Zimski raspust, snijeg veliki, hladnije vrijeme, idealno za planinu. Svaki vikend bi išli s roditeljima na planinu, gore ostajali satima, uživali u prirodi, igrali se, sankali, skijali, šetali, zatim grijali i slično. Jedan vikend će mi ostati u sjećanju, sigurno ga nikad neću zaboraviti. Bila je subota, mi smo se kao i obično pripremali za planinu, s tim da je bila pretposljednja sedmica raspusta, odlučili smo ostati što duže. Od kuće smo ponijeli sve što je potrebno i zajedno sa mojim drugom iz razreda krenuli gore. Dugo smo išli, bila je velika gužva, a i snijeg je padao, pa je bilo otežano doći do planine. Kada smo stigli, odmah smo se bacili na skijanje i sankanje. Nekad bi odmorili, pa jeli, ali rijetko je to bilo. Negdje oko 5-6 poslije podne, kada je narod već odlazio kućama, odlučili smo odmoriti se malo kroz šetnju, pa na noćno skijanje. Tako smo i uradili. Moj jaran i ja smo sami, otišli šetati šumom. Dosta naroda je bilo, tako da to nije zabrinjavalo moje roditelje. Bilo je interesantno koračati kroz veliki snijeg, koji nam je bio skoro do pasa, slušati razne zvukove životinja i uz to pričati viceve. Prošlo je bilo negdje oko sat vremena, dobro se bilo smračilo. Skoro pa nikako nismo vidjeli kud hodamo. Bili smo zalutali. Govorio sam drugaru da se okrenemo, a on je rekao da je ubijeđen da zna put do hotela i da smo blizu.
Nastavio sam hodati, mada sam se sve više plašio. Najednom sam zapeo za nešto i skotrljao se u neku rupu. Bio sam sav bijel od snijega, bilo mi je hladno i preplašen sam bio. On se počeo tresti od straha. U tom momentu nije znao šta treba učiniti. Ja sam se čistio i silno pokušavao se izvući na razne načine, no to mi nije pošlo za rukom. Sve je bilo mračnije, bili smo bez mobitela, bez ikakve pomoći daleko u šumi. Znali smo da ako se ne izvučemo ubrzo, obojica možemo straditi, ili djelovanjem vremena ili od divljih životinja. Odlučili smo se derati, kako bi možda neko čuo naše glasove i došao u pomoć, ali uzaludno. Nismo imali rješenja, dok jedna dobra ideja moj prijatelju nije došla u glavu. Rekao je da treba odlomiti drvo i da ga stavi na krajeve rupe, kako bih se ja mogao uhvatiti za drvo i izvući na vrh. Otišao je tražiti drvo. Par minuta sam bio sam, mene je hvatala panika, razne misli su mi prolijetale kroz glavu. Mislio sam da se i njemu šta nije dogodilo, a onda sam čuo njega kako se dere da je pronašao drvo. Odmah mi je bilo lakše. Stavio je drvo na krajeve, pričvrstio nekako, i ja sam se uspio izvući. Zagrlio sam ga toliko snažno i nisam ga puštao. Kasnije smo se vratili dole istim putem. Ostat ću mu dužan do kraja života, iskupljenja za ovo njegovo djelo nema, jer da nije bilo njega tu u tom trenutku, mene više ne bi bilo.
Nema komentara:
Objavi komentar