Mjesto za molitvu

Ovo je priča iz davnine, priča iz moga kraja. Za ovu priču vam ne mogu garantovati da je istinita, ali je svakako vrijedna poslušati je, protumačiti, a tek onda razmotriti njenu istinitost. Svaki kraj čuva svoje priče, pa tako i moj. Uglavnom, u blizini moga naselja se nalazi planina, Ratiš. Nije to ni neka velika planina, ali je planina koja čuva priče, a takve su najljepše. Tu na planini se nalazi jedno mjesto zvano Dovište. To muslimani sa ovih prostora svake godine na isti dan se okupaju kako bi uputili molitve svome Bogu. Stari ljudi kažu, da je jednom jedan čovjek, stalno odlazio na Dovište, za jedan isti mjesec, Ramazan. Ramazan je mjesec koji se nalazi u islamskom kalendaru i mjesec u kojem se svako učinjeno dobro, udvostručava, a u kojem se griješi opraštaju. Uglavnom, ljudi su svakim danom sa sve većim čuđenjem gledali toga čovjeka, koji koraća pet kilometara svakoga dana. Neki mladići su se navodno kladili da li ko smije pratiti toga čovjeka, jedan se javio među njima. Mladić je sljedećeg dana pratio toga čovjeka, i povremeno se skrivao kako ga ne bi vidio. Pala je noć, čovjek se već odmakao od mladića tako da mu je nestao iz vida. Mladić je nastavio koračati putem koji vodi do Dovišta. Dok se približavao, sve jaće i jaće je ćuo glasove koji dopiru odozgo. Stigao je gore i provirio, ugledao je na hiljadu ljudi koji zajedno sa tim čovjekom obavljaju molitvu, i svi su se ćuli grdo u jedan glas. Mladić sav uplašen i iznenađen okrenuo se i poceo trčati. Sljedećeg dana je sve to ispričao ostalim mladićima, a onda se proširilo sve dalje i dalje, međutim, niko mu nije vjerovao. Mislili su da je bio pijan ili da je halucinirao. Taj čovjek je i dalje išao na Dovište sve do kraja mjeseca Ramazana, nitko nije vjerovao priči tog mladića, no, nakon te priče, nitko više nije htio ni pomisliti da prati tog čovjeka. Tih hiljadu ljudi koje je mladić ugledao, su bili "meleci", odnosno "anđeli".