Voznja biciklom

Bilo je tu prije tjedan dana. Kao i svaki dan vozio sam se biciklom po lokalnoj cesti. Krenuo sam oko 17:00h. Samnom su se vozili prijatelji, Matej i Matija. Lijepo smo se zabavljali i zafrkavali. Vozili smo se vec sat i nesto. Nismo uopce razmisljali kuda idemo. Samo smo se vozili i zafrkavali. Matej je jednom prilikom upitao gdje smo, a Matija i ja smo se samo nasmijali i rekli ma koga briga. I dalje smo nastavili s voznjom. Mateju nije bilo svejedno jer je mislio da smo se izgubili. Bilo je vrijeme da krenemo kući. Mrak je vec polako poceo padati. Počeo je strašno puhati hladan i suh vjetar. Sad smo se i Matija i ja polako uplašili. Brzo smo se počeli vraćati kući. Izgledalo je da će biti strašno nevrijeme. Vozili smo se glavom bez obzira. U jednom trenutku Matija je skoro izazao sudar zbog vožnje po krivoj strani ceste. Više nam nije bilo do zezancije i zafrkancije. Sad je to bilo očito, izgubili smo se. Da, izgubili smo se, ali se nismo uspaničili. Ostali smo prisebni i smišljeno smo se vraćali kući. Činilo nam se da smo pogriješili put prema kući, ali svejedno nismo se zaustavljali. Počela je kiša. Sklonili smo se u obližnju garažu koja je bila otvorena. Kiša je neprestano padala 2 sata. Dok smo čekali da kiša prestane, sjedili smo u garaži i razmišljali. Došao je vlasnik kuće i otvorene garaže u kojoj smo čekali. Upitao nas je kako se zovemo i odakle smo. Nakon što smo mu rekli začudio se kako smo uspjeli doći biciklima sve to njega. Rekli smo da smo se vozili i da smo se izgubili. Dobar čovjek ponudio nam je prijevoz kući. Ukrcali smo bicikle u njegov kombi i krenuli kući. Nakon što smo stigli doma, roditelji su bili jako zabrinuti. Bilo je 22:00 i mrak je odavno pao. Rekli smo im što se dogodilo i krenuli svatko svojoj kući. Slijedeći dan opet smo se vozili, ali ne tako daleko.