Djeca kao djeca, svaki raspust su bila vani. Trčali su, igrali se raznih igara, zezali, pravili belaje i tako u krug.Došao je ljetni raspust i tako sam i ja sa svojim drugovima počeo po čitav dan biti napolju. U kući bih doručkovao, ručao, večerao i prespavao, svo ostalo vrijeme trošio bih vani. Računare smo skroz umanjili, skoro da nikako nismo bili za njima. I tako svaki dan, smo igrali fudbala, košarke, žmire, ganjali se, klikera i slično.
Jedno dan, negdje pred veče, nas je namamila velika trešnja. Bila je puna crvenih trešanja, kojima mi jednostavno nismo mogli odoljeti. Ali, imali smo jedan problem.
Čovjek je uvijek bio u tom dvorištu, rijetko kad je odlazio od kuće i kad bi odlazio bilo je to do prodavnice u blizini. Imao je šezdesetak godina, srednjeg rasta, ni mršav, ni debeo, držao se dobro, kretao se bez problema. Na glavi je vazda imao kačket, vjerovatno radi sunca, da ne bi sunčanicu dobio. Nosio je šorc do koljena, majicu kratkih rukava, peškir za vratom, a na nogama je imao sandale, rijetko kad papuče.Često je bio ljut, nije baš obožavao djecu, kad god bi lopta ušla u njegovo dvorište, tu bi i ostala u njegovoj šupi ili u kanti probušena. Djeca su izbjegavala se tu uopšte igrati, smetala bi mu i najmanja vriska vani, a kamo li da se nešto uradi u njegovoj avliji. Do tada nije niko uspio ući i pobrati trešanja s njegove grane. Moja družina i ja odlučilo smo se okušati u tome. Dogovorili smo se, kada on ode da sjede pred svoja vrata, da sa stražnje strane preskočimo kapiju i popnemo se na trešnju. Tako smo i uradili, preskočili smo svi ogradu i svi se popeli. Nismo bili glasni, jer smo se bojali da nam starac ne naudi. Krenuli smo brati od dna prema vrhu, jer smo znali ako nas skonta da nam ne može doći do vrha, jedino da nas gađa nečim.
Pobrali smo mu donji dio trešnje i svi smo bili oduševljeni, sretni smo bili, jer to do tada niko nije uspio. Denis od sreće nije bio sav svoj, i stao je jednom nogom na grančicu, i ona je se odlomila i pala dole. Znali smo da je to starac čuo i svi smo krenuli ka vrhu. Najednom, iza čoška se začulo lupkanje od beton. Bio je to on, njegov brzi hod, sav ljut, nosio je par kamenja u ruci. Počeo je vikati na nas, mi nismo smjeli sići, pored sebe je imao i veliku šipku, duga a debela, znali smo da će nas početi udarati. Vikao je, zvao nas je dole i govorio da nas neće udarati, ali mi mu nismo vjerovali i odbili smo sići.Nedim, moj drugar, bio je na najvišoj visini, oko njega je bilo malo grančića i bio je meta starcu. Mi smo mu govorili, da se spusti malo dole, kako ne bi nastradao. On je odbijao govoreći, da je on star i da nema snage da pogodi njega, ali i da nije prezican. Starac je sve više bio agresivniji, počeo je i psovati, skakati od ljutnje. Mi smo stali svi na sredinu, okruživale su nas grane, koje bi nas vjerovatno i odbranile od kamena. Nedim je jedini bio gore. Nismo ni gledali u njega, da mi ne bi pali. Svak je sebe čuvao u tom trenutku. Začuh odjednom jak glas "AAAAAAAAAAAJ" okrenuh se prema Nedimu i vidjeh kako mu sljepočnica krvari i da se jedva drži gore. Nismo bili u mogućnosti mu pomoći, jer bi mu samo otežali to. Neko iz komšiluka je vidio da je starac pogodio njega, i odmah su pozvali policiju, hitnu pomoć i vatrogasnu službu. Nedim je gubio sve više krvi, znali smo ako ne stigne pomoć uskro, da ćemo izgubiti druga. Prošlo je već bilo desetak minuta, svi smo bili nervozni. Negdje u daljini sam čuo zvuke svirene, bio sam sretan jer su blizu, rekao sam ostalima da ne stvaraju paniku, jer pomoć stiže. Ti zvuci su bili sve glasniji i glasniji. Okrenuh se lijevo i vidjeh sva tri auta tu. Bio sam sretan. Odmah su se bacili na posao, starca su uhvatili i ubacili u maricu. Vatrogasci su putem dizalice, spustili Nedima i doktori mu pružili pomoć, a zatim ga prevezli u bolnicu.
Kada se sve to završilo, razmišljao sam mnogo o tome. Shvatio sam da smo mi pogriješili, jer smo i pored svega toga što smo znali usudili se uči tek tako u dvorište, ali sam i bio presretan što se sve opet na kraju lijepo završilo.
Nema komentara:
Objavi komentar