Bilo je to prije nekoliko godina. Baš je bilo završilo prvo polugodište škole.. Dugo očekivani zimski praznici su došli, a moja ekipa i ja smo već sve imali isplanirano. Snijeg je pao i za nas bolje nije moglo. Okupili smo se ujutro oko 10 sati i krenuli na našu poznatu stazu za skijanje. Skijali smo se, uživali, zabavljali, odlično provodili vrijeme.. Spust kojim smo se skijali je bio poprilično strm i brz, ali to nije bio nikakav problem za nas. Čak smo i uradili nekoliko skokova na njemu, da se još više pokažemo kako se znamo skijati. Naravno, bilo je i onih koji nisu tako vješto baratali skijama i skokovima.
Oni su se ispočetka manili skokova, ali kasnije, e kasnije je bilo problema. Luka, koji se baš i nije znao skijati, odlučio je spustiti se s vrha i skakati preko i onih največih skokova. Znali smo da će pasti. Odgovarali smo ga od tog pokušaja, ali on nije želio ni čuti za to. Luka se spustio niz spust, a mi smo se sami primili za glave. Već na prvom skoku Luka je pao i jako udario glavom o pod. Svi smo dotrčali do njega. Luka je, nažalost, slomio nogu i dobio blagi potres mozga. Gore nije moglo. Osjećali smo se krivim za to. Odgovarali smo ga, ali on nije želio slušati. Roditelji su ga odvezli na hitnu gdje su mu stavili gips na nogu.
Bili su to Lukini najgori praznici. Shvatio je da je sam kriv, da smo mu željeli pomoći, odgovarajući ga od tog spusta. Kasnije nam je priznao da se želio spustiti niz taj spust i te skokove da bi bio kao i mi makar ga to koštalo ozbiljnog pada. Tako se i dogodilo. Luka je nosio gips sljedeća dva mjeseca. Svi u školi su znali što se dogodilo ali ga nisu niti malo ismijavali zbog toga. Znali su da je to bio hrabar potez na koji bi se rijetko ko namjerio. Naprotiv, Luka je postao glavna faca, kako bismo to mi nazvali, u školi. Ipak, nije bilo tako strašno, rekao je Luka.
Nema komentara:
Objavi komentar