Bili smo sedmi razred osnovne skole, svaki dan prije ili poslije skole izlazili bi smo vani. Škola i nije bila toliko teška, tako da nismo učili previše niti pisali neke zadaće, bilo je dovoljno ono što na času uradimo i zapamtimo, osim matematike nekad. Kada bi smo završili sa školom za taj dan, skupljali bi se na jednom igralištu i igrali košarke ili fudbala, a zatim pravili neke gluposti. I svaki dan je bio skoro isti, sem vikenda kada nismo išli u školu pa smo sve to duže radili. Išli smo brali jabuke, trešnje, zezali narod, gadjali kamenćićima auta, prozore i slično. Jedan dan po povratku iz škole nakon prve smjene, dogovorili smo se kao i uvijek da se poslije ručka nađemo na našem igralištu. Došao sam iz škole, jeo i odmah krenuo na igralište. Čekali smo par minuta, i nas sedam je bilo na mjestu. Poigrali smo kratko, skroz kratko i na nagovor dva drugara, taj dan krenuli smo ranije zezati ljude i glupirati se.
Prvo smo otišli u blizini na trešnju jednu, i brali, ali nam je dojadilo jer nas niko nije potjerao, vjerovatno vlasnika nije bilo kući. I onda smo otišli u jednu avliju, gdje ima pas rotvajler. Prošli smo iza ograde i popeli se na granu. I brali smo trešnje i jeli. Svi smo bili sretni i nasmijani, ne znajući kako će se to završiti. Ubrzo nas je pas primjetio i zalajao, a potom su izašli i vlasnici. Počeli su se derati i vikati da bježimo, a zatim i gađati. Kako su počeli bacati kamenje tako smo i skakali izvan dvorišta. Ja sam ostao prezadnji i primjetio sam da vlasnici odoše i kuću, a zatim sam skočio za drugarima. Skočio sam se i okrenuo i čekao posljednjeg drugara koji je bio s nama. On se dvoumio, bio je nervozan, i kad je krenuo da skoči grana je pukla i on je pao dole. Čulo se trčanje i režanje psa, a zatim i trganje drugara. Ograda je bila od drveta tako da nismo mogli vidjeti šta se dešava. Znali smo da je u pitanju napad psa i počeli smo se derati. On je udarao od ogradu nogama, pokušavao se obraniti na sve moguće načine. Mi smo se derali, i derali, najednom se čuo jak zvižduk i čuli smo da je pas otrčao. Bio je to njegov gazda, zovnuo ga je natrag i zatvorio u boks. Već je neko javio hitnoj pomoći i čula se svirena hitne pomoći u daljini.
Mi smo prekočili ogradu i zatekli užasan prizor. Naš drugar je ležao u lokvi punoj krvi, sva odjeća na njemu je bila poderana, jedan dio lica skroz otrgnut, ruka mu je bila poderana, kao i mišići noge. Vlasnici psa su pritrači u pomoć, te po dolasku hitne ubacili ga u vozilo. Mi smo ostali izgubljeni, nismo ni slutili da ćemo ovo dobiti i vidjeti sve ovo, bili smo izgbuljeni. Pokušavao sam reći nešto, ali bih stao i nisam mogao niti znao dalje. Došli smo kući tužni, nikakvi. Ispričao sam to roditeljima, oni su se derali na mene, i govorili mi da sam i ja kriv, da sam ih bar trebao odvratiti od tih trešanja i te avlije, ali uzalud, već je bilo kasno. Čekali smo bilu kakvu novost iz bolnice, ili od njegove familije. On je otišao odmah na stol za opreaciju. Zajedno sa roditeljima sam došao gore, i svi smo bili na okupu. Čekali smo ishod operacije. Sjedili smo i čekali rezultate. Najednom se začula lupka vrata, potrčali smo svi i vidjeli da doktor ide prema nama. Prišli smo svi, a on je rekao: "Smirite se, imam dobre vijesti. Operacija je uspješno prošla, dječak neće imati posljedica velikih, imat će par ožiljaka, ali ništa strašno." Svi smo skočili od sreće, počeli se grliti i radovati se. Bio je to jedan od najgorih trenutaka u mom životu, trenutak kojeg ću se ne rado prisjećati.
Nema komentara:
Objavi komentar