sebe, ali kao da su čekali to i da svi odu. Nigdje nikog nije bilo. On je ležao nepomično i krvario, pokušavao sam ga pridići i osvijestiti ali uzalud. Uzeo sam mobitel i okrenuo prvo hitnu pomoć, a zatim i policiju. Ubrzo na mjesto nesreće stigli su državni službenici i zbrinuli mog druga. Bio sam u šoku, nisam znao kako sve to reći kući svojim a i njegovim roditeljima. Napravili smo veliku grešku i sada odgovaramo za nju. Par dana nakon toga, drug mi je izašao iz bolnice, ne baš dobro, ali opet super, jer je mogao proći i gore..
Nema komentara:
Objavi komentar