Ljeto je svršilo, i eto nas nazad u stare klupe. Zapravo, u ovom slučaju nove klupe, jer upisao sam se u veterinarsku školu. Više volim životinje, a pogotovo mačke i pse, jer nisu toliko okrutni koliko i ljudi, pa samo izbjegavam međuljudski odnos.
Krenuo je prvi dan škole, teklo je sve u svojim dobrim tokom, upoznali se sa nastavnicima i kolegama iz razreda. Nije mi se činilo zahtjevna škola. No, tu su i bile prakse, na koje sam morao ići, gledati veterinara, kako pregledaje životinje, operira, i štošta još radi gadne stvari koje moje oči nisu mogle podnijeti. Zasad je sve dobro išlo, s mojim novim zanimanjem i sa životinjama. Ali ne i sa vezom moje lijepe djevojke. Rekla je da ima problema u školi, točnije sa učenjem i sa nastavnicima. Nisam joj vjerovao jer je uvijek imala dobre ocjene, bila je vrijedna u školi.
Vrijeme istine je krenulo sada. Vidio sam nju i nekog dečka kako se ljube. Pomislih, pa možda je to samo prijateljski poljubac, ali oni su se grlili usnama. Doživio sam u šok i htio sam samo od sebe propasti u zemlju. Nisam znao što da radim. Postao sam jako očajan, nisam mislio na ništa, samo na nju.. Kad god bi mi mačka došla i mjaukala, potjerao bi ju onako bijesno i ljutito , iako ona nije kriva za moju ljutnju, već ona moja. Bio sam nemiran, na to nisam mogao nikako prestati misliti, sve idućih 7 mjeseci, kada je došao ljetni raspust. Naravno , nisam imao snage s njom porazgovarati, i zbog nje sam izgubio godinu, i morao sam cijelo ljeto provesti uz knjige umjesto da sam to napravio onih 9 mjeseci kako su i moje kolege provodili. Najbolje je ostati sam, uz životinje, jer kao što rekoh, nisu toliko okrutni koliko ljudi i nevjerni!
Nema komentara:
Objavi komentar