Kroz život sam upoznao dosta ljudi i stekao mnogo prijatelja, ali jedan će ostati u posebnom sjećanju Amir. Čitavo djetinjstvo proveli smo zajedno igrajući se, zezajući, gledajući TV, šetajući, kako već ne. Bili smo nerazdvojni. Kada smo pošli u osnovnu školu, bili smo isto odjeljenje, tako da nismo se razdvajali. Bili smo najbolji prijatelji. Svaki dan bi smo jedan kod drugog bili, nismo mogli jedan bez drugog. U osnovnoj školi sjedili smo u istoj klupi, baš je super bilo. Ali nakon kraja osmog razreda, sudbina je odlučila da nas rastavi.. Rana smrt njegovog oca, navela je njega i njegovu majku da se presele u Njemačku i tako napuste Bosnu i Hercegovinu. Mene je to pogodilo, bilo mi je zaista teško ostati bez dobrog i pravog prijatelja. Ni njemu se nije išlo, ali odluka njegove majke je takva bila. Možda je to i najbolje rješenje za njih bilo, s tim da mu majka ovdje nije radila. Tako su prolazili dani, sedmice, mjeseci i godine, a mi smo se sve više udaljavali. Rijetko smo se čuli, možda za novu godinu i rođendan. Preko računara smo se dopisivali ponekad, ali ništa nije bilo kao prije. Falilo mi je to svakodnevno zezanje, igranje s njim.
Znao sam da ćemo se nekad morati sresti, da ga neću zaboraviti, da će nas sudbina opet spojiti i tako je i bilo. Pošto sam postao vojnik, imali smo neke vojničke skupove koji su se održavali u Njemačkoj. Naša država je odabrala dosta vojnika, među kojima sam bio i ja. U Njemačkoj su bili zakazani zajednički treninzi, obuke vojnika, usavršavanje i slično. Odmah sam se sjetio da idemo u grad gdje živi Amir, to jest Berlin. Kada smo doputovali u Njemačku odmah smo krenuli s tim vježbama i treninzima. Skoro pa nikako nismo imali slobodnog vremena. Jedan dan zamolio sam pukovnika da obiđemo malo grad pošto je vikend. Odobrio nam je čitav vikend da budemo slobodni. Tako sam se ja odmah spremio i uputio na adresu koju sam imao. Kada sam došao tamo, vrata mi je otvorila starija žena, s prva je nisam prepoznao, ali kad je rekla jednu riječ, sjetio sam je se. Ona je mene prepoznala i odmah je zovnula Amira. Kada je izašao, zagrlili smo se i nismo se puštali. Bilo je zaista divno posjetiti ga i sve te emocije ispoljiti. Bio sam kod njih dva dana, potrefilo se da je i on bio slobodan, tako da smo bili zajedno.
Pričali smo o svemu, rekao je da mu Bosna mnogo fali, i da će se nekad vratiti za stalno, a do tada će svake godine posjećivati nas. Bilo mi je drago to čuti. Uskoro smo se opet morali rastati.. Bilo je teško, ali ne kao prvi put, jer sam znao da ćemo se opet sigurno sresti.
Nema komentara:
Objavi komentar