Bila je noć. Imali smo običaj ostajati do kasnih sati, pričati, zezati se. Ta noć, kao da nije slutila na dobro. Bila je drugačija od ostalih. Pored nas je prošao jedan momak, koji je brzo vozio. Pričali smo o njemu, o tome kako brzo vozi, kako mu to nije dobro. Nedugo, nakon toga, jaran je primio poziv. Preko telefona se čuo glas uplašene djevojke koja je rekla da je taj momak sletio sa puta. Jurnuli smo prema mjestu nesreće. Nas trojica, u autu. Strah me bilo, mislio das am ćemo ga naći mrtvog. Hvala Bogu, nije bilo tako. Dok smo došli do mjesta nesreće on je već uspio izići na cestu. Bio je obliven krvlju.
Glas mu je drhtao, drthtalo mu je tijelo. Pao je preda mnom. U tom momentu sam pomislio da je mrtav, hvala Bogu nije bilo tako. Podigao sam ga, naslonuo preko svoga ramena. Pitao ga pitanja, sad bi odgovori sad ne. Gubio je svijest. Hitno smog a prevezli do bolnice. Tehničari su ga odveli. Čekanje nas ubijalo, vijest koju smo očekivali nas ubijala.
Nakon nekog vremena, izišao je doctor sa dobrim vijestima. Nismo mogli vjerovati da nije imao ni jedan lom. Odmah je pušten kući. Pitao je za svoje auto, koje je bilo skroz uništeno. Došao je jedan od težih trenutaka. Trebali smo javiti njegovima šta se desilo. Kada smo dobili njegovu majku, počela je plakati, odmah je pitala šta je sa mojim sinom. Govorili smo da je dobro, međutim nije vjerovala. Nekako smo ju ubijedili, ali plač se čuo. Otišli smo do auta, da pokupimo stvari. Zaista, prizor je bio užasan. Krv je bila na sve strane, dijelovi od auta razbacani na sve strane. Pokupio sam mobitel, novčanik I još neke važnije stvari. Krenuli smo prema kući. Susret sa majkom je bio jako dirljiv. Ni jedna ljubav ne može biti kao majčinska. Iz ovog događaja sam izvukao pouku, naravno, trebali bismo svi !
Nema komentara:
Objavi komentar