Donosim vam tužnu priču iz kraja mog. Vijest koja je potresla cijeli kraj i mene, širila se, naprosto, velikom brzinom. Riječ je o smrću jednog čovjeka koji je bio sve za naš kraj. Dosta ljudi je čulo za nas jedino preko njega. Družio se sa uglednim ljudima. Krenuo je sa nule, bio obični radnik, koji je izrastao u sve većeg “giganta”. Bio je i naš kućni prijatelj. Svaki dan poslije posla došao bi kod nas, popio kafu, ispričao se i otišao. Tog sam čovjeka volio kao svog oca. Zvao sam ga “drugi babo”. Ljudi su ga voljeli, cijenili.
Uspio se izboriti sa svime. Od običnog radnika do velikog gazde. To ga nije promijenilo ni u jednom segment, ostao je isti, onakakv kakav je bio kao obični radnik. Radio je za našu zajednicu, pomagao kome stigne, ali iznenanda smrt ga je spriječila u svome tome. Vijest kad sam saznao, ostao sam šokiran. U tom trenutku sam bio u gradu. Primivši vijest, spremio sam se i odmah otišao kući. Bilo je pusto, kao das am došao u selo u kojem niko ne živi. Ispred njegove kuće bilo je mnoštvo, stotinama auta. Svi su bili u tuzi, jednostavno nisu se mogli pomiriti sa groznom istinom. Došao je i dan kada ćemo ići na zadnji ispračaj. U životu nisam vidio više ljudi na jednom mjestu, koji su zbunjeno, onako očima natopljenim suzama gledali kako ga stavljaju u zemlju. Vjerujte, nije bilo nimalo lako.
Bio sam u prvim redovima, sve sa vidio. Slika mi je i danas ostala u glavi. Prošle su dvije godine, nastupa i treća, naše selo nije zaboravilo tu instituciju od čovjeka. Šta se god radi, pomene se njegovo ime. Išlo bi dosta tečnije da je on živ, da svojim savjetima pomogne našoj omladini. Volio sam tog čovjeka, volim ga i danas dan. Volio bih da je tu, da sa nama dijeli radosti ovoga svijeta. Njegova radost I njegov život prekinula je iznenanda smrt. Njegov trag zauvijek će ostati u nama. Zato, cijenimo ono što imamo, kad izgubimo, već je kasno !
Nema komentara:
Objavi komentar