Citavo svoje djetinjstvo sam provodio sa svojim drugarima, igrali smo se kao djeca, tukli se, plakali, ali opet smo bili zajedno.
Kako smo odrastali, sve smo zrelije razmisljali i manje se glupirali, svi sem Denisa. Denis je uvijek volio napraviti neki problem, volio biti u centru paznje, volio je ono sto je lose bilo. I tako kroz osnovnu se glupirao, imao smanjeno vladanje, cesto su mu roditelji bili pozivani. Bio je najgori od sve djece. Prolazile su godine, a on je sve veci bio, a sve gori bio. U 7 razredu je poceo pusiti cigare, mislio je da ce s tim postici mnogo toga, da ce biti omiljena faca u drustvu. Raji je to i bilo zanimljivo, ali ne i njegovim roditeljima.
Cesto je odlazio od kuce, bjezao, dolazio kasno u vece, cak i pjan. U osmom razredu se i bio primirio malo, svi smo kontali ide na bolje. Ali to i nije bilo tako. Prvi razred srednje skole, stara ekipa se razdvojila slabo smo se culi, rijetko vidjali. Bilo je bas bezveze. Jedan dana cekajuci autobus da krenem kuci, vidim gomilu mladica okupila se i udaraju jednog momka. I nisam obracao paznju, nije me interesovalo. Kad navece udjem na Facebook i vidim Denisu pisu po zidu, brz opravak, sto prije da ozdravis i slicno. Zabrinem se, ne mogu da vjerujem da je to moj prijatelj iz osnovne. Raspitam se i saznam da je u bolnici i da mu je slomljena arkada. Odem posjetim ga, on vec bio dosao sebi. Pricali smo dugo. I kroz pricu on meni kaze da ce im se osvetiti, cak da ce ih zbosti. Mene to iznenadi, te ga pokusam odvratiti od toga. I hajde kao smiri se on, i ja kontam sve ce biti uredu, nece to uraditi i krenem kuci. I proslo je par sedmica od te tuče i svega toga, izadjem ja sa jaranima da prosetam i da popijemo sok. Ljepota vece, ušli mi u neki kafic, kad vidim ja Denis i neki njegovi jarani, mafija lafo, sjede i neto pricaju. I malo po malo, kafic se napuni. Pocne i muzika, raja se rasplesala, kad odjednom, pred kraj derneka, proleti flasa kraj nas i vrata se otvorise, i Denis istrca, pobjeze. Pridjemo da vidimo sta je, kad momak lezi zboden u lokvi krvi vec.
Nisam mogao vjerovati, da je to stari Denis iz osnovne skole pocinio. Privede njega policija, bude u domu mjesec dana. I od tada i nisam skoro nista znao o njemu. Jedan dan u skoli, uzmem novine, radi reprezentacije, kad na naslovnoj, tuca mladica, ubijen maloljetnik. Hajde reko da procitam to, otvorim stranicu, kad moj stari prijatelj ubijen. Odmah sam se rasplakao, pitaju me drugovi sta je, no nisam imao snage odgovoriti im. Kasnije procitam sve, i skontam da je to se sve povlacilo od tuce one dok sam autobus cekao. Nisam bio u stanju primiti to, da mog druga nema, da sam ostao bez njega, da on vise ne postoji, ali sam shvatio kakav treba biti, i da se treba kloniti tih losih drustava, izbjegavati sve sukobe, ma kakvi god bili.
Nema komentara:
Objavi komentar